DNEVNI PREGLED BR.157. 18. KOLOVOZA 2000.

GLAS AMERIKE - VOA 17. VIII. 2000. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u Washingtonu Komentar Vlade Sjednjenih Država Predsjednik Bill Clinton poželio je nedavno u Bijeloj kući dobrodošlicu hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću i premijeru Ivici Račanu. Gospodin Clinton je odao priznanje novoj hrvatskoj vladi, rekavši da ona predstavlja dobar primjer za Balkan. Kao što je glasnogovornik Bijele kuće rekao, "U posljednjih šest mjeseci predsjednik i premijer Republike Hrvatske, u okviru koalicije šest stranaka, napravili su veliki pomak, od autoritarnog razdoblja Franje Tuđmana prema demokraciji i Europi...? Na primjer, Hrvatska vlada poduzima korake kako bi omogućila povratak Srba koji su napustili svoje domove tijekom rata. Prema podacima UNHCR-a, u Hrvatsku se ove godine vratilo gotovo osam tisuća izbjeglica. Taj je broj možda i veći, jer se mnogi povratnici nisu prijavili vlastima. Od 1998. godine, više od 26 tisuća ljudi službeno je registrirano da se vratilo u Hrvatsku. Hrvatska treba ubrzati iseljavanje osoba koje su bespravno ušle u izbjegličke stanove, te osigurati povrat imovine stvarnim vlasnicima. Sjedinjene se Države nadaju da će Hrvatska usvojiti zakone o povratu imovine koji su neophodni da bi se ljudi vratili u većem broju. Sjedinjene Države sudjeluju s 27 milijuna dolara pomoći u projektu povratka izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj. Veći dio tog novca otići će na izgradnju kuća. Sjedinjene će Države također pomoći ekonomsku obnovu, razvoj građanskog društva, te rekonstrukciju i modernizaciju hrvatske vojske. Hrvatska je napravila mnogo kada na planu izgradnje demokratskog društva, uključujući i povratak srpske manjine. Sjedinjene Države se nadaju da će Hrvatska nastaviti putem koji je približava Zapadu. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 17. VIII. 2000. Pregled tiska "Sudbina mornara zarobljenih u potonuloj ruskoj podmornici danas dobiva veliki prostor u britanskim dnevnicima velikog formata. No, danas je pozornost okrenuta zahtjevu za pomoć koji je Moskva jučer uputila Londonu. 'The Times' ističe kako je riječ o utrci s vremenom. Britanskoj podmornici kojom upravljaju tri civilna pilota trebat će, naime, više od dva dana do mjesta nesreće u Barentsovom moru, a vjeruje se da će mornari u podmornici ostati bez kisika sutra navečer. List naglašava da je britansko ministarstvo obrane čim je primilo zahtjev za pomoć bilo uputilo podmornicu u Norvešku. 'The Independent' objavljuje izvješće iz Moskve o rastućem bijesu ruske javnosti i obitelji mornara zbog nespremnosti vlade da ranije zatraži pomoć. Kada postane jasno da je pomoć Zapada mogla stići puno prije može se očekivati da će odluka vodstva da daju prednost nacionalnoj časti ispred ljudskih života potaknuti val nezadovoljstva, piše list. Komentirajući ponašanje ruskog predsjednika Putina, koji nije prekinuo svoj odmor na Crnom moru, 'The Financial Times' piše kako je moguće da se Putin, procjenjujući da mornarima nema spasa, ne želi previše vezati za taj događaj. Osim toga, list napominje da je možda pretjerano od Putina očekivati otvorenost u takvim pitanjima, kada se zna da je on za vrijeme karijere u tajnoj policiji sudjelovao u podizanju optužnice protiv ruskog časnika koji je norveškoj ekološkoj skupini bio dostavio podatke o lošem stanju ruskih nuklearnih podmornica. (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 16. VIII. 2000. BiH: Obrazovni aparthejd ? nacionalno samoubojstvo Ivan Lovrenović "Početkom svibnja potpisan je na razini odgovarajućih ministarstava u Bosni i Hercegovini sporazum o obrazovanju, koji je trebao označiti tek početak, prvi korak na dugu i nesigurnu putu otklanjanja ili barem ublažavanja sadašnjega trostrukog obrazovnog sustava u zemlji, kojim se forsira najprimitivniji kulturni i etnički izolacionizam. Predstavnici međunarodne uprave, ljudi iz ureda Wolfganga Petritscha, koji su izradili koncept tog sporazuma i mnogo truda uložili da on bude potpisan, izražavali su tada svoje zadovoljstvo i čestitali potpisnicima. Sada, međutim, iz Ureda visokoga predstavnika ti isti ljudi, konkretno ? ministar obrazovanja u Republici Srpskoj Nenad Suzić i zamjenik ministra u Federaciji Bosne i Hercegovine Ivo Miro Jović, bivaju javno prozvani za 'opstrukcionističku i antidaytonsku taktiku', a diskriminacija, koja i dalje vlada u obrazovanju, naziva se ? 'obrazovnim aparthejdom'. Spomenuta gospoda nisu htjeli potpisati novi sporazum, koji slijedi iz onoga prvoga, a kojim bi se prihvatilo načelo minimalne uzajamnosti u uporabi drugoga pisma (latinica?ćirilica), u učenju jezika, književnosti, kulture, te kulture religija. Onomu tko zna temeljnu etnonacionalnu ideološku shemu, na kojoj počiva današnje apsurdno ustrojstvo Bosne i Hercegovine, odmah je jasno da su upravo to oni aspekti, koji predstavljaju samu kvintesenciju svih naših vladajućih šovinizama. Iza Jovićeva odbijanja stoji zna se ? HDZ, a iza Suzića zapravo cijela nacionalna superstruktura Republike Srpske, bez obzira na stranku kojoj je on sam odgovoran. Kada se zna koliko je sadašnji obrazovni sustav autistički i kako pogubno deformira naraštaje učenika, te kad se istodobno ima u vidu koliko je njegova reforma tijesno povezana s krucijalnim pitanjem povratka izbjeglica i sa zaustavljanjem prijetećega trenda mirnodobnoga odlaska iz zemlje, neizbježno je postaviti pitanje: u čijem se interesu zapravo ovo radi? Samo čovjeku potpuno pometena razuma može se prodati objašnjenje kako tu ima nekakva takozvanog nacionalnoga interesa i dobra. Đavolska podvala u cijeloj stvari i leži upravo u tvrdoj činjenici da je cijeli sustav ? nacionalna, kulturna i obrazovna katastrofa. Prije ili kasnije doći će vrijeme, kada će i taj sustav i ljudi koji su ga oličavali biti opće ruglo i strašilo. Samo, žalibože naraštaja..." (RFE) ŠPANJOLSKA EL PAIS 17. VIII. 2000. Sumnje u vezi s jednim sudom "Godine 1993. na svijet je došao sud sa sjedištem u Haagu, koji je trebao suditi počiniteljima eventualnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a u ovom slučaju i genocida, počinjenih za vrijeme oružanih sukoba koji su pratili raspad Jugoslavije. S vremenom, poslije svih ovih godina, taj je sud podigao optužnice protiv nekoliko desetaka srpskih, hrvatskih i bosanskih građana za koje se sumnja da su počinili zločine, osobito za vrijeme rata u Bosni. Unatoč žalbama nekih ljudi u tim krajevima, čini se da se rad te ustanove ne može kritizirati zbog nedostatka nepristranosti ili zbog želje da stigmatizira neku etničku skupinu. Kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se ipak da neke činjenice uvelike dovode u pitanje neovisnost rada suda u Haagu. Prva je već i samo ispuštanje, zahvaljujući kojemu su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, predsjednici Srbije i Hrvatske u posljednjih deset godina, ostali izvan dosega njegova rada, što je kasnije dovelo do vrlo nategnutoga tumačenja: interesne sheme zacrtane u Daytonu, 1995. godine, zahtijevale su da se dva glavna jamca mirovnoga sporazuma o Bosni ostave daleko od bilo kakvih sudskih procesa. Tako se npr. govorilo da je SAD odbio pružiti snimke telefonskih razgovora između Miloševića i generala Mladića, a vjerojatno bi imale dokaznu vrijednost za optužnicu protiv Slobodana Miloševića. Rečeno je i da su zapadne sile čvrstom zaštitničkom rukom pokrivale Tuđmana, jednoga od svojih saveznika u tome području. Objašnjenja zašto su izvan dosega pravosuđa ostali baš oni koji su u očima mnogih ljudi bili glavni krivci za nasilni raspad Jugoslavije bila su vrlo površna. Kao razlog navodila se činjenica da je vrlo teško tu dvojicu povezati s nekim konkretnim zločinima, osobito zato što su počinjeni u Bosni, državi koja je izvan dosega srpskih i hrvatskih zakona. A govorilo se i o ograničenim sredstvima toga suda, koji se morao koncentrirati na suđenje šačici već uhićenih osoba i istodobno povećati opseg svojega djelovanja. Nezadovoljstvo se drugi put pojavilo u proljeće 1999., kad je taj sud konačno odlučio otvoriti sudski proces protiv Miloševića, tada jugoslavenskoga predsjednika. Žalbe su sada išle u drugome smjeru: ista ta ustanova koja je godinama odbijala suditi Miloševiću preko noći je promijenila stav, i to baš u trenutku kad je taj sudski proces postao moćno medijsko oružje za opravdavanje NATO-ovih bombardiranja Srbije i Crne Gore. Nakon što su iznenađujućom brzinom svladani svi problemi iz prijašnjih godina, podizanje optužnice protiv Miloševića za zločine koji su vjerojatno počinjeni na Kosovu, nakon početka NATO-ove ofenzive, krenulo je svojim putem iako nije bilo nikakve istrage na terenu niti uvjerljivih dokaza. I sve to unatoč činjenici da su, a to je bilo itekako važno, okolnosti na Kosovu bile drukčije nego u Bosni: na Kosovu su strogo primjenjivani zakoni države kojoj se Milošević nalazio na čelu. No, ono što je prelilo čašu strpljenja mnogih ljudi jest odluka da se ne otvori istraga o NATO-ovim prošlogodišnjim bombardiranjima, a jedna od sporednih stvari te odluke jest i odbijanje suđenja pripadnicima 'modrih kaciga' koji su djelovali u Bosni tijekom rata. Iza te odluke lako se može nazrijeti želju za skidanjem bilo kakve odgovornosti s NATO-a, a samim time i podvrgavanje nebrojenim pritiscima sa strane. Sud u Haagu vrlo se brzo, kao izlikom, poslužio nejasnoćom međunarodnih normi, teškim dokazivanjem da je netko stvarno počinio zločin i uvjerenjem o dobrim namjerama Atlantskoga saveza. Nije smatrao, što bi bilo razumno, da je NATO- ovo šturo pokazivanje volje za suradnjom sud u Haagu trebalo navesti na sumnju u NATO-ova objašnjenja, nego je naprotiv tumačenje događaja koje mu je NATO ponudio prihvatio kao samu istinu. Jednako tako, sud je mirno prihvatio tvrdnju da je Atlantski savez gađao samo vojne ciljeve i nije se čak ograničio ni na podsjećanje na to da je gađanje s velikih visina moglo otežati identificiranje ciljeva, unatoč zaključku da korištenje suvremene tehnike pogreške svodi na najmanju moguću mjeru. Time je sud, u slučaju bombardiranja srpske radiotelevizije, prihvatio zapravo tvrdnju da se radilo o vojnome cilju, a čak je i ustvrdio da broj civilnih žrtava nije bio prevelik. U izvješću organizacije Amnesty International, koje se pojavilo gotovo istodobno kad i izvješće Međunarodnoga suda za ratne zločine iz Haaga, došli su, na sreću, do drukčijih zaključaka. U njemu se, nakon što podsjećaju da NATO nikada nije objasnio koje to zakonite humanitarne norme primjenjuje, naglašava se da je Atlantski savez upao u teško kršenje zakonitih obveza svojim unaprijed smišljenim napadima na civilne ciljeve - a ponekad su bili i ponavljani, kad se već znalo da je njima oštećen vlak pun putnika - s velikim brojem mrtvih, između 400 i 600 osoba. U tome se izvješću skreće pozornost i na uporabu sredstava (rasprskavajuće bombe, projektili s osiromašenim uranom) koje olakšavaju napad ali ne vode računa o smanjivanju žrtava, a imaju i teške ekološke posljedice, te osobito na loše planirane vojne operacije zbog odluke da zrakoplovi moraju letjeti na velikim visinama. Iza svega toga vidi se i malo obzira prema žrtvama, što je u suprotnosti s velikom brigom za vojnike Atlantskoga saveza, pa je prema tome riječ o vrlo čudnoj viziji humanitarnih zadaća. S takvim pretpostavkama, čini se da se vrlo teško oteti se dojmu da je, u svjetlu raspre u kojoj se nalazimo, sud u Haagu pokazao veliku blagost u trenutku kad je morao osuditi NATO. I sve to unatoč tome što je Amnesty International odlučio izbjeći (vjerojatno zbog pravnih razloga) najvažniju raspravu: pitanje je li korištenje sile opravdano nakon svega što se dogodilo na Kosovu i treba li nam i dalje praznovjerje prema kojemu je Atlantski savez jamac za poštovanje ugroženih ljudskih prava. Iza popustljivosti prema NATO-u može se nazrijeti pravi razlog: želja da i dalje budu otvoreni džepovi iz kojih se financira rad suda na terenu, a time i namjera da si ne namakne neprijateljstvo skupine država među kojima se, naravno, ističe SAD. Američkome se stavu u cijeloj toj zbrci ne može zamjeriti nedosljednost: do savršenstva je dovedena uloga koju je SAD dao jednom drugom međunarodnom kaznenom sudu, onome osnovanom u Rimu 1998. godine, kojemu američke vlasti priznaju autoritet, čini se, samo kada sudi nekome drugome. Slično se dogodilo i u Rambouilletu početkom 1999. Prema onome što pričaju, dužnosnici suda zaduženog za područje bivše Jugoslavije nekoliko su puta pokazali zabrinutost zbog mogućnosti da prijedlozi o kojima se raspravljalo za sobom potegnu i kompromis - ostavljanje daleko od ruke pravde jednoga ili nekoliko političkih i vojnih vođa s toga područja. A SAD, kojemu se nisu gadile takve mogućnosti, odjednom je pokazao interes za taj sud kad su NATO-ove bombe počele padati... Nije teško pogoditi tko to, kako je rekao La Rochefoucauld, 'odbacuje nepravdu ne zbog odbojnosti koju mu ona izaziva, nego zbog štete koju izaziva'", piše Carlos Taibo, profesor političkih znanosti na Universidad Autonoma u Madridu. NJEMAČKA DIE WELT 17. VIII. 2000. Dašak hladnoga rata "Rusija želi dopustiti britanskoj strani da pomogne u spašavanju unesrećene nuklearne podmornice. Veliki korak za zemlju koja je do zadnjeg trenutka pokušavala od javnosti skriti okolnosti i pojedinosti nesreće, kao i nekada u slučaju Černobila. Danas se to događa pred očima svijeta koji se u prvom redu brine za ljude u podmornici, ali kojega Putin i njegovi časnici na posljetku još uvijek shvaćaju kao neprijatelja. Dvije su se stvarnosti dodirnule u slučaju nesreće podmornice, koje inače jedna s drugom nemaju veze: dok u građanskom svijetu iznad vode globalizacija umrežuje vrijeme, prostor i društva, s dna mora čuli smo signale iz nekog drugog svijeta, svijeta vrlo eksplozivnih sigurnosnih interesa, špijunaže, rata. Iz dubina Barentsovog mora izronio je dašak hladnoga rata na površinu svijeta vijesti koji najprije želi istražiti i izvijestiti ali je brzo udario na granice tog vojno kartografiranog svijeta. I SAD raspolaže s takvim podmornicama na nuklearni pogon, potajno natovarenim plivajućim golemim torpedima koje se kreću u ozračju krajnje nepovoljnom za opstanak, usporedivom samo još sa svemirom. Pristanak na pomoć došao je kasno i baš zbog toga ima takvu težinu. To ne mogu obaviti sami. Ma kakav bio posljedak te nesreće: Rusija više nije ona stara, iako još dugo neće biti nova" - zaključuje komentatorica lista Andrea Seibel. FRANCUSKA LIBERATION 16. VIII. 2000. Ustrajnost društvenog jaza "Samo malo prije ljetnoga odmora, u žestokoj razmjeni mišljenja sukobili su se Jacques Chirac i Lionel Jospin glede 'društvenoga jaza'. Šef države izjavio je, za razliku od premijera, da se unatoč gospodarskome rastu taj jaz ne smanjuje. Ako se gleda malo dalje od političke raspre njih dvojice, kao budućih kandidata za predsjedničke izbore, ovaj sukob pokazuje i da je riječ o dvama različitim gledištima na tu pojavu. Jedni u tome vide pojačavanje nejednakosti, drugi u njemu vide smanjivanje tih nejednakosti, ali činjenica je da je taj 'jaz' u središtu raspri. Na prvi pogled, smanjivanje broja nezaposlenih za 800 tisuća u posljednje tri godine objektivno potvrđuje tendenciju smanjivanja društvenoga jaza. Ako se tome doda proizvoljna politika koja se provodi u gradskim predgrađima, a trebala bi smanjiti razlike u gradovima, moglo bi se opravdano povjerovati u to da se stanje poboljšava. No, takva tvrdnja ne uzima u obzir činjenicu da su socijalni jaz i općenito nejednakosti u francuskome društvu (socijalna, teritorijalna, demokratska) postali odlučujući parametri pretvorbe društva i pokretač nove raspodjele srednje klase. To je dimenzija koja od društvenog jaza čini evolutivni proces i koja se, čini se, najčešće ni ne vidi. Šavovi po kojima puca francusko društvo nisu fosilizirani u uvijek istoj sredini, a to je najčešće predgrađe velikih francuskih gradova. Jednako tako, rast nejednakosti ne sastoji se samo od marginaliziranja već oslabjelih dijelova stanovništva (nezaposleni, mladi u lošim četvrtima, imigranti...). Promatranje teritorija pokazuje da ne postoji uvijek ista okolina u kojoj se javlja društveni jaz. Iako je neosporno da se u nekim gradskim četvrtima može vidjeti više problema nego u drugima, treba reći i da se one odlikuju socijalnom i urbanom raznolikošću. Osim toga, problemi od kojih pate ti urbani prostori ne mogu se pripisati samo 'čimbeniku četvrti'. Nezaposlenost, loša uprava, bijeda i financijska nesigurnost pogađaju i neke druge četvrti, a ne samo one najproblematičnije. (...) Viša klasa produbljuje razlike iskorištavajući nove socio- ekonomske promjene. Socijalni jaz ne povećava se toliko osiromašivanjem već siromašnoga stanovništva koliko dvostrukim kretanjem u kojemu dio srednje klase nazaduje dok povlaštene klase i dalje napreduju i produbljuju socijalni jaz, ali i fizički. Zahvaljujući napretku gradova, prostorna koncentracija povlaštenih klasa, čini se, još se povećava, pa se možemo plašiti i nastanka getoizacije društva. Budući da se to događa u razdoblju stalnoga povećavanja bogatstva i gospodarskoga rasta, socijalna, kulturna i teritorijalna podjela potvrđuju nastanak rascjepkanog društva. (...) Promatrajući socijalni jaz manje kao rezultantu nego kao proces, može se primijetiti da, umjesto da se ograničava samo na neke teritorije (problematične četvrti) i na samo određeni tip stanovništva (nezaposleni, mladi u tim četvrtima, imigranti), šavovi po kojima puca društvo miču se na isti način na koji se mijenja i samo francusko društvo. Takva raščlamba omogućuje odmak od karikaturalne vizije podijeljenog društva na 'uključene' i 'isključene', na loše i dobre četvrti, na bogate i siromašne, na one koji su 'in' i one koji su 'out'. Stigmatiziranjem nekih područja i nekoga dijela stanovništva ta tematika prikrivenog isključivanja prikriva zapravo nazadni proces koji se tiče većine središta i dijela srednje klase. Prema tome, Lionel Jospin se može opravdano veseliti smanjivanju nezaposlenosti, a Jacques Chirac može mirno tvrditi da se time ne smanjuje jaz. Jer jaz se mijenja zajedno sa sociološkim promjenama i promjenama u razvoju gradova", piše Christophe Guilhuy, geograf i autor knjige 'l'Atlas des fractures francaises'.