FR-MONDE.29.7.ANTIGONIN DUH NAD E

FRANCUSKA LE MONDE 29. VII. 2000. ... a nad Europu se nadvio Antigonin duh "Polinik i Eteoklo nisu se držali sporazuma koji im je nametao izmjenjivanje na vlasti. Uslijedio je građanski rat, a braća su ubila jedan drugoga u bitki. Kreont se dočepa vlasti i zapovijedi da pobunjeni brat nema pravo na grob, kako bi time upozorio sve moguće pobunjenike. Antigona, njihova sestra, ne prihvati zapovijed pa, poštujući 'nepisani zakon', pokopa brata. Kreont je uhiti, odbaci njezine razloge i osudi na smrt. Kreont i Antigona: poema o višim državnim obzirima i etici. Sofoklova tragedija fascinira zapadnu civilizaciju već 2500 godina. Stotine su se 'pronašle' u Antigoni i svaki je put drukčije opjevale: krhka nenaoružana djevojka, nije se borila za kralja poput Djevice Orleanske, niti za muža poput Fidelio, a niti za svoj narod poput Judite. Njezina jedina snaga počiva na njezinu vjerovanju po kojem se 'nepisane zakone' ne smije kršiti. Ona ne vjeruje ni u jednu ideologiju nego jednostavno objašnjava zašto je tako postupila i zašto nije mogla postupiti drukčije pa makar je za to sve morala žrtvovati. Ona je junakinja bez premca: jaka jer je ranjiva. Nedavno su europske zemlje reagirale impulzivno, poput Antigone, na sudjelovanje desničarske populističke stranke u austrijskoj vladi. Viši državni razlozi kažu da su u krivu. U ovo doba 'deala', Antigona je histerična, a njezini 'nepisani zakoni' kod su neke sekte. Ali 'nepisani zakoni' - ta domena smještena na rub ljudskih prava i njihove artikulacije u ustavu - glavni su element razvoja svakoga ljudskog društva. To je utopijska domena u kojoj od veselja skaču pjesnici i filozofi. Kako bismo došli do Deklaracije o ljudskim pravima bez Propovijedi na gori iz Novog zavjeta, Montaigneova Eseja o kanibalima, Ovidijevih Metamorfoza, Swiftovih Gulliverovih putovanja ili Mozartove Čarobne frule? Castoriadisov 'Veličanje beznačajnosti', Maaloufovi 'Razbojnički identiteti', Saidovi 'Kultura i imperijalizam', Sloterdijkova 'Pravila humanog parka', Cacciarijeva 'Sklad i nasilje' te 'Vita activa' Hannah Arendt, tek su kratak izbor pothvata koji bi trebali ispitati i odrediti te granice između utopije i stvarnosti, i to u sve opsesivnijem ritmu činjenice o čudesnim mutacijama koje trpi naše društvo. I baš zato što pisani zakoni ne mogu pratiti turbulentne promjene u društvu, etički 'nepisani zakoni' koje formuliraju mislioci i umjetnici, postaju sve važniji. S tim se suočava društvo kojim vladaju mediji, koje poništava Antigonin duh strašnim pričama o onome što zovemo sankcijama, o plebiscitima koji zvuče poput zagonetaka sfinge iz Tebe, o akcijama na takozvanim pozornicama, a ne o pozornicama koje potiču na akciju, o 'love-parade' a ne o 'ljubavi na daljinu'. Humanizam živi u 'sjećanju', a umjetnost je privilegirani partner u stvaranju tog mozaika sjećanja. To je zato što je umjetnost uvijek politika, ali državni poslovi - politika - nikad ne bi mogli biti njezina misija. Umjetnost mora izazvati političku savjest građana kako bi izabrali najbolju moguću politiku. Svojim poticajnim djelovanjem na 'sjećanje', umjetnost izaziva djelovanje koje unapređuje ljudski razvoj, dok cijela politička ideologija - iako projektira budućnost - koči napredovanje te povijesti. U tom smislu umjetnost postaje mrtav jezik ako joj tradiciju pretvaramo u ideologiju. Zato su festivali, sa salzburškim na čelu, u svojoj biti politički. Jer se rađaju iz upletanja u tradiciju i melankolije koja iz toga proistječe. Jer umjetnost, čini se, ne može promijeniti utopije u povijesti čovječanstva. Jer sukob različitih oblika umjetnosti donosi temeljne ideje i osjećaje slične pod različitim svjetlima tako otkrivajući egzistencijalne probleme. Jer festivalska publika slobodno vrijeme posvećuje umjetnosti i jer umjetnost zato ne bi smjela biti ponuđena kao bilo koji predmet za potrošnju kojemu ćemo se diviti nego kao poticajan subjekt komunikacije. Da bismo to postigli, moramo prekinuti tradiciju kao što se lomi kruh, kako bi se budućnost mogla njome nahraniti. I zato će Antigona - živa zakopana - živjeti i moći osuđivati svaki čin žrtvujući etiku na oltaru viših državnih razloga i tako zadavati udarac ljudskome društvu", piše umjetnički direktor Festivala u Salzbourgu Gerard Mortier.