SI DELO 29. VII. RUPEL MEĐ.POLOŽAJ SL.

SLOVENIJA DELO 29. VII. 2000. Moj = stranački = državni interes Dr. Dimitrij Rupel piše o međunarodnom položaju Slovenije danas. Na početku podsjeća da je prošlo približno deset godina otkako Slovenija objektivno međunarodno postoji, dok je prije svoj međunarodni položaj prepuštala Austrijancima odnosno Nijemcima, kasnije Srbima. Ta promjena još nije dovoljno prihvaćena i unatoč svemu štošta je ostalo po starom. "Nekadašnje uređenje slovenskoga međunarodnog položaja imalo je svoju udobnu stranu: Slovenci se nisu morali brinuti o svom međunarodnom položaju, a nisu bili ni odgovorni za međunarodni položaj svoje države. (...) Prije g. 1990. republičke vlade oprezno su se prihvaćale nekih međunarodnih poduzeća i brinula se za neke posebne dijelove jugoslavenske vanjske politike koji su se ticali npr. susjednih zemalja Furlanije, Julijske krajine, Koruške... (...) Drugo nam nisu dopuštali i za drugo nismo bili ni sposobni. Ta provincijalna politika koju doduše prevladavamo ostala je zapisana u genima slovenske diplomacije do današnjih dana. Naravno da je najviše 'ostataka starog razmišljanja' kod ljudi koji su bili povezani s bivšim sustavom, komunističkom partijom, Jugoslavijom itd. Nešto više od provincijalne politike nije dopuštao jugoslavenski okvir, ta 'prava vanjska politika' bila je rezervirana za Beograd. U Sloveniji smo se oslobodili Beograda, a ipak imamo neke stranke koje u svojim međunarodnim kontaktima i djelovanju naglašavaju upravo točno određena državna povezivanja. Svoj - a ako je riječ o vladinim strankama, i državni - vanjskopolitički pogled ograničavaju zbog ideoloških predrasuda. Koliko vidim, mnogo je staroga razmišljanja kod ljudi iz nekih novih desnih odnosno konzervativnih stranaka, ponajprije onih koje su čvršće povezane s Crkvom. Njihovi uzori imaju dom ponajprije u Austriji, Italiji, naravno u Vatikanu, djelomično u Njemačkoj, ponajviše u Bavarskoj... i tamo su usmjereni njihovi vanjskopolitički pogledi." U nastavku autor sa zadovoljstvom govori o današnjem političkom rasporedu u državama EU - lijeve i stranke lijevoga centra prevladavaju, a uspjeh lijevog centra koji se reformirao i liberalne politike - piše Rupel - tako reći je globalan. "U Sloveniji se susrećemo s problemom razlikovanja stranačkih i državnih interesa. Problem ne nastaje samo zato što stranački interesi imaju prednost pred državnima nego ponajprije zato što se prvi i drugi interesi izjednačuju i što stranački interesi odjednom postaju državni. (...) Novije iskustvo imali smo pri talijanskim pritiscima prije pet godina; danas bi se to moglo ponoviti pri slovenskom uključivanju u EU i pri planiranju odnosa sa susjednom Austrijom gdje je trenutačno na vlasti slična politička opcija kao u Sloveniji. Kako je poznato, zbog uspona takve opcije na vlast Austrija je u Europi bila općenito kritizirana i izopćena. Slične teškoće još prije - doduše u drugom obliku - doživljavale su Slovačka i Hrvatska. Bilo bi slabo kad bi što slično pogodilo Sloveniju. (...) Velika je razlika između predodžbe koju imamo o sebi i naše slike kako je vide izvan Slovenije. Katkad imamo o sebi lošiju sliku, katkad bolju od one koju o nama imaju naši promatrači - pri čemu problem ne pojednostavljuje činjenica da nas promatraju s različitih strana i da različiti promatrači imaju pri tome različite interese. Sjećamo se vremena kad smo se hvalili uspjesima svoje gospodarske proizvodnje, po mogućnosti s tonama čelika. Vijesti su bile pune podataka o broju proizvoda, a nisu govorile o prodaji i dobitku. Na kraju smo utvrdili da je sve uzalud ako roba ne ide u prodaju. Dakle, nije tako važno koliko smo dobri u vlastitim očima, nego kako nas 'kupuju'. Naravno da prodaja ovisi i o 'marketingu'. I ne samo u tome da bolji marketing povećava prodaju, nego bolji marketing zna i slabu prodaju prikazati u takvu svjetlu da kupci ne očajavaju. U tom smislu nije važno samo to kako nas vide u tuđini nego je važno i to kako to viđenje znamo pokazati kod kuće. Moderna politika, pa i slovenska, sve je više podvrgnuta marketingu. Mediji će izvješćivati i o neznatnim događajima (npr. o petminutnom susretu ministara) ako ih njihovi dobavljači (npr. određeni uredi, odjeli za odnose s javnošću...) prikladno (očima, ušima...) i privlačno obrade i predstave. To Amerikanci zovu 'spin'. Naravno domaći stručnjaci za odnose s javnošću ne bi mogli svladati vrlo ozbiljne teškoće ako bi se pojavile. Nova slovenska vlada tako recimo ne može prevladati teškoće s jednostranom (domobranskom) proslavom na Rogu ili s izočnošću partizanskoga pjevačkog zbora na Trgu Republike u Ljubljani. Svaka je pogrešna slika, bila odveć dobra ili odveć loša - štetna. (...) Ključna predodžba Slovenije iz koje proizlaze mnoge vanjskopolitičke posljedice predodžba je Slovenije kao dijela bivše Jugoslavije. Slovenska politika u vezi s tom predodžbom koju su tu i tamo zaoštravale izjave o slovenskoj sebičnosti, introvertiranosti i čak našoj krivnji za raspad Jugoslavije, pronašla je niz formula. O sebi govorimo da smo srednjoeuropska a ne balkanska država; da ne trebamo stabilizacije nego da joj pridonosimo, da nismo primatelji nego davatelji pomoći itd. Činjenica je da nas države i međunarodne organizacije vide u povezanosti s Jugoslavijom. Toj povezanosti nije nam uspjelo pobjeći, ali nam je - u okviru mogućnosti i u okviru 'jugoslavenske priče' uspjelo Sloveniju predstaviti kao najrazvijeniji, demokratski i politički najrazumniji dio Jugoslavije koji je dugo prije drugih najavljivao pogrešnost srpske politike; a koja se protivi nacionalističkoj nesnošljivosti, koja uzorno uređuje odnose s manjinama i koja nema problema s multinacionalnim suživotom. Slovenska vanjska politika proteklih je godina poručila svijetu da je Slovenija uzorna država koja sudjeluje u spasilačkim akcijama i akcijama solidarnosti. Pa koliko se god trudimo projicirati predodžbu srednjoeuropske države (što Slovenija svakako zbog geografskoga položaja i habsburškoga dijela povijesti jest), najviše smo pozitivnih ocjena dobili kao organizatori međunarodne zaklade za razminiranje u BiH. Ono što države i međunarodne organizacije kod Slovenije u posljednje vrijeme cijene, njezina je spremnost na suradnju, njezino uključivanje u različite međunarodne aktivnosti. Ipak se Slovenija s djelovanjem u okviru Pakta stabilnosti neće potvrditi na dulji rok i široko. Često se uspoređujemo s Poljskom, Češkom i Mađarskom koje su nam pobjegle u NATO i koje pripadaju najsigurnijim kandidatkinjama EU. Čuđenje uz slovensko zaostajanje za tim državama, za koje često čujemo da su slabije od nas, znak je slabog ocjenjivanja međunarodnih zakonitosti. Sve tri države bitno su se više od Slovenije otvorile stranom kapitalu. Taj kapital nije otvorio samo radna mjesta i povećao sve moguće bilance nego je postao osiguravajuća polica tih država. Sve tri države su također ocijenile da će brže i lakše nego u EU ući u NATO što ih je usmjeravalo u blizinu SAD-a. To usmjerenje se čini izvanredno privlačnim za strana ulaganja, ta u državama NATO-a potpuno su sigurna, a sve to skupa poboljšalo je i mogućnosti za EU. Suradnja s NATO-om, SAD-om, velikim stranim tvrtkama i s EU ostvarilo je vrlo pozitivnu predodžbu tih država, što se osjeća posvuda, čak u turizmu. Osobito slovenske konzervativne stranke zaklinju se na 'oslanjanje na vlastite snage', dakle sumnjičave su prema stranim ulaganjima. Kad se odluče za suradnju sa stranim tvrtkama traže ih - tako se čini - u susjedstvu: npr u Austriji ili u Bavarskoj. U toj politici je skriveni paradoks. Narodno osjetljive stranke obično se boje investicija iz susjednih država jer da se s investicijama slabe etničke granice što bi u krajnjem slučaju moglo dovesti do promjene službenih granica na slovensku štetu. Očekivali bismo dakle da će se te stranke - kad bi se uopće predale gospodarskoj logici - zanimati za ulaganja iz što udaljenijih država, npr iz SAD, Japana ili barem Velike Britanije... Naravno da se ne radi ni o gospodarskoj ni za narodnoobrambenoj nego o stranačkoj logici: 'to smo obećali svojim stranačkim prijateljima'. Slovenija će sačuvati ili popraviti svoju relativno dobru sliku ako se otvori za strana ulaganja i bude li se čuvala klopke u koju su se uhvatile neke balkanske države ali i Austrija i Mečiarova Slovačka. Najopasnije mi se u tom pogledu čine neke najave slovenskih konzervativnih stranaka u vezi sa slovensko-hrvatskim odnosima. Riječ je o radikalnim zahtjevima ('neka granica bude na Mirni', 'Savudrija je naša') koji neće preplašiti samo susjedne države nego sve međunarodne organizacije i naše zagovornike koji nam vjeruju da nismo Balkanci. Ne bude li dovoljno oprezna, Slovenija će se zaplesti u stvar koja se naziva 'nediskriminatorna denacionalizacija'. U biti se radi o austrijskom pokušaju revizije poratnoga savezničkog zakonodavstva, u slučaj dugoročno nisu upletene samo Slovenija i Austrija nego i Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka, na posljetku i Europska unija. Republika Austrija izražava nezadovoljstvo s postupkom prema osobama njemačke narodnosti u poratnom jugoslavenskom zakonodavstvu. Činjenica je da su njemački ljudi u zemljama koje je okupirala Hitlerova Njemačka (čiji je dio bila i Austrija) bili izloženi veoma strogim mjerama, ali su te mjere bile važne za mnoge pogođene države i bile su dio savezničkoga prava. To je napokon potvrdio slovenski ustavni sud g. 1997. koji je odgovarajućima za one njemačke narodnosti koji imaju pravo predvidio i dokazivanje lojalnosti. Austrija izražava nezadovoljstvo (u ime nekih pretpostavljenih osoba s pravom) i tvrdi da je dokazivanje opravdanosti denacionalizicijskoga zahtjeva nešto iznimno sporno i čak necivilizirano. Austrija tvrdi da za buduću članicu EU (Sloveniju) nije dopustiva odredba koja osobi s denacionalizacijskim pravom nalaže dokazivanje lojalnosti za II. svjetskog rata. Takva stajališta bila su na poticaj Austrije prvo upisana u tzv. Zajedničkim stajalištima EU za Poglavlje 4 - Slobodan protok kapitala". Dr. Rupel do kraja teksta tumači zašto je u pravu Slovenija, a ne Austrija. Pritom inzistira na jasnoći kako se ne bi dogodilo da druga država uspije svoje partikularne interese predstaviti kao interese odnosno uvjete EU.