NJ 23.VIII.-TAZ-RATNE TRAUME

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 23. VIII. 2000. Sjene prošlosti "Iza velike zgrade 'Kliničke bolnice' tri mlada čovjeka, sredine tridesetih, kratke kose i trodnevne brade traže zaklon od podnevnog sunca. Psihijatrijski odjel stare mostarske bolnice u hrvatskom istočnom dijelu grada leži izravno uz sive zidove klinike iza kojih se može vidjeti kako prolaze zastavice na antenama SFOR-ovoh vozila - samo nekoliko koraka od hotela 'Ero', sjedišta međunarodne uprave grada. Mladi ljudi stoički gledaju u ništa, dok helikopter grmi na plavom nebu. Traumatizirani su ratom. Na ohrabrujuće kimanje Dunje Puvače odgovaraju kratkim pogledom. Žena u bijeloj kuti energično korača dalje. 'To je narodna bolest', kaže. 'Vrijeme je da se naša država napokon primjereno za to pobrine'. Dunja Puvača socijalna je radnica u građanskim ratom spaljenom glavnom gradu Hercegovine. U njezinom uredu uokvirene su diplome jedini ukras na zidu - osim jedne fotografije. 'Moja sestra', kaže ponosno, 'studira psihologiju. To prije rata nije baš bilo popularno, ali sada hitno trebamo dobre ljude.' Dunja Puvača već 27 godina radi s psihički poremećenim ljudima: 'Za ljude je uvijek bilo posramljujuće sloviti kao psihički bolesnik, skoro nitko nije dragovoljnom dolazio na terapiju.' Rat je to izmijenio: 'Danas su ljudi otvoreniji', kaže. Obrada psihičkih ratnih posljedica još uvijek je njezina glavna zadaća. No ratne se traume u međuvremenu superponiraju socijalnim teškoćama svakodnevice - i pojačavaju. 'Sekundarna' trauma nastaje jer se bolesnici - često nezaposleni - ne uspijevaju uklopiti u život. Traumatizirane koji nastoje naći posao, često odbijaju: 'To dvostruko opterećuje'. Puvača, jedan liječnik i jedan psihijatar brinu se sada za 150 pacijenata. Od rata se od nekadašnjih 270 kreveta na odjelu može koristiti tek 72 - državnog novca za obnovu nema. Ratne štete pogonu bolnice stvaraju probleme: tehnički kvarovi, loši sanitarni uređaji. Nedostaje medicinskog potrošnog materijala poput zavoja i jednokratnih šprica kao i raznih psihofarmaka. Dijagnoza liječnika 'Kliničke bolnice' je suhoparna: 'Svoj zadatak zbrinjavanja ne možemo dostatno ispunjavati.' Do sada nije postojala ni veća ambulantna skrb za traumatizirane - okolna sela bijele su mrlje na zemljovidu socijalnih radnika. To bi se trebalo promijeniti. Dunja Puvača ponosno stoji pred bijelim Fiatom Uno, darom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Na vratima je crnim slovima ispisano 'Auto za kućnu njegu' preko naziva darovatelja. 'Bez kućne njege naš posao jednostavno nema smisla', kaže Puvača. Jer većina njezinih odraslih štićenika prekida terapiju prije svršetka liječenja, nitko ne ostaje dulje od mjesec dana. Daleki cilj: 'Jednog će se dana cjelokupno liječenje odvijati kod kuće'. Područje koje pokriva klinika obuhvaća skoro cijelu regiju Hercegovinu s 450 tisuća stanovnika. Svaki treći boluje od posttraumatskog stresnog sindroma (PTSS). Ratom je traumatizirano 70 posto djece. Puvača je pri jednoj švedskoj humanitarnoj organizaciji završila psihološki trening. Terapeuti u Bosni i Hercegovini stalno se dalje školuju i međusobno organiziraju. U svibnju se u Berlinu sastala s kolegama iz Bosne i Hercegovine i Republike srpske. Puvača je tada iznijela glavni problem traumatiziranih: 'Veliki dio njih više ne živi u svojim zavičajnim mjestima'. Ljudi su višestruko ostali bez korijena - bez domovine, bez osjećaja samouvjerenosti, bez posla. Napokon bi zarađivanje novca vlastitim radom 'kod mnogih bio prvi korak prema razbijanju tog vražjeg kruga'. kaže Puvača. Njezin odjel želi u tomu pomoći. Nabavila je nekoliko šivaćih strojeva. Tu bi pacijenti u buduće trebali za nekoliko maraka krpati rublje, ponajprije posteljinu za bolnicu. Za to su još potrebne subvencije, kaže, 'jer se to gospodarski neće isplatiti'. Još nedostaje novca da bi se električne igle uopće pokrenule. 'Kad ćemo početi s tim projektom, nitko još ne zna', kaže Puvača. 'Ali', kaže, 'strpljenje je na posljetku prvo što socijalni radnik nauči.' Louise Lang svakoga dana sjedi usred bubnjeva, gitara i ksilofona i ponekad se osjeća poput dirigenta. Prostorija u čijoj sredini 35- godišnjakinja sjedi bosa i sluša 'svoju' djecu, prije tri je godine još bila dio ruševine u bosanskom dijelu Mostara. U međuvremenu je žuto obojeni 'Pavarotti Music Center' u kulturnom životu grada na Neretvi postao čvrsta veličina. Kao i terapija koju pruža. Tri glavna terapeuta rade s oko 80 djece. Najmlađima je tek 18 mjeseci, najstarijima 25 godina. 'Warchild' zove se organizacija koja financira taj rad. Tamo stižu djeca iz oba dijela grada. Louise Lang u Mostaru je dvije godine. Engleskinja ne treba tumača. Nije samo naučila jezik, nego je i stekla povjerenje djece. Sa šestoro od njih sjedi na šarenoj prostirki u glazbenoj sobi, dopušta im slobodne improvizacije na instrumentima. Uzda se u djelovanje dječje skupne dinamike. Stariji koji su rat doživjeli u bunkerima i gledali kako umiru njihovi rođaci i prijatelji, 'jednostavno su propustili presudnu mentalnu fazu djetinjstva', kaže Lang. 'Želimo ih u nju vratiti.' Terapeutkinja ne daje nikakve naputke, jer djeca moraju 'voditi' sjednice. Umjesto toga odgovara na njihovu glazbu, pokretom, poticajom, pitanjem. 'Djevojka sokolu zulum učinila' - bosanska narodna pjesma prodire kroz prozor. Nekoliko djelatnika centra koji udomljuje i glazbenu školu i slobodne radionice, spontano muziciraju u atriju zgrade. Music Center otvoren je u prosincu 1997., sponzorirao ga je talijanski tenor Luciano Pavarotti. 'Maestro' je na otvorenju na zidu šarenim bojama ostavio otiske svojih ruku. Kad se prođe pored koncertnog glasovira i plakata s golubom mira, stigne se u 'mirnu zonu' kreativne terapije. I tu je šareno, na zidovima su dječji crteži koji govore o ratu. Djeca s kojom radi Louise Lang, ne smiju govoriti o svojim doživljajima. Glazba im treba pomoći u izražavanju njihovih traumatskih ratnih doživljaja. Za Londončanku to je pionirski posao. Jer glazbene terapije tu prije rata nije bilo. 'Stoga to ne držimo humanitarnim projektom', kaže, 'nego želimo urasti u društvo kao dugoročni projekt.' Čini se da to funkcionira. Na početku su roditelji malih pacijenata bili nepovjerljivi a dvojbe državnih mjesta velike. Sada postoje čak i liste čekanja. Centar nije dorastao potrebama - to je zajedničko većini bosanskih terapeutskih središta. Terapija je skupa, troši oko četvrtine sadašnjeg proračuna Pavarottijeva centra. Ambiciozni bi koncept jednoga dana treba prijeći u domaće ruke - proces koji su već prošli mnogi projekti. Ali do toga je prema Louisi Lang 'još jako dalek put'" - piše Christoph Rasch.