ŠPANJ. EL PAIS - 21. VIII. - UN-OVE MIROVNE AKCIJE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 21. VIII. 2000. UN-ove mirovne misije i demokracija Bengt Saeve-Soederbergh, glavni tajnik Instituta za demokraciju i pomoć pri izborima iz Stockholma piše o održavanju izbora i UN-ovim mirovnim operacijama. U članku, između ostaloga, stoji: "Operativci UN-a na zadacima održavanja mira opet su svačija meta. Od zemalja koje razdiru ratovi poput onih u Siera Leoneu ili u DR Kongo do prijelaznih uprava na Kosovu i Istočnome Timoru, sposobnost UN-a da postigne neki odlučni preokret u sukobima opet je ozbiljno dovodena u pitanje. I dok uspjesi u Siera Leoneu pozornost usmjeravaju na nužnost (što se više puta ponavljalo tijekom rata u Bosni) da operativci UN-a moraju imati i potporu vojnih snaga kako bi mogli uspostaviti mir, važno je da se ne izgube iz vida i ostali izazovi, jednako važni, s kojima se danas suočavaju potencijalni pregovarači. Osobito je važna politička dimenzija nekog sukoba - i kao uzrok i kao mogući lijek - kao izuzetno važan čimbenik koji, unato tome, često zanemaruju. Budući da se sada sukobi odvijaju unutar država, veliki je izazov uspostave mira upravo u stvaranju održivog unutarnjeg političkog poretka. Drugim riječima, naša razmišljanja moramo više usredotočiti na to kako da ojačamo unutarnju političku situaciju krhkih država i kako da stvorimo političku stabilnost. Baš to je najveći izazov na Kosovu i na Istočnom Timoru, a UN-ove misije suočavaju se s izazovima pomoći pri obnovi društava koja su nedavno uništili žestoki sukobi. U posljednjih deset godina UN je za svoje misije razvio gotovo jednak operativni postupak: održati neku vrstu izbora tijekom prve godine, sve do najviše 18 mjeseci od početka misije. Najčešće se pokušava sve to izvesti za manje od godinu dana, a zatim se brzo predaje nastavak procesa lokalnim vlastima. Osim toga, nastoji se postići da UN-ovo osoblje i strane postrojbe brzo odu iz zemlje. Tako se sada na Kosovu vrši veliki pritisak na OESS, organizaciju koju je UN odredio da provede izbore. Trebali bi biti održani u listopadu ove godine, bez obzira na to je li Kosovo za njih spremno ili nije. Sličan pritisak postoji i za brzo održavanje izbora na Istočnom Timoru, gdje je UN-ov prijelazi upravitelj izjavio da bi odlaganje izbora za razdoblje poslije 2001. godine bilo 'teško'. Nema sumnje, u pitanju su ozbiljni izazovi. U mnogim slučajevima pritisak da se izbori održe brzo potiče želja da se ukloni nedostatak političke legitimnosti koji podrazumijeva postojanje međunarodne uprave na nekome području. Pritisak da se 'djeluje što brže' i da se brzo održe izbori ne uzima u obzir stvarnost, da održavanje izbora u nestabilnoj situaciji lako može dugoročno minirati stvaranje prave demokracije. Ne iznenađuje nas zato činjenica da prerano održani izbori često postižu posve suprotan učinak. Izbori održani u Angoli 1992., čiji su rezultati omogućili Jonasu Savimbiu da se vrati ratovanju, ili izbori održani u bosanskoj Federaciji 1996. i 1998., koji su poslužili za učvršćivanje tvrdolinijaške, nacionalističke struje na vlasti, dva su najočitija primjera. Kao što smo već često vidjeli, tolika žurba može dovesti do goreg rezultata nego da su izbori bili odgođeni sve dok se neki elementi pluralističkog sustava i stvarna, funkcionalna država ne učvrste. Izbori održani npr. u Burundiju, gdje je trebala biti izabrana vlada koja bi odražavala podjelu vlasti, zapravo su naveli neke skupine stanovništva da se podijele po etničkoj pripadnosti i poslužili su kao katalizator za rasni genocid. U državama koje razdire rat, političke stranke često su slabo prikrivene inačice oružanih skupina koje u izbornoj borbi vide način za nastavljanje svoje dominacije. Etnički se sukobi, npr., reproduciraju u obliku političkih stranaka kojima je potrebna ta etnička isključivost. U takvim uvjetima, održavanje izbora prije uspostave građanskih normi nužno uzrokuje povećavanje potpore ekstremistima i stranačkoj isključivosti. Podupirati proces mijenjanja nekoga siromašnoga društva, traumatiziranog i rastrganog ratom, do stvaranja funkcionalne demokracije zahtijeva više od nazočnosti nekoliko stotina službenika Ujedinjenih naroda u razdoblju od 18 mjeseci. Možemo popiti instant-kavu, ali ne možemo nekom čudesnom formulom stvoriti instant-demokraciju. Ako međunarodna zajednica želi stvaranje demokracije u državi s malo, ili bez ikakve demokratske tradicije, treba priznati da je to što traži zapravo politička, društvena i gospodarska pretvorba toga društva. (...) U tome kontekstu, na izbore se ne treba gledati kao na vrhunac mirovnog procesa, nego kao na početak dugoga procesa demokratizacije, često vrlo krivudavoga, koji će dovesti do uspostave održive demokratske vlade. U biti, to znači pomoći državama da se pripreme za veliku pretvorbu. I kad dugoročni kompromis nije moguć, čak se i kratkoročna strategija mora usredotočiti na pomaganje i razvoj sposobnosti za lokalno vodstvo. I kao što kaže William Shawcross u 'Oslobodi nas zla' (Deliver Us From Evil), svojoj nedavnoj studiji o UN-ovim operativcima diljem svijeta, 'međunarodna zajednica može države staviti na put tranzicije, ali stvarna tranzicija ovisi o lokalnim vođama i političkoj klasi'. (...)".