FR-LE MONDE 20.7.POLITIKA I POLITIČARI

FRANCUSKA LE MONDE 20. VII. 2000. Je li politička vlast još na vlasti? "Već desetak godina, novi sudionici dobivaju sve veću važnost u političkoj igri: direktori središnjih banaka koje su postale neovisne utječu na monetarne odluke država; suci koji sve češće svjedoče o svojoj neovisnosti sada se odlučno protive zastupnicima na različitim područjima njihove odgovornosti; znanstvenici nameću svoje odluke o zamršenim pitanjima, poput biotehnologija; novinari ljubomorno nadziru vijesti koje prenose čitateljima. Raspolaže li politička vlast - vlast vlada i parlamenata - koja je sučeljena s tim ovlastima što joj postaju takmaci, stvarnim manevarskim prostorom? Nije li ona prerasla u nemoć, zbog jačanja tih snaga koje imaju sve veći utjecaj? Ukratko, što još može politika? To je pitanje bilo u središtu petnaestih Petrarkinih susreta koje su u Montpellieru organizirali 'France-Culture' i 'Le Monde', u sklopu svečanosti francuskog radija, a traju sve do 21. srpnja. Pitanje si postavljaju i sami političari. Mnogi očituju svoje razočaranje zbog prisila koje, kako kažu, koče njihovu slobodu djelovanja; a građani se pak pitaju čemu služi politika i okreću joj leđa izražavajući neodzivom svoju ravnodušnost i svoj prijezir. Kako izići iz te slijepe ulice i vratiti politici, koja je očitovanje opće volje, njezinu nadmoćnost? Pogledajmo primjer gospodarstva, teme prvog okruglog stola na ovim susretima, koji je održan u ponedjeljak 17. srpnja: nije li u doba globalizacije i slavodobitne pobjede financijskih tržišta, gospodarstvo svemoćno u odnosu na politiku? Pitanje nije dobro postavljeno, misli Jean-Marie Colombani, direktor 'Le Mondea': netočno je mišljenje da je gospodarstvo 'zlo', a politika 'dobro'; 'iz politike se može roditi zlo', rekao je, ali, naprotiv, 'gospodarstvo može dovesti politiku do dobra'. Politika se ne protivi gospodarstvu, istaknuo je gospodarstvenik Jacques Genereux. Oni koji ga podupiru stavljaju u opreku takozvane gospodarske zakone i ljudske zakone. U stvari, gospodarstvo ovisi o politici. Tako financijska globalizacija nije pala s neba: 'Ustanovili su je sami političari', premda su se skrivali iza glasovitih 'međunarodnih prisila' kako bi progurali svoje liberalne smjernice. Francuska je, podsjetio je Jean-Marie Colombani, prije tridesetak godina odlučila da će voditi politiku konkurentnog sniženja inflacije. Desnica i ljevica uporno su je nastavile. Završila se uvođenjem eura. Gdje je nemoć politike? Izbor dakle nije između gospodarstva i politike, već između dviju politika, jedne koja donosi povlastice - prema razlikovanju koje su uveli grčki filozofi i na koju podsjeća Alain Finkielkraut - između 'dobrog života', drugim riječima općeg dobra i 'zemaljskih briga', i druge koja daje prednost 'blagostanju', tj. osobnoj koristi i 'brizi za život'. Ili pak, prema aktualnijoj terminologiji, između politike za građanina i politike za potrošača. Između politike koja želi stvoriti 'zajednički svijet', tj. svijet zajedničkih vrijednosti, kao što je protumačio Zaki Laidi, i politike koja daje prednost trgovačkom razmišljanju. Globalizacija se ne mora nužno poistovjećivati s 'trgovanjem', rekao je Jose Bove. Službeni predstavnik Konfederacije seljaka pokazao je kako će u Novoj Kaledoniji, gdje su Kanake (domoroci, op. prev.) dobili dio nadzora nad rudnicima nikla, novac biti ponovno uložen u razvoj; naprotiv, u Kolumbiji, multinacionalne kompanije uništavaju zemlju uime slobodne trgovine bez ograničenja. U jednom je slučaju globalizacija u službi države koja se stvara; u drugom destabilizira državu koja se ruši. Ne znači li Svjetska trgovačka organizacija (WTO) protiv koje se bori Jose Bove, bolji nadzor nad globalizacijom? Ne, uzvraća Bove, jer ona zastupa logiku liberalizacije koja uništava čitave zemlje. WTO, misli naprotiv pravnica Marie-Anne Frison-Roche, uvodi načela nadzora nad tržštem koja se protive slobodnoj razmjeni, a napose, time što obrazlaže svoje odluke, otvara prostor za javnu raspru. Za razliku od GATT-a koji mu je prethodio, WTO iznosi u javnost raspru oko tihih diplomatskih salona i dokazuje da pravo danas može - za razliku od jučer, budući da se sada ostvaruje izvan države - nadzirati sudionike u gospodarstvu. 'Internacionalizacija prava, primjećuje druga pravnica Catherine Labrusse-Riou, omogućuje da dođe do sukoba i da se začuje glas onih koji se do sada nisu čuli. To je velik napredak.' Zaki Laidi misli da se u WTO-u zapravo ne čuje glas najslabijih, jer 'pravo također može biti oružje u rukama moćnika'. Riječ je o tomu da se 'pronađe ravnoteža'. Riječ je, napose, kaže, o obnovi javnog prostora koji postaje svjestan uzmicanja države i uključuje nove sudionike. Politika, dodaje, mora se temeljiti na trima stupovima: državi, tržištu i građanskom društvu. Ona mora pojedincu omogućiti da se 'ponovno prilagodi globalizaciji', kao što su se društvene skupine koje su u XIX. stoljeću doživjele industrijsku revoluciju, na koncu prilagodile toj revoluciji, pošto su prethodno bile njezine žrtve", piše Thomas Ferenczi.