DNEVNI PREGLED BR. 158 21. KOLOVOZA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 20. VIII. 2000. Iz tiska (...)Nedjeljni 'The Times' piše kako zapadne obavještajne službe tvrde da su direktor JAT-a Žika Petrović i ministar obrane Pavle Bulatović ubijeni po nalogu jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, zato što su znali gdje se nalaze milijarde dolara koje je Slobodan Milošević nakon raspada Jugoslavije sklonio u inozemne banke. Prema tim izvješćima, goleme svote novca prane su kroz off- shore račune na Cipru, u Libanonu, južnoj Africi. Sam Petrović koji je odrastao s Miloševićem u Požarevcu bio je svjedokom, piše 'The Times' pozivajući se na svjedočenja pilota JAT-a, kako se u zrakoplove te kompanije tovare kovčezi puni casha. Bulatović je bio upoznat sa svim tajnim kanalima prodaje oružja kojim se usporedo raspačavala droga. Uoči raspada Jugoslavije, u nekolicini državnih banaka u zemlji nalazilo se preko 12 milijuna dolara ušteđevine građana, a devizne rezerve procjenjivale su se na 10 milijardi. Po izbijanju rata u Hrvatskoj i Bosni Milošević je zamrznuo sve štedne račune građana i postavio se na čelo središnje banke. Premda je nešto novca ostalo u bankama u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH-a i Makedoniji, ostatak je naprosto isčeznuo tijekom posljednjeg desetljeća. Strani stručnjaci procjenjuju da su, unatoč tome što je dosta tog preostaloga zajedničkog jugoslavenskog novca Milošević potrošio na ratovanje sa svojim susjedima, ipak milijarde dolara iznesene izvan zemlje. Prema američkim službenim procjenama, samo na Cipru završilo je oko 4 milijarde dolara, gdje je tijekom 90-ih osnovano kojih 400-tinjak jugoslavenskih uvozno-izvoznih tvrtki. 'The Sunday Telegraph' donosi napis o tome kako Titove slonove na Brijunima očekuje neizvjesna budućnost u jednom njemačkom cirkusu. Slon Sony i slonica Lanka, koje je Titu za njegov zvjerinjak poklonila indijska premijerka Indira Gandhi, morat će uskoro napustiti Brijune. Hrvatske vlasti žele Brijune pretvoriti ponovno u ekskluzivno turističko odredište i slonove su prodali za nešto više od 6 tisuća maraka njemačkom biznismenu Antonu Goerthneru, čiji brat Franjo drži cirkus. Gospodin Goerthner je već pokušao slonove odvesti s Brijuna na kopno, piše list, no to mu nije pošlo za rukom jer mu organizacija koja regulira međunarodni prijevoz rijetkih životinjskih vrsta za to odbila dati dozvolu. Mnoge skupine za zaštitu životinja protive se prodaji Titovih slonova cirkusu. Jedna od njih čije je središte u Londonu kaže kako se nada da će hrvatske vlasti uspjeti uvjeriti da odustanu od prodaje i pronađu nov dom za Sonyja i Lanku. Ti su slonovi dio povijesti, kažu oni, i ne bi svoju starost trebali provesti u cirkusu. Jedini europski starački dom za slonove u okolici Beča već je ponudio da ih prihvati u svoje okrilje. 18. VIII. 2000. Iz tiska (...)Današnji 'The Guardian' piše da su NATO-ovi dužnosnici priznali da su njihove procjene broja ubijenih albanskih civila na Kosovu bile previsoke. List piše kako je NATO prije zračnih udara tvrdio da je ubijeno i do 100 tisuća Albanaca. Međutim forenzičari haaškog suda ovih dana završavaju istragu nakon što su pronašli 3 tisuće tijela žrtava. U posebnoj analizi 'The Guardian' piše kako je NATO trebao potporu javnosti za svoju akciju pa je zato lako pristajao na preuveličavanje brojke. Ističe se kako se zločini na Kosovu po broju žrtava ne mogu usporediti s onima u Bosni i Hercegovini, gdje je ubijeno oko 200 tisuća ljudi. Samo u Srebrenici ubijeno je 7 tisuća Bosanaca, piše današnji 'The Guardian'. 'The Financial Times' na naslovnoj stranici ističe da je njemačka Vlada kroz dražbu licenci za tzv. treću generaciju mobitela, zaradila stotinu milijardi njemačkih maraka, što je pet puta više nego što je Vlada očekivala. U četrnaest dana dražbe cijena je povećavana 173 puta. Jedan od glavnih sudionika dražbe Deutsche Telekom priopćio je kako je postignuta cijena izvan razuma. Analitičar 'The Financial Times' piše kako je upitna ekonomska opravdanost tolikog ulaganja kompanija za mobilne telefone. Pod naslovom 'Mobilno ludilo', list piše kako je plaćanje tolike cijene za licencu veliki rizik i da se kompanije nadaju da će potrošači biti spremni platiti za usluge treće generacije mobitela, među koje spada i pristup internetu.(...) (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 19. VIII. 2000. 'Stalno činimo pritisak na premijera Dodika da se 2000 Hrvata vrati u Republiku Srpsku, razgovor s R. Beecroftom vodio je Bojan Klima. Poziv hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića srpskim izbjeglicama da se vrate svojim kućama, na Zapadu, pogotovo u Sjedinjenim Državama, dočekan je s velikim odobravanjem. No, radi se o problemu koji će se solidnije riješiti tek ako povratak bude višesmjeran, odnosno ako se kućama u Bosnu i Hercegovinu počnu vraćati i hrvatske izbjeglice koje sada žive u Hrvatskoj. O ovoj temi razgovarali smo s američkim diplomatom Robertom Beecroftom, zamjenikom posebnog predsjednikovog savjetnika za Bosnu i Hercegovinu i koordinatorom za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Prije nekoliko mjeseci najavljen je pilot projekt povratka 2 tisuće hrvatskih Srba u Hrvatsku i 2 tisuće bosanskih Hrvata u srpski entitet Bosne i Hercegovine. U Hrvatsku se Srbi vraćaju - iako možda ne toliko brzo koliko bi to međunarodna zajednica željela. Julia Taft, pomoćnica američke državne tajnice, u State Departmentu odgovorna za humanitarna pitanja i problematiku izbjeglica, rekla je u nedavnom intervjuu Glasu Amerike da je 'ove godine broj povratnika u regiji tri puta veći no prethodne godine'. No, Hrvati se vrlo rijetko vraćaju u Republiku Srpsku. Upitali smo gospodina Beecrofta čine li Sjedinjene države pritisak na premijera Republike Srpske Milorada Dodika da ispuni obaveze iz dogovora o obostranom i simultanom povratku tih 4000 izbjeglica. = Činimo pritisak kad god se s njim sretnemo. Ja sam se s njim posljednji put sreo prošlog mjeseca. Rekao sa mu da mora učiniti tu obvezu. Jasno, uvijek se pronalazi nekakva isprika. Bez obzira na to, on je svjestan što mi o ovom problemu mislimo, tvrdi da čini sve što može kako bi se te dvije tisuće hrvatskih izbjeglica vratilo. On nas uvjerava da će taj dogovor, postignut s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Piculom, biti proveden, odgovorio je Robert Beecroft. On smatra da je jedan od glavnih problema činjenica da izbjeglice, kada se vrate iz Hrvatske u Bosnu, često nemaju gdje živjeti: = Ako krenete cestom od Bosanskog Broda prema jugu, prema Derventi, vidjet ćete da su mnoge kuće u tom kraju - gdje su živjeli većinom Hrvati - uništene. Bojim se da u cijeloj regiji postoji očekivanje da će međunarodna zajednica popraviti svaku srušenu kuću. To se neće dogoditi. Ja se stvarno divim ljudima koji su donijeli hrabru odluku i sami se vratili svojoj kući. Međutim, ne treba zaboraviti da i izbjeglice trebaju preuzeti određenu odgovornost, koliko mogu, da same porade na obnovi vlastitih kuća. U regiji djeluje niz međunarodnih nevladinih organizacija koje im mogu pomoći. Problem će se riješiti jedino u suradnji vlada, nevladinih organizacija, ali i samih izbjeglica. Robert Beecroft, zamjenik posebnog predsjednikovog savjetnika za Bosnu i Hercegovinu i koordinator za provedbu mirovnog sporazuma, kaže da u regiji postoje dvije glavne prepreke gospodarskom rastu koji bi jamčio brzi povratak izbjeglica. = Prvo, bivša je Jugoslavija imala socijalistički gospodarski sustav. To prati i određeni mentalitet. Ljudi često ne razumiju da se treba preuzeti osobna odgovornost, a ne čekati da probleme počnu rješavati političari. Jer, očito je da oni nisu sposobni riješiti mnoge od njih. Na primjer, nema posla - zašto netko tko je neuposlen ne bi stvorio samom sebi radno mjesto - otvaranjem malog poduzeća? Američka Vlada pomaže - u suradnji s lokalnim vlastima - razvoj malog poduzetništva. Također želimo da se stvori povoljna klima za investicije, strane i domaće. No, to onemogućava korupcija. Zbog čega bi netko investirao u zemlju u kojoj od vas prvo traže mito? Iako korupcija u Hrvatskoj nije tako velik problem kao u Bosni, no ona je ipak vrlo znatna, rekao je na kraju razgovora Robert Beecroft. 18. VIII. 2000. Američka Vlada UNHCR-u u Hrvatskoj dala 5,5 milijuna dolara - s Juliom Taft razgovarao Bojan Klima. Sjedinjene Države su prije nekoliko dana objavile da će visokom povjerenstvu Ujedinjenih naroda za izbjeglice dodijeliti dodatnu pomoć od 42 milijuna i 900 tisuća dolara. Od te svote, 20 milijuna dolara namijenjeno je djelatnostima UNHCR-a u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Podružnici UNHCR-a u Hrvatskoj iz ove donacije stiže 5 i pol milijuna dolara. O ovoj najnovijoj donaciji za Glas Amerike govori Julia Taft, pomoćnica državne tajnice, koja je u State Departmentu odgovorna za demografska i imigracijska pitanja i problem izbjeglica. Julia Taft kaže da je dodatnih pet i pol milijuna dolara za aktivnosti UNHCR-a u Hrvatskoj namijenjeno obnovi kuća, nabavi razne robe, primjerice deka, i nizu drugih potrepština za izbjeglice. Novac iz ove američke donacije, utrošit će se također na pokrivanje troškova dokumentacije koji prate povratak izbjeglica. Upitana o značaju ove američke odluke, gospođa Taft kaže: = Ovo je važna donacija jer ona predstavlja dodatak svoti koju smo ove godine već dodijelili Hrvatskoj. Radi se o nizu oblika pomoći koja je u ovoj fiskalnoj godini dostigla 27 milijuna dolara. Želim naglasiti da će UNHCR novac iz ove najnovije donacije utrošiti i na organiziranje povratka u Republiku Srpsku, kao i Bosnu i Hercegovinu uopće. Razmjerno je malo poznato da iz Srbije dva puta tjedno u Hrvatsku dolazi takozvani 'izbjeglički konvoj', s ljudima koji su izbjegli prije pet godina. Naša donacija pomoći će sve ove djelatnosti. Pomoćnica državne tajnice Julia Taft kaže da je među izbjeglicama najviše starijih osoba i ljudi sa sela, koji se 'vjerojatno kući vraćaju iz sentimentalnih razloga'. = Nastojimo pomoći u gospodarskoj revitalizaciji tih područja kako bi se vratili i mlađi ljudi, rekla je gospođa Taft. Ona nije željela ulaziti u nagađanja čije se izbjeglice vraćaju više, a kojim je izbjeglicama to još uvijek onemogućeno, ističući da se 'demografski gledano' u regiji kao cjelini, broj hrvatskih izbjeglica koje su se vratile kućama manje-više sličan broju bošnjačkih i srpskih povratnika. Julia Taft, odgovorna u državnom tajništvu za demografska i imigracijska pitanja i problem izbjeglica, podsjetila je da je predsjednik Bill Clinton prošlog tjedna prilikom posjete hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića Washingtonu najavio dodatnu pomoć za hrvatske napore u udomljavanju povratnika, u vrijednosti od 4,5 milijuna dolara. = To su sredstva koja idu povrh pomoći iz proračuna. Njihova najava pokazuje, među ostalim, da između Washingtona i Zagreba postoje vrlo pozitivni odnosi. Za nas ovdje vrlo je impresivna činjenica što je hrvatski Predsjednik otvoreno pozvao izbjeglice da se vrate kućama jer se, konačno, radi o hrvatskim građanima. Naravno, još mnogo toga je potrebno učiniti, usvojiti nove zakone, poraditi na sigurnosnoj situaciji, riješiti probleme koji su nastali deložacijama... No, u Zagrebu postoji odlučnost da se ti problemi zaista i riješe, i to nas vrlo ohrabruje. Julia Taft se međunarodnim humanitarnim problemima - bilo kroz državnu službu ili u privatnom sektoru - bavi već desetljećima. 1975. godine, predsjednik Gerald Ford imenovao ju je čelnicom radne grupe koja se bavila zbrinjavanjem izbjeglica iz Indokine. Sredinom osamdesetih koordinirala je američku pomoć za žrtve potresa, gladi, uragana i građanskih ratova u nizu zemalja svijeta. 1990. godine, Vrhovni ju je sovjet Sovjetskog Saveza odlikovao za osobnu hrabrost, zbog njezinog angažmana u dopremi pomoći žrtvama potresa u Armeniji. Početkom devedesetih Julia Taft je bila na čelu američkog projekta koji je pomagao obiteljima časnika bivše sovjetske vojske, koji su zbog raspada Sovjetskog Saveza imali niz problema: od gubitka posla, selidbe iz jedne države u drugu i pada standarda. Upitana da usporedi probleme Balkana s humanitarnim problemima u ostalim dijelovima svijeta, Julia Taft je rekla: = Za ovu regiju mislim da je karakteristična izuzetno visoka razina nepovjerenja, neprijateljstva među pripadnicima različitih naroda. To je posljedica duge i teške povijesti. Posljednjih godina zaista se mnogo poduzelo da bi se to neprijateljstvo ublažilo, da ljudi shvate da njihova dobrobit i njihovo blagostanje ovisi u velikoj mjeri o dobrobiti njihova susjeda. Mi mislimo da su takvi napori u međunacionalnom pomirenju vrlo važni. Moram naglasiti da je posljednjih godina očito da su ljudi jednostavno premoreni, dosta im je sukoba, i žele živjeti normalnijim životom. Zbog toga smo i optimistični. Recimo, ove godine se kućama vratilo tri puta više izbjeglica nego prošle godine. To je dobar znak, situacija se razvija u dobrom smjeru... (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 18. VIII. 2000. Pregled tiska Gotovo bez iznimke sve novine u Njemačkoj na naslovnici objavljuju znamenku od 98,8 milijardi maraka koliko je državi donijela licitacija za nove mreže mobilne telefonije UMTS. 'Deisterzeitung' iz Hamelna komentira da dvocifreni - gotovo trocifreni - iznos milijardi za tehnologiju mobilne telefonije koja se dosad još nije potvrdila na tržištu - to je čisti rizik. A kod konkurencije koja će se barem prvih godina stvoriti, nitko ni ne zna odakle da izmisle još novca za pripremne troškove. UMTS - to će biti za početak, vreća bez dna. Njemačkog ministra financija to za početak uopće ne treba zanimati. Žestoko je podbacio u svojoj prvotnoj procjeni kako će dobiti oko 20 milijardi. Na kraju je ispalo skoro 100 milijardi koje su naravno pobudile čitavo mnoštvo pohlepe. Ali ništa od toga! Država još uvijek ima 2,5 bilijuna maraka duga. I dobro je da se ministar financija Eichel i savezna Vlada sada ne razbacuju novcem u vrijeme približavanja izbora, nego smanjuju svoje dugove. A što prije dugova nestane, to prije će doista doći do pozitivnog trenda u gospodarstvu - i to je jedini, pravi put, drži hamelnski list. 'Offenbach Post' piše da su prigodom licitacije za UMTS tvrtke koje su se natjecale išle sve do granice bola. A hoće li s tog natjecanja otići i s trajnim štetama, ubrzo će se pokazati. U računici za UMTS su pravi troškovi nepoznanica i nakon trećeg udarca čekićem. Tek kad bude uveden pokazat će se da li će UMTS doista revolucionirati i svakodnevnicu, procjenjuje ovaj list. (...) *** Vanjskopolitička pitanja u govoru Al Gorea, komentar Bernd Riegert. I dok su republikanci prije dva tjedna u Philadelphiji barem pola večeri govorili o vanjskoj politici i ulozi Amerike u svijetu, na kongresu demokrata u Los Angelesu ta tema nije bila službena točka dnevnog reda. Samo se u neformalnim razgovorima sa savjetnicima predsjedničkog kandidata Al Gorea uopće moglo čuti nešto o njegovim vanjsko političkim predodžbama. Gore je toj temi u svom govoru posvetio samo nekoliko redaka. Nacionalni raketni sustav obrane, koji kod europskih saveznika, kao i kod Kine i Rusije, izaziva tolike otpore, Gore nije ni spomenuo. On je samo općenito govorio o jačoj obrani. Poznato je međutim da Gore ipak zastupa uspostavljanje ograničenog štita raketne obrane. Njegovi republikanski rivali su se prije dva tjedna zauzeli za stvaranje sveobuhvatne raketne obrane što je moguće prije. Gore koji se u Bijeloj kući uvijek zauzimao za pitanja okoliša, ukazao je na to kako se namjerava posvetiti problemima vezanima uz promjene klime, odnosno pregrijavanja atmosfere. Njegov govor je govor najviše bio posvećen pitanjima unutarnje politike i odmicanja od njegovog dosadašnjeg šefa Billa Clintona. To ni najmanje ne čudi, jer pitanja vanjske politike u svijesti birača nakon okončanja 'hladnog rata' ne igraju neku bitnu ulogu, osim ukoliko se ne pojavi neka jača kriza i realna prijetnja. Od Goreovih se savjetnika za vrijeme kongresa nije moglo saznati ništa bitno novoga. Vanjsko politički smjer jednostavno glasi: Nastaviti dosadašnjim putem! O pojedinostima se uvijek može razgovarati, ukoliko se Al Gore u studenom doista useli u Ovalni ured Bijele kuće. Goreova vlada će i nadalje voditi računa o rješenju sukoba na Balkanu. Na takozvana 'etnička čišćenja' treba, kad god je to moguće, reagirati upotrebom vojne sile. Ukoliko Gore bude izabran za predsjednika, on će za svog ministra vanjskih poslova najvjerojatnije izabrati Richarda Holbrookea. Sadašnji veleposlanik u Ujedinjenim narodima proslavio se kao mirovni posrednik u Bosni. Od njega se očekuje da doprinese popuštanju napetosti između američke Vlade i organizacije Ujedinjenih naroda. Ukoliko UN pokaže spremnost za provođenje reformi, Gore će zacijelo odobriti američka davanja koja još duguje UN-u, jasno, ukoliko to kongres odobri. U govoru u novinarskom klubu u Bostonu u travnju ove godine Al Gore je naglasio kako za njega, uz klasična pitanja sigurnosti i tradicionalne interese Sjedinjenih Američkih Država, postoji i niz novih međunarodnih tema: borba protiv krijumčara droge, terorizma i trgovine ljudima, borba za zaštitu okoliša i protiv AIDS-a i ostalih zaraznih bolesti. Galopirajuće sirenje AIDS-a u Africi Gore je proglasio rizikom sigurnosti i za Sjedinjene Američke Države. I dok će Gore u pitanjima vanjske politike zasigurno ići stopama svog prethodnika Clintona, George Bush, ukoliko bude izabran za predsjednika, slijedit će politiku svog oca ili Ronalda Reagana. Koliko se iz njegovih dosadašnjih šturih izjava dade zaključiti, politički neiskusni Bush više će zastupati politiku snage, osobito prema Kini i Rusiji. Prema međunarodnim organizacijama, kao što su Međunarodni monetarni fond ili Ujedinjeni narodi, on ima prilično skeptično mišljenje. Takva su stajališta bliska starijim republikanskim zastupnicima kao što je, na primjer, Jesse Helms. Senat, u kojem većinu imaju republikanci, ima prilično velik utjecaj i već je u više navrata Clintonu bacao klip pod noge. Sedmog studenog neće se dakle odlučivati samo o tome tko će useliti u Bijelu kuću, već i o tome hoće li većinu u Senatu imati demokrati ili republikanci. (RDW) ŠPANJOLSKA EL MUNDO 20. VIII. 2000. Europi prijeti treći 'naftni šok' "Međunarodni monetarni fond i Organizacija za suradnju i razvoj u Europi (OECD), ali ni ostale međunarodne organizacije, ovoga proljeća nisu vidjele ni najmanjeg oblačka na prekrasnom nebu iznad gospodarstva zapadnih država. No, izgled neba promijenio se u posljednja tri tjedna, nakon velikog skoka cijena nafte, koja je prošlog tjedna dosegnula 33 dolara, a tako je zadnji put prije toga bilo 1990. Prema današnjem pisanju našega lista, banka Goldman Sachs koja se bavi ulaganjima priznaje da postoji opasnost da se cijena barela sirove nafte popne i do 50 dolara sljedeće godine, što je možda previše pesimistično predviđanje, ali baš to još više naglašava činjenicu da analitičari stanja vjeruju da će cijene nafte i dalje rasti. Uzrok povisivanja cijene nafte jest smanjivanje proizvodnje za dva milijuna barela dnevno, prema odluci jedanaest zemalja članica OPEC-a u ožujku 1999. godine. Države članice OPEC-a predstavljaju samo polovinu svjetske proizvodnje nafte, ali baš te države izvoze u razvijene zemlje, konkretnije, u Europu i Japan, dok SAD sam zadovoljava vlastite potrebe. Unatoč činjenici da je cijena nafte skočila iznad očekivanja samih članica OPEC-a, čiji je cilj bio da se ona popne na 20 dolara, one svejedno odbijaju izvoziti više nafte zato što se plaše smanjivanja vlastite zarade, ali i zato što glavnu riječ u toj organizaciji vode države poput Libije, Irana, Iraka i Venezuele, čije vlade baš i ne vole Zapad. OPEC, ta organizacija koja je prije petnaest godina gotovo nestala, sada opet drži u šahu države s najrazvijenijim gospodarstvom, kao i godine 1973. i 1979., a oba su puta posljedice bile strašne. S naftom po cijeni od 40 dolara u sljedećoj godini, Europa će vjerojatno upasti u razdoblje nove recesije, inflacija će izmaknuti nadzoru, a milijuni ljudi ostat će bez posla. (...) Ali OPEC se, služeći se ovom strategijom, igra vatrom. Jer, države poput Saudijske Arabije mogle bi prekršiti solidarnost ako njihovi najradikalniji kolege iz te organizacije ne budu razumniji. Položaj te organizacije oslabljen je i zbog otkrića novih ležišta nafte u posljednjih nekoliko godina i zbog sve manje ovisnosti Zapada o uvozu sirove nafte, koji se smanjio od 1990. Čini se da je treći 'naftni šok' moguć, ali ne i vjerojatan, iako je gotovo sigurno da će cijena goriva kratkoročno porasti", piše u uvodniku lista. *** Opet rasizam u Njemačkoj "Sve su brojniji rasistički napadi u Njemačkoj, osobito na području relativno siromašne bivše Njemačke Demokratske Republike. I sam Gerhard Schroeder poziva na uzbunu. 'Ne možemo se pomiriti s činjenicom da u ovoj državi neke ljude vrijeđaju, udaraju, pa čak i ubijaju zbog njihova jezika, vjere ili boje kože', izjavio je njemački kancelar, koji se zalaže za zabranu neonacističkih organizacija, osobito stranke NPD. Jučer je bilo najavljeno nekoliko demonstracija s ciljem odavanja počasti Rudolfu Hessu, zlosretnom Hitlerovom zamjeniku, umrlome prije 13 godina. Njemački Ustavni sud je zabranio te demonstracije, ali je, s druge strane, dopušteno održavanje sličnih demonstracija danas u Hamburgu, unatoč opiranju policijskih dužnosnika. U svakom slučaju, porast rasističkog i ksenofobnog nasilja u Njemačkoj neće se moći neutralizirati samo zabranjivanjem od vrha prema dnu. Ako se ne razvije snažan pokret protiv toga, i to iz samih temelja društva, neće se moći prikriti stvarno stanje. Demonstracije protiv rasizma, koje su jučer sazvane u raznim njemačkim gradovima, naišle su na vrlo slab odaziv. Samo 2.500 ljudi prošlo je u povorci u Hamburgu, a baš tamo je bilo i najviše ljudi. A istodobno je u Berlinu oko 30.000 mladih demonstriralo zahtijevajući legaliziranje marihuane. Mnogo je drukčija reakcija stanovništva u Norveškoj, gdje neonacisti i rasisti pokušavaju potaknuti slične pokrete. Tamo je krajnja desnica jučer uspjela okupiti samo stotinjak sljedbenika. A na drugoj strani održan je masovan mimohod građana protiv neonacizma. Čak i ako se ostave povijesni strahovi po strani, Njemačka ima jedan vrlo veliki problem, a riječ je o prevelikoj marginalizaciji bivšega DDR-a. Schroeder je smanjio ulaganja čiji je cilj bio izjednačavanje dvaju dijelova, pa sada plaća visoku cijenu toga poteza. A moglo bi se dogoditi da mora platiti još i više", piše u uvodniku lista. FRANCUSKA LE MONDE 19. VIII. 2000. Političari počinju vjerovati u 'novo gospodarstvo' "Živjelo 'novo gospodarstvo'!... Na koju se god stranu političke pozornice okrenemo, posvuda isti vapaj. U ljevici, kao i u desnici, uz neke inačice, javni su se nastupi prilagodili duhu vremena i navješćuju novo doba, zahvaljujući jačanju moći novih tehnologija komunikacije i multimedija. Dakako, ta promjena nije bila brza ni laka. Poučeni dugogodišnjom krizom i 'stegom' nakon prvog naftnog udara iz 1973., nitko se nije htio upuštati u prerana predviđanja i najavljivati ako ne povratak 'glasovitih tridesetih', ono barem novo, ne tako sumorno doba. Jacques Chirac se odvažio na to još 22. I. 1996. najavivši u razgovoru na TF1 'trajan rast, u najmanju ruku u razdoblju od dvadeset do trideset godina'. No Predsjednik Republike brzo je načinio zaokret. Godinu dana kasnije, ne uviđajući da je gospodarski oporavak u stvari već započeo i misleći da će šok terapija izvući zemlju iz teškoća, Elizejska je palača zaboravila na svoje proročanstvo i, dajući puno mračnija predviđanja, upustila se u pustolovinu raspuštanja. Samom Lionelu Jospinu trebalo je vremena da se promijeni. Premda sada do mile volje opetuje kako je povratak punoj zaposlenosti na dohvat ruke 'u sljedećih deset godina', tu je zamisao prihvatio tek nedavno, u ljeto 1999. ('Le Monde' od 5. VIII.). Napokon!... Nakon puno dvojbi i uz golemi oprez, službene izjave, kako u desnici, tako i u ljevici, neprijeporno zvuče drukčije nego prije godinu-dvije dana. Kao da odražavaju raspoloženje u obiteljima čiji je moral na najvišoj razini i koji ne gledaju na potrošnju, ili među industrijalcima koji se više ne bave crnim mislima i ponovno počinju ulagati, javni su nastupi ustuknuli pred okolnim optimizmom. Taj je optimizam ipak umjeren. Svi žele vjerovati da će sadašnji oporavak biti trajan, a ne samo prolazan, kao koncem 80-ih, ali kako biti siguran u to? Naime, mnogi čimbenici mogu navesti na mišljenje da je riječ tek o kratkotrajnom poboljšanju. Dok je u Rocardovo doba francusko gospodarstvo iskoristilo iznimni novi dah kisika koji je došao izvana jer je bio posljedica naftnog protuudara, sadašnje su prilike puno povoljnije: zahvaljujući euru, monetarno je okružje stabilno; kamatne su stope niske, premda su porasle u studenom 1999; zahvaljujući poreznim dividendama rasta proračunska je stega smanjena i omogućuju smanjenje poreza; inflacija je još uvijek na neobično niskoj razini; napokon, tu su i prednosti 'net- gospodarstva' od kojeg se očekuje velik rast proizvodnje. Odatle i optimistične izjave koje se sve češće čuju: neće li 'novom gospodarstvu' odgovarati 'novi rast'? Premda je pitanje posvuda nazočno, treba ipak primijetiti da su odgovori još oprezni na jednoj i na drugoj strani. I s razlogom: ne govoreći o opasnostima koje su se nadvile nad svjetsko gospodarstvo, a time i nad francusko - rizici u svezi s burzovnim slomom Wall Streeta koji je uvijek moguć, kao i oni u svezi s liberalizacijom koji naglašavaju ciklično djelovanje - još uvijek je teško procijeniti veličinu udarnog vala novog gospodarstva na staro. Najoprezniji su stručnjaci u vladama. U nedavnom istraživanju (Francusko gospodarstvo, naklada 2000- 2001, džepno izdanje), INSEE (Državni zavod za statistiku i za gospodarska istraživanja, op. prev.) vrlo je oprezan u procjeni utjecaja novih informatičkih i komunikacijskih tehnologija na francuski rast. Tako on drži da je dodana vrijednost u svezi s tom proizvodnjom između 4,4 do 4,8 posto nacionalnog bogatstva. Dakle, njihov bi utjecaj na francusko gospodarstvo bio jedva 0,4 boda BDP- a. Neće li se taj utjecaj ipak postupno povećati? To je očito glavno pitanje kojim se bave mnogi stručnjaci i o kojemu pokušava razmišljati vlada. Zadnja sjednica Vijeća za gospodarsku analizu (CAE) unutar Matignona bila je tako u cijelosti posvećena tom pitanju. Raspra koju je potaknulo izlaganje gospodarstvenika Daniela Cohena, a nadahnuo nastup neobičnog gosta Dominiquea Strauss-Kahna, treba se nastaviti u rujnu, u nazočnosti Lionela Jospina. Raspra nije laka. Nedavno istraživanje dvojice gospodarstvenika američke središnje banke Stephena Olinera i Daniela Sichela (s kojima se možete upoznati na web stranici središnje banke: www.bog.frb.fed.us), zapravo je ostavilo snažan dojam na mnoge članove CAE-a, jer kaže da su nove informatičke tehnologije za dvije trećine povećale proizvodnju u Sjedinjenim Državama u drugoj polovici 90-ih. Dva gospodarstvenika žele pokazati da se utjecaj zacijelo razlikuje već prema tome je li zemlja 'proizvođač' ili tek 'uvoznik' novih tehnologija, što je uglavnom slučaj s Francuskom. Upravo se tom suzdržanošću tumači umjereni optimizam koji očituju mnogi političari u Francuskoj. Jer, u SAD-u, mnogi su stručnjaci sada skloni mišljenju da glasoviti paradoks dobitnika Nobelove nagrade za gospodarstvo Roberta Solowa ('Računala vidimo posvuda, ali ne i u statistikama') zastarijeva. Je li to slučaj i s Francuskom?", pita se Laurent Mauduit. FRANCUSKA L'EXPRESS 17. VIII. 2000. Jospin, korzička pogrješka "Reći istinu, je li to besmislen politički čin? Živimo u vremenu konsenzusa koje teško podnosi različita mišljenja. Uostalom, kohabitacija vrlo dobro oslikava taj duh našeg doba. Ona stvara mekušce, neodlučne osobe i beskičmenjake. Vladin program za Korziku jalov je plod takva stanja. Treba, dakle, napokon napisati crno na bijelo: Lionel Jospin se teško prevario u toj stvari. Nepunih mjesec dana nakon donošenja, njegova je reforma propala, umrljana krvlju ubijenog Jeana-Michela Rossija, zatrpana pod razvalinama Agencije za gospodarski razvitak Ajaccia. Tako su se za manje od četiri tjedna svi ciljevi koje si je vlast postavila udaljili toliko da se sada čine nedostižni. Nema druge riječi doli 'fijasko' kojom bi se opisao taj rezultat pred kojim su naše uzoritosti nijeme. Oslanjajući se na pokazatelje popularnosti, sigurni u svoju stvar i u svoju spretnost, ljudi iz Matignona - a s njima i Elizejska palača, gdje je sve računica i kohabitacijske spletke - nisu poslušali upozorenja iz same vlade koja su dolazila od Jeana-Pierrea Chevenementa. Lionel Jospin je mislio da je čarobnjak. Otkriva da je alkemičar u pogibelji: puščano olovo nije se pretvorilo u zlato mira. Mafijaška ga je Korzika prevarila. Ona se kočoperi, ubija i terorizira pod balkonom Republike čijeg je prefekta umorila. Bilo bi vrijeme da se podsjetimo na strašnu Marxovu pouku: 'Ljudi stvaraju povijest, ali ne poznaju povijest koju stvaraju'. Koliko neznanja i pogrješaka u rješavanju tog pitanja! Za razliku od De Gaullea koji je na zamršeni istok išao s jednostavnim zamislima, prezirući upozorenja koja su mu bila upravljena, Jospin je krenuo na Korziku s nejasnim nakanama. Dokaz tomu su njegove različite izjave: sve je bilo rečeno i porečeno u tim izjavama koje se kreću između odlučnosti i pružene ruke. U tim isključivo taktičkim razmišljanjima nemoguće je otkriti drugu misao vodilju, doli ove: dobiti na vremenu. Čekanje je dakle postalo pravilo koje je, prema lijepom izrazu Regisa Debrayja, 'zaslužno što je sadašnjost zaživjela u budućnosti'. Odgađati, značilo je, kako su mislili, okolišati, dobiti šansu i manevarski prostor. Tako se danas ispisuje korzička stvarnost iz 2004. Budući da ništa nije sigurno prije tog nadnevka, sve je dopušteno. Čak i ono što se ne da zamisliti, tj. povreda velikih načela na kojima se temelji Republika. (...) Vlada je govorila da želi 'građanski mir' na Korzici. Dakle, bili smo sučeljeni s ratom za neovisnost! Nismo to znali, a Korzikanci, kada je o njima riječ, nisu vjerovali: nije li se prema istraživanju CSA-Marianne, objavljenom 14. VIII., njih 83 posto očitovalo za ostanak u sklopu Francuske? Mislili smo da je država policijskim akcijama progonila uglavnom mafijaše. Nudeći im riječ 'mir', kao i čašici lokalnih zastupnika koji su se ponajprije zabrinuli za osobne povlastice, vlast je ozakonila riječ 'rat' i ratničko plemstvo koje je tobože za slobodu. U stvari je bez vjere i bez morala. Sve je dakle bilo pogrješno u tom planu: analiza i odluke. Republika svakako nije nedodirljiva okamina, ali isto tako nije Marijana koju se po svojoj volji može oblačiti i svlačiti. Njezina je veličina u tomu što svakom omogućuje da njeguje svoju različitost u ravnodušnosti. (...) Ništa u toj kaljuži ne govori u prilog mišljenju koje smo imali o Lionelu Jospinu, jakobincu, republikancu, čovjeku načela, strogom i postojanom. Taj 'mir' po bilo koju cijenu govori o drugačijoj osobi kojom ponajprije upravlja sadašnji trenutak i izborni kapital, kojeg vodi časovita politička računica i očito ga muče predsjednički izbori 2002. Ta ga je opsjednutost navela na pogrješku kada je riječ o Korzici. Njegove nagodbe koje su neprihvatljive za običnog građanina koji je bar malo republikanac, ovih se dana okreću protiv njega. Ne sjeda se za stol s ucjenjivačima. Oni se nikada neće promijeniti. Lionel Jospin htio je svoje republikanske uzmake umotati u korzički sretan svršetak. Dobio je krvavu i rušilačku mržnju", piše Denis Jeambar. ŠVICARSKA LE TEMPS 19. VIII. 2000. Oduprijeti se svakodnevici "'Treba li strahovati od krajnje desnice?' Pod tim je nazivom list u petak počeo objavljivati niz napisa koji se nastavlja danas. Na prvi se pogled pitanje može činiti sasvim retoričko. Razumljivo je da su neonacističke stranke stvarna opasnost; oni koji tvrde suprotno svjedoče o kažnjivu slabljenju njihova osjećaja za kritiku. Naše se pitanje dakle tiče sljedećeg: ima li razloga da se danas više plašimo krajnje desnice negoli prije dvije, pet ili deset godina? Našim smo istraživanjem dobili sliku s velikim razlikama. Na političkoj razini, krajnja desnica nije kadra stvoriti entitet koji bi svoj glas - u stvari svoje povike - mogao pridružiti demokratskoj raspri ('Le Temps' od 17. VIII.). Boravkom na terenu, utvrdili smo da je opasnost, dakako stvarna, ograničena, kako se čini, na nekolicinu izgubljenih mladih. Kada je riječ o brojkama - na njih ćemo se vratiti u ponedjeljak - postoje vrlo različite procjene, čiju je utemeljenost vrlo teško utvrditi. Napokon, ne smije nas zavarati medijsko zagušenje koje je izazvala afera obrijanih glava koje su se 1. VIII. okupile na livadi Gruetli kako bi izviždale Kaspara Villigera. Osim sumnje da su glasila njemačkog govornog područja uveličala događaj, ne trebamo biti proroci da bismo ustvrdili kako će na koncu zanimanje novinara neizbježno splasnuti. Jer, veličina neonacističke prijetnje ne može se i ne smije se mjeriti brojem napisa koje se pojavljuju u novinama. Naš demokratski sustav koji se temelji na snošljivosti, mora biti kadar da se odupre najekstremnijim mišljenjima i postupcima. Ne samo kada iznenada ponovno izbijaju na površinu - kao što je trenutno slučaj s neonacistima koji nas izazivaju obilježavajući obljetnicu smrti Rudolfa Hessa - već 365 dana u godini. Brojne raspre koje su zadnjih tjedana bile posvećene krajnjoj desnici, barem su nas podsjetile na to. Nitko od nas, sučeljen s građanskom dužnosti, ne smije to zaboraviti kada se pozornost glasila usmjeri na drugu aktualnu temu", piše u uvodniku lista. NEUE ZUERCHER ZEITUNG 17. VIII. 2000. Simbol ruske slabosti? "Havarija podmornice 'Kursk' na nuklearni pogon u Barentsovom moru čini se i dalje potkrjepljuje tezu da se ruska pomorska oružana snaga naročito, te ostali dijelovi oružanih snaga, zračne kao i postrojbe strategijskog zastrašivanja, nalaze u stalnom procesu raspadanja zbog čega nesreće te vrste nisu nikakvo iznenađenje. Što držati o takvoj prosudbi? Najprije treba utvrditi da brodovi mogu potonuti, bili oni novi i suvremeni ili stari i zahrđali. Sve dok nije jasno zašto je 'Kursk' doživio nesreću, treba se suzdržati od špekulacija o općem stanju tog broda. Činjenica da je i po stajalištu zapadnih stručnjaka po srijedi jedna od najsuvremenijih ruskih podmornica, može biti statistička slučajnost, jer 'Kursk' je upravo zbog svoje relativne suvremenosti plovio češće od drugih podmornica. Zbog toga ima malo smisla napore Rusa u spašavanju brzopleto uspoređivati s nadmoćnošću zapadne tehnologije. Spašavati posadu havariranog broda u lošim vremenskim uvjetima s nekoliko metara visokim valovima, već i na morskoj površini predstavlja enormno težak pothvat. To vrijedi utoliko više ako se isto to pokušava s trupom na više od sto metara dubine s podmuklim podvodnim strujama uz nedostatak komunikacije, koji očito u kosom položaju leži na muljevitom dnu. Osim toga bi trebalo praviti razliku između aktivnih s jedne strane i neaktivnih jedinica ruske flote stavljenih 'izvan službe', s druge strane. Desetci potonjih hrđaju u očekivanju svoje nespektakularne propasti - bilo u bazama sjeverne flote oko Murmanska, baltičke flote u Kaliningradu, crnomorske flote u Sevastopolju na Krimu ili pacifičke flote u Vladivostoku. Izvješća o neisplati vojničkih plaća, pobunama ili nedostatku hrane u nekim jedinicama ima puno. Od raspada Sovjetskog Saveza razvidno su učestale vijesti o nedostatku spremnosti za akcije, o nedostatku isporuka energije i pričuvnih dijelova ili nestručnom rukovanju s kompleksnim (nuklearnim) oružanim sustavima. S ekološkog stajališta, pri tomu je osobito opasno stanje u morskom području oko Murmanska, koji je i matična luka 'Kurska'. Tu zapadni stručnjaci sa zapadnim novcem pokušavaju poduprijeti Moskvu u stručnom razaranju i uklanjanju kontaminiranog materijala, među ostalim u okviru sporazuma Start II. Korijeni problema pri tomu su ekonomske naravi. Ruski je obrambeni proračun 1999. još iznosio oko 31 milijarde dolara, pri čemu je nejasno što je sve tom iznosu pribrojeno. Za usporedbu: SAD je 1998. dao 270 milijarda. U svakom slučaju zapadni stručnjaci naglašeno ukazuju na to da ambicije Rusije i (konvencionalnu) vojnu sposobnost bez obzira na sadašnje financijsko stanje ne treba podcjenjivati - pogotovo ne u pogledu na 'elitu' mornarice, flotu podmornica. Moskva bi doduše dugoročno mogla ostati nesposobna za neku globalno strategijski presudnu ulogu. No istodobno je neporecivo da se od promjene vlasti u Moskvi vojnoj snazi zemlje opet pridaje najveći prioritet, pri čemu bi konvencionalno naoružane postrojbe mogle dugoročno dobiti veću vrijednost u odnosu na strategijske oružane snage. Također ne treba zaboraviti da su ruske oružane snage u roku od godinu dana smanjene za polovicu na 1,2 milijuna vojnika, pri čemu posljedice tog procesa još ni iz daleka nisu probavljene. Nisu riješene daljnje nakane silovitog preustroja koji bi - ako uspije - dugoročno kao smanjenje postrojba prije doveo do jačanja nego do slabljenja. I na posljetku, ruska industrija naoružanja u međunarodnoj usporedbi i dalje pripada vodećoj skupini. Od toga oružane snage doduše imaju samo neizravnu korist, jer većina kupaca danas sjedi u inozemstvu. Isto je tako postojeće oružano-tehničko znanje čimbenik kojega ne treba podcjenjivati, bez obzira na utržak od takvih poslova. Stoga potonuće 'Kurska', taktičke podmornice protiv neprijateljskih nosača zrakoplova, ipak nije osobito dobar znak - ali nesreću ipak ne treba proglasiti simbolom raspada ruskih oružanih snaga" - zaključuje komentator lista msn.