US WP 3.8. SREDNJI ISTOK

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 3. VIII. 2000. Što dalje na Srednjem istoku? "Premijer Ehud Barak i palestinski čelnik Jaser Arafat vratili su se sa sastanka na vrhu u Camp Davidu svojim kućama gdje su dočekani veoma različito. Arafat je dočekan kao heroj koji se suprotstavio pritisku i nije se odrekao palestinskoga prisvajanja Jeruzalema. Odmah se zaputio na turneju u sklopu koje će posjetiti vlade koje suosjećaju s njim kako bi se uvjerio da ga i dalje podupiru. U međuvremenu, premijer Barak bio je prisiljen braniti svoju vladu od nastojanja oporbe da potakne raspisivanje novih izbora. Njegov je ministar vanjskih poslova dao ostavku, Kneset je uglavnom simbolički odbio predsjedničkog kandidata vladajuće laburističke stranke, Shimona Peresa, odlučivši se za relativno nepoznatog oporbenog političara. Barakova je vlada, čini se, za sada preživjela i ulazi u razdoblje oporavka dok je Kneset u krizi, no dugoročni izgledi im nisu baš ružičasti. Arafata nagrađuju zbog toga što se odupro potrebnom kompromisu, dok je Barak kažnjen za hrabrost koju je pokazao kada je pokušao doći do tih istih kompromisa. S obzirom na ovu situaciju, Clintonu se može oprostiti činjenica da nije zatajio svoju analizu neuspjeha postizanja dogovora ovih dviju strana. Više je puta hvalio Baraka i kazao kako Arafat nije pokazao jednaku fleksibilnost. Na izraelskoj je televiziji čak kazao da bi se američko veleposlanstvo moglo prebaciti u Jeruzalem, čemu se prije dugo protivio kao nečem što bi moglo unaprijed odrediti pregovore u pogledu suverenosti grada. Njegova je očita želja da Arafata gurne prema kompromisu naglašavajući posljedice sukoba, i dati potporu položaju Baraka kod kuće. Clinton je u pravu kada daje savršeno jasno do znanja da nema ništa od dogovora ako Arafat obznani postojanje palestinske države. To bi značilo kršenje osnovne premise pregovora - da se krajnji rezultat mora postići dogovorom, a ne dekretom niti jedne strane. Ako Arafat ipak provede deklaraciju u djelo, premještanje veleposlanstva u Jeruzalem bio bi očiti mogući odgovor. No Clintonova opetovana javna potpora izraelskom stajalištu na pregovorima mogla bi se pokazati kontraproduktivnom i ići u prilog palestinskom stajalištu kako je Amerika pristrana kao posrednik. Do vremena kada bi moglo postati jasno da je deklaracija neminovna a sporazum nemoguć, vlada mora paziti da ne stvara ozračje u kojem jedna strana više ne vjeruje njezinim namjerama. Arafat u tim pregovorima drži relativno malo karata(...). S obzirom na to koliko su Arafat i Barak, općenito uzevši, blizu postizanja dogovora, prijetnja premještanjem veleposlanstva djeluje pregrubom i prejavnom taktikom vršenja pritiska. Napredak odavde ovisit će o akcijama koje su diskretnije od ove. (...)Umjerene arapske države - Egipat, Saudijska Arabija, Jordan i Maroko - moraju Arafatu dati političko pokriće da učini kompromis glede Jeruzalema. Vlada također mora izvršiti pritisak da to učine. Do sada nisu igrale pozitivnu ulogu, ostavljajući Arafata samog odgovornog za bilo kakve koncesije u pogledu Jeruzalema(...). Tišina arapskim državama odgovara. No veoma je štetna za eventualne nade u postizanje rješenje. Umjerene zemlje imaju koristi od mira, i trebale bi skupiti hrabrost da se počnu zalagati za njega", stoji u uvodniku lista.