DE-US-IZBORI-Izbori-Politika NJ 3.VIII.-SZ-IZBORI U SAD NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG3. VIII. 2000.Američki slatkorječivci"Borba za američko predsjedništvo 2000. izborna je borba navodne bezazlenosti. Gospodarstvo raste, posla ima,
socijalna blagajna i državni proračun imaju više od tisuću milijarda dolara viška - nije baš dobro vrijeme za razočaravajuće poruke. Stoga kandidati Bush i Gore gotovo istim tonom najavljuju slične ljubaznosti: novac treba dati za lijekove, siromašni moraju napokon sudjelovati u povijesnom procvatu, a mirovinski sustav treba naravno privatni dodatni stup. No sličnost obećanja vara: zapravo između demokrata i republikanaca u gospodarskoj politici postoje temeljne razlike - a one bi mogle biti presudne za budućnost Amerike. Na vrhuncu više od devetogodišnjeg procvata, Americi je stalo do novog nacrta gospodarske politike. SAD treba politiku nadzirane recesije.I najdulji uzlet u povijesti gospodarstva jednoga dana završi. To ne može promijeniti čak ni dinamična New Economy. Ali George W. Bush, kandidat republikanaca, stvara koncepte kao da uzlet tek predstoji. Na stranačkom zasjedanju u Philadelphiji Bush predstavlja svoj program: želi sniziti poreze - za umirovljenike,
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
3. VIII. 2000.
Američki slatkorječivci
"Borba za američko predsjedništvo 2000. izborna je borba navodne
bezazlenosti. Gospodarstvo raste, posla ima, socijalna blagajna i
državni proračun imaju više od tisuću milijarda dolara viška - nije
baš dobro vrijeme za razočaravajuće poruke. Stoga kandidati Bush i
Gore gotovo istim tonom najavljuju slične ljubaznosti: novac treba
dati za lijekove, siromašni moraju napokon sudjelovati u
povijesnom procvatu, a mirovinski sustav treba naravno privatni
dodatni stup. No sličnost obećanja vara: zapravo između demokrata i
republikanaca u gospodarskoj politici postoje temeljne razlike - a
one bi mogle biti presudne za budućnost Amerike. Na vrhuncu više od
devetogodišnjeg procvata, Americi je stalo do novog nacrta
gospodarske politike. SAD treba politiku nadzirane recesije.
I najdulji uzlet u povijesti gospodarstva jednoga dana završi. To
ne može promijeniti čak ni dinamična New Economy. Ali George W.
Bush, kandidat republikanaca, stvara koncepte kao da uzlet tek
predstoji. Na stranačkom zasjedanju u Philadelphiji Bush
predstavlja svoj program: želi sniziti poreze - za umirovljenike,
za bolesne i ostatak američkih građana. Ništa drugo nije napravio
ni Ronald Reagan osamdesetih godina i time se pojašnjava njegov
uspjeh. Samo su tada predznaci bili posve drukčiji. Reagan je morao
pokrenuti paralizirano unutarnje gospodarstvo, dao je građanima
novac za potrošnju i istodobno pokrenuo spektakularni program
naoružanja. Danas naprotiv šefa banke za izdavanje novčanica Alana
Greenspana muči briga da ljudi previše troše, da njihov optimizam
tečajeve dionica tjera u opasne visine.
George W. Bush u govoru je posve suvremen. Dok politiku smanjenja
poreza reaganomije urešava socijalnom retorikom, uspijeva ju
prilagoditi XXI. stoljeću. Svojim novim 'suosjećajnim'
konzervativizmom izričito se okreće protiv Reaganova uvjerenja da
država nije rješenje nego problem. Za razliku od Reagana, državi
želi dati aktivnu ulogu u socijalnoj politici. No zapravo se ni ne
razlikuje od Reagana. Samo stoga što Bush svojem smanjivanju poreza
stavlja naljepnicu oznake dobre namjere, još nema načelno drukčiju
politiku. Reagan je želio sniziti poreze da država nanosi manje
zla. Bush želi da država čini više dobra. To je lukava retorika, ali
nju nimalo ne mijenja činjenica što bi za sada sniženje poreza za
Sjedinjene Države i za svjetsko gospodarstvo bilo pogrješno
sredstvo.
Americi nisu potrebni dodatni poticaji za konjunkturu, naprotiv.
Potrebne su dobro dozirane mjere kočenja, kako bi se gospodarstvu
omogućio blag povratak na podnošljive stope rasta. Ni jedna zemlja
danas gospodarski ne stoji tako dobro kao Sjedinjene Države, no ni
jedna zemlja nije istodobno toliko podložna mogućim iznenadnim
pomacima u ravnoteži svjetske trgovine.
Problem nije u potražnji. Nisu potrebni dodatni poticaji koji bi se
mogli očekivati od smanjenja poreza. Americi nedostaju štediše.
Narodnogospodarska stopa štednje koja u Njemačkoj iznosi nešto
više od deset posto raspoloživog prihoda, u SAD-u je praktički na
ništici. Stoga Amerikanci moraju novac posuđivati u inozemstvu, a
odgovarajuće je veliki manjak u bilanci uspjeha i opasnost od uvoza
krize. Ako konjunktura jednoga dana krene nizbrdo, manjak će ubrzo
postati problem, recimo ako se smanji povjerenje u dolar i stranci
povuku svoj kapital.
Smanjenje poreza obećava i konkurent Al Gore, ali u sasma drukčijem
kontekstu. Veliki je cilj demokrata unaprijediti štednju -
privatnu i javnu. Stoga Gore želi smanjivanjem poreza potaknuti
pravu dodatnu štednju, ali socijalne blagajne ne bi dirao.
Preostali novac Gore želi bolje uložiti. Umjesto da milijarde viška
ispare za idućih deset godina u smanjenju poreza, do 2013. želi
otplatiti sve državne dugove. I to bi pridonijelo da američko
gospodarstvo opet postane neovisno o novcu stranih ulagača. Gore se
veže na tradiciju demokrata: država bez dugova uvijek je sposobnija
djelovati nego zadužena, ponajprije ako treba dočekati krizu. Kod
Georgea W. Busha bi naprotiv na kraju država mogla ostati
paralizirana. Ako država ostane u dugovima, za možebitnu krizu nema
pričuva.
Veliko Reaganovo naslijeđe bila je temeljna obnova američkog
gospodarstva, ali i golemo brdo dugova. Bill Clinton je proračun
donio u pozitivu i time stvorio pretpostavke za dugotrajan uzlet.
Tko želi osigurati uspjehe tih dvaju predsjednika, mora preuzeti
zadaću rješavanja dugova" - zaključuje komentator lista Marc
Hujer.