NJ 29.VII.-TAZ-ATENTAT U DUESSELDORFU

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 29. VII. 2000. Logika političkih atentata "Policija poslije bombaškog atentata u Duesselddorfu istražuje 'u svim smjerovima' i 'ne isključuje političku pozadinu'. Šturo, ali razumljivo s obzirom na dosadašnje rezultate istrage. I u izjavama lijevih - oprez, zapaljena djeca! - preporučuje se suzdržanost u brzom svaljivanju krivnje na adresu desnih radikala. Što nipošto ne može značiti da treba odustati od svih pokušaja da se teroristički napadaji te vrste analiziraju i svrstaju po njihovoj strukturi. Politički motivirani napadaji slijede posve različitu logiku, već prema tomu obavljaju li ih predstavnici desnog ili lijevog radikalizma. Od atentata na carističke dostojanstvenike od strane Narodnaje volje u XIX. i početkom XX. stoljeća, radikalna ljevica obavlja atentate na ljude za koje pretpostavlja da su osobito omraženi predstavnici vladajućeg režima. I to s ciljem da uspjelim napadom mase 'uzdrma' iz straha i letargije, da im ukaže na perspektive revolucionarnih akcija. U doktrini se takvi napadi nazivaju 'propagandnim činom'. Iako je operirao u drukčijem idelogijskom koordinatnom sustavu, tog se temeljnog načela držao čak još i RAF pri odabiru svojih žrtava kao i u očekivanju postignutih rezultata. Posve su drukčiji motivi i ciljevi terorističke desnice. Povijesno su desni radikali,(...) posezali i za sredstvima individualnog terora i to pojedinačno još i danas čine. No baš iskustva zadnjih trideset godina pokazuju da desni radikalni bombaški teror ne mora pogađati određene, omražene pojedince. Primjenjuje se uglavnom neciljano, pogađa bilo koje žrtve. Atentati trebaju pokazati nemoć države, trebaju poticati pozivanje jakih ljudi koji bi za razliku od demokratskih ustanova bili kadri štititi građane. Zbog ubojstava u atentatu u talijanskom gradu Pateanu osuđeni neofašist Vinciguerra, tu je strategiju ovako opisao: 'Trideset je godina stanovništvo namjerno držano u nemirima i strahu od izvanrednog stanja. Sve dok nije bilo spremno odreći se dijela svojih osobnih prava u zamjenu za veću sigurnost. Ljude prisiljavati na takav položaj, to je logika koja se krije iza zločina.' U bombaškim atentatima u Italiji između 1969. i 1980. u kojima je bilo na desetke ljudskih žrtava, istrage su se namjerno vodile u smjeru radikalne ljevice, iako su, kako to danas znamo, bili djelo neofašista i s njima povezanih ljudi iz tajnih služba, odnosno tajnih organizacija. Redom su ubijani sudionici, svjedoci i stručnjaci koji bi bili kadri otkriti desno-radikalne veze. Kako se pokazalo, desne se terorističke akcije često povezuju sa snagama koje potajno djeluju i koje istodobno imaju važne položaje u desnom spektru države i društva. To nije čudo, jer te veze na posljetku služe cilju da se demokraciju odbombardira u smjeru autoritarne države. U bombaškim atentatima postoje dakako i poslijeratne sive zone u kojima se crta razdjelnica između lijevog i desnog terorizmna čini izbrisanom. Atentati poput onoga u disko klubu 'La Belle' u Berlinu a osobito atentat na zrakoplov kod Lockerbija odaju fašistički rukopis, iako se počinitelji proglašavaju ili ih se proglašava uvjerenim ljevičarima. Baš u slučaju atentata čiji trag ukazuje na Libiju, ne može biti ni govora o lijevim motivima ili ciljevima u špekulantskom smislu. I tu je najvažniji kriterij razlikovanja u pitanju političke pozadine: ciljani teror protiv istaknutih predstavnika režima ili neciljani teror s namjerom sijanja straha i užasa u zemlji? Odgovor u pogledu duesseldorfskog atentata ne bi smio biti težak" - zaključuje komentator lista Christian Semler.