FR MONDE 11.7.O LJEVICI

FRANCUSKA LE MONDE 11. VII. 2000. Što je to politika ljevice? "Postoji neugodan osjećaj u svezi s francuskom ljevicom. Osim odobravanja ili neslaganja s politikom koju vodi Lionel Jospin, postavlja se temeljno pitanje što danas znači 'biti u ljevici' i voditi 'lijevu politiku'. Ako je ljevica tek osjećajnost, gledište i tradicija, i ako se u djelima očituje u skladu sa svojom doktrinom, onda nije ništa. Ona ne može dati novu vrijednost kapitalizmu, značajkama i nejednakostima pojma 'lijevi' kako bi oni to doista i bili. Ona nije 'nadomjestak za dušu' i za shvaćanje. Naprotiv, ako se ograniči na poticanje prosvjeda i na uporabu čarolija, drugim riječima ako ne povede računa o današnjoj stvarnosti djelovanja, također nije ništa. Jedina ljevica koja je zanimljiva je 'ljevica u vladi'. Ljevica će ostvariti trajan politički uspjeh samo ako se ne bude ograničila ni na tobožnji realizam koji joj omogućuje da zanemari svoje vrijednosti, ni na verbalni voluntarizam koji je pošteđuje od 'opasnosti javnog života', prema izrazu Hannah Arendt. Da bi riješili tu dvojbu, neki su se oslanjali na zamisao o 'trećem putu', najnoviji i ozbiljan prinos definiciji ljevice, dok ga drugi, koji su brojniji, odbacuju a da ga ne upoznaju, jer se plaše da će ta njemačko-britanska zamisao još više uništiti njihov identitet. No izazov nije samo teorijske naravi: ljevica ne vrijedi ništa bez mobilizacijske i ujediniteljske snage. Izazov također nije izvan vremena: ljevica mora biti kadra pokazati da može bolje od desnice riješiti tipične bolesti francuskoga društva i učiniti to u ime vlastitih načela. (...) Prvo među tim načelima koje određuje postupak, temelji se na zamisli da je moguć izbor i da se mogu popraviti neopravdane i sramotne prilike. Društveni je konstruktivizam u središtu ljevičarske tradicije, sa svojim strašnim nastranostima - komunizmom - i svojim ostvarenjima: bez tog uvjerenja ne bi bio moguć nikakav društveni napredak koji je rezultat borbe. (...) Treća je vrijednost ljevice istina. Osim borbe protiv mračnjaštva, baštine braće Lumiere, i demokratskog izazova pristupa naroda znanju, istina je politička vrijednost: to je temeljno značenje borbe ljevice u aferi Dreyfus. Kada si u ljevici, skrivanje istine je zločin, jer nijedno više načelo ne može opravdati laž. Povijesno gledano, univerzalnost istine prethodila je univerzalnosti prava. Dok desnica može prihvatiti državne razloge, prikrivanje u ljevici uništava svaku nadu u napredak. Tako je ljevica postavila temelj ne samo za demokraciju, već i za njezinu praksu. Poznato je da je komunizam svojim lažima, a ne samo svojim zločinima, izdao to načelo. Isto tako se zna da ga je socijalistička ljevica do 1981. izvrgavala ruglu ideološki, a u Mitterrandovo doba prezirom. No ako se ta sklonost prema prikrivanju istine nastavi u upravnoj praksi - prešućivanjem nekih podataka, neprihvaćanjem objektivne prosudbe, sklonošću k umanjivanju važnosti najtežih socijalnih tragedija (...) - dovest će se u pitanje sposobnost ljevice da se bori protiv francuskih zloduha. (...) Ljevica ne može napustiti te velike bitke, napose na području useljavanja, zato što je ona ljevica i zato što to traži zbilja. Isto tako, moraju se postići ambiciozniji rezultati u pravosuđu i u borbi protiv korupcije. Zatim, ona se ne smije toliko plašiti same sebe, kako bi mogla biti kritičnija prema svojim predrasudama. Ljevica mora svoje planove promatrati u skladu sa svojim rezultatima. Ostavljajući dojam da politiku čekanja prikriva simbolikom, ona neće samo povećati nepovjerenje prema politici, već će i izgubiti borbu sa starim ideološkim optužbama. Prva bi joj zadaća, barem do 2002., trebala biti da obznani ono što još mora učiniti. (...) Napokon, njezin uspjeh ovisi o konkretnim uspjesima na području upravnog djelovanja. Sve vlade cijene to što su njezini glavni napori usmjereni na to kako da djeluje na stvarnost. Ponovno moći nadzirati svakodnevicu jedini je način da se pobijedi sumnjičavost. Ljevici prijeti gubitak mogućnosti da djeluje i gubitak prava nadzora od strane političke vlasti. Ako se pomiri s nemoći i pronađe izlike u 'zamršenosti', može izgubiti jednog od najplodnijih pokretača: sposobnost da se ljuti i osjećaj pobune. Nebriga za potankosti i kriza vodstva često idu zajedno. (...) U tom je smislu konkurencija protivnost demokraciji i ukidanju povlastica. Solidarnost znači da se nijedno mjesto ne može zauzeti jednom zauvijek, i u tome je također snaga društva kakvo je francusko. Ravnoteža ovlasti omogućuje građanski nadzor i ocjenu, ali se te ovlasti ne smiju paralizirati, osobito ne lažnim ugovorima. Čuvajmo se formalizma. Ljevica je otkrila da demokracija traži više samostalnosti, odgovornosti, dekoncentracije i decentralizacije, ali njihova kvaliteta ovisi o propisima i o javnom moralu. (...) Suvremena je ljevica država plus društvo, odluka s demokracijom, konkurencija i raspodjela. Novi liberalizam ljevice donijet će ploda i više neće proturječiti jednakosti i poštenju, političkom liku istine, kada shvati da se u vlastitom taboru mora boriti s interesima koji je udaljuju od demokratskih zahtjeva", piše Nicolas Tenzer, direktor Središta za istraživanje političke djelatnosti (Cerap) i direktor časopisa 'Le Banquet'.