DNEVNI PREGLED BR. 130 - 11. SRPNJA 2000.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 10. VII. 2000. Ustavne promjene - trenutak sabiranja ili novih prijepora? O tome piše Ines Šaškor. Ovoga će tjedna na izvanrednom zasjedanju Hrvatskoga državnog sabora krenuti procedura ustavnih promjena, kojima se u Hrvatsku uvodi parlamentarni umjesto polupredsjedničkoga političkog sustava. Još nije utvrđen konkretni sadržaj ustavnih promjena. Poznato je nekoliko važnih stvari ? prijedlog o pristupanju promjenama supotpisali su šef države i Vlade, što osim proceduralne donosi i političku korist. Pokazuje se da u vrhu vlasti, unatoč napetostima, postoji dovoljan stupanj odgovornosti u važnim pitanjima. Također, glavni sadržaj promjena u velikoj je mjeri usuglašen na racionalan način, poštujući i predizborna obećanja i novonastale političke okolnosti. Predsjedniku se ovlasti smanjuju, premijeru jačaju, ali ne na način da se prvoga potpuno razvlašćuje, a drugome daju njegove prijašnje ovlasti. Ravnoteža je riječ dana ovih ustavnih promjena. Vlada odgovara parlamentu, uvode se instrumenti koji trebaju osigurati stabilnost u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, predviđena je ustavna institucija intervencije u slučaju krize u tim odnosima. Ustavnim promjenama završit će jedna faza u razvoju političkog sustava u kojoj je autoritarni vladar s golemim ustavnim ovlaštenjima, koja je k tome ekstenzivno širio, permanentno producirao stanje pravne nedovršenosti i ustavne improvizacije. Sada bi Hrvatska konačno trebala zakoračiti u stanje ustavno- pravne stabilnosti, vladavine zakona, s jasno razgraničenim ovlastima pojedinih dijelova vlasti. Sam sadržaj prijedloga o izmjenama Ustava, kao i rasprave koje se upravo zahuktavaju, pokazuju da su se te promjene opterećene i aktualnim političkim odnosima. HDZ će izići sa svojim prijedlogom promjena. Ta stranka na taj način nastoji parirati svakom značajnijem potezu vladajuće koalicije. Ne treba očekivati niti da će se vladajuća šestorica oko svega unaprijed usuglasiti. U tome nema ničeg čudnog. Uostalom, zato i služi parlamentarizam. Ono što je za Hrvatsku u ovom užarenom socijalno-političkom trenutku nepovoljno je prizemna politizacija tako važne materije kao što su ustavne promjene. Bit će ucjena i licitiranja, kao i pokušaja trgovine, jer vladajućoj koaliciji nedostaje nekoliko glasova za izglasavanje ustavnih promjena. Umjesto trgovinom ispod stola, za nju bi bilo produktivnije da potraži javni, stručni i politički konsenzus oko najvažnijih promjena. Zanemarivanje mišljenja javnosti svakoj se vlasti vrati kad-tad. 9. VII. 2000. Prokletstvo etnički čiste države; sa Zdravkom Tomcem, potpredsjednikom Hrvatskoga sabora, i Miloradom Pupovcem, predsjednikom Srpskoga nacionalnog vijeća, razgovarao Omer Karabeg. RFE: Gospodine Pupovac, ima li istine u tvrdnjama nekih pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj da se oni osjećaju kao građani drugog reda? Ima li, recimo, srpska manjina u ovom trenutku ista prava kao talijanska? PUPOVAC: Ne. Srpska manjina je novonastala manjina za razliku od talijanske koja je tradicionalna manjina u Hrvatskoj. Kad to kažem mislim na to da je talijanska manjina imala sređen status u bivšoj Jugoslaviji i da ga dodatno sređuje i u ovoj državi, kako međudržavnim ugovorima, tako i primjenom evropskih konvencija i norma koje se odnose na manjine. Za razliku od talijanske manjine srpska manjina u Hrvatskoj je donedavno praktički bila na nekoj vrsti neizorane ledine i ona je u tom smislu morala krenuti iz početka. Nama predstoji da pripremimo zakone, u prvom redu ustavni zakon o manjinama, kojima bi se regulirao položaj srpske manjine koja nije ni klasična jezična manjina, ni klasična vjerska manjina, nego je novonastala nacionalna manjinska zajednica, čiji status treba regulirati u skladu s nekim tradicijskim iskustvima, a i u skladu s nekim postignućima u posljednjih nekoliko godina kada je u pitanju reguliranje našeg položaja. RFE: Gospodine Tomac, slažete li se da položaj srpske manjine kao novonastale manjine, kao što kaže gospodin Pupovac, treba regulirati posebnim zakonom? TOMAC: Mi smo već donijeli čitav niz zakona kojima se reguliraju prava svih manjina. Donijeli smo ustavni zakon, međutim ostaje obveza da se taj zakon doradi i da se na razini ustava garantiraju sva manjinska prava. Kada se radi o srpskoj manjini, mislim da je važno obostrano ponašanje. Jako je važno da Srbi u Hrvatskoj prihvate Hrvatsku kao svoju domovinu, da prihvate da budu posebna etnička zajednica u Hrvatskoj. Mora se znati da je bio rat, da je bilo zločina, da je bilo stradanja s obje strane i da su uspomene još teške. Hrvatska je praktično jedina zemlja na Balkanu u kojoj se pokušava provesti politika potpuno otvorenog društva koje je multietničko, multinacionalno, u kome se jasno kaže - odbacujemo hrvatski nacionalizam, odbacujemo ideje o velikoj Hrvatskoj i velikoj Srbiji, o tome da se jedino može živjeti u svom getu, dakle, jedni pored drugih, a nikako zajedno. RFE: Gospodine Tomac, niste mi odgovorili na pitanje da li se slažete s idejom gospodina Pupovca da položaj srpske manjine treba regulirati posebnim zakonom? TOMAC: Nema posebnog zakona za svaku manjinu. Mi donosimo zakone o manjinama kojima reguliramo pravo na jezik, na pismo, na školovanje. Mi smo u ustavu nabrojili sve manjine i mislim da ne bi bilo dobro da za svaku manjinu donosimo posebne zakone. PUPOVAC: Prije svega treba priznati specifičnosti pojedinih manjinskih zajednica. Na primjer, ono što je relevantno za Talijane, kao klasičnu manjinu koja svoja prava ostvaruje preko prava na upotrebu jezika i preko posebnih obrazovnih institucija, nije toliko bitno za srpsku manjinu, jer ona nije klasična jezična manjina. Za srpsku zajednicu treba tražiti ona rješenja koja su, recimo, predviđena Erdutskim sporazumom i Pismom namjere i nekim elementima naše tradicije. Dakle, za srpsku zajednicu treba predvidjeti institut manjinske samouprave, u skladu s mehanizmima kakvi već postoje u istočnoj Slavoniji ili kakvi postoje u drugim državama poput Mađarske ili Slovenije, ne kao oblik vlasti nego kao oblik samoadministriranja i samoorganiziranja u stvarima kulture, u stvarima identiteta, u stvarima koje se tiču samoga opstanka. Srpska manjina je doista povijesna manjina u Hrvatskoj, ona je sastavni dio i državnog i nacionalnog identiteta Hrvatske i u tom pogledu je mnogo značajnija i mnogo snažnija - ako tako mogu kazati, bez želje da bilo kome oduzmem manjinska prava - nego što su to neke druge manjine. I u tom smislu treba u ustavnom zakonu spomenuti neke od instituta na koje srpska zajednica ima pravo i po međunarodnim ugovorima, kao što je Erdutski sporazum, i po relevantnim dokumentima kakvo je Pismo namjere. TOMAC: Mislim da treba otvoriti raspravu o svemu tome. Treba prihvatiti ona rješenja koja su najbolja, koja će dovesti do toga da manjine u Hrvatskoj budu bogatstvo hrvatske države, a ne remetilački faktor. I mislim da i jedan i drugi narod, i srpski i hrvatski, nakon svega što se događalo, moraju otvoriti novu stranicu u svojim odnosima. RFE: Ima i drugih ideja, koje dolaze sa srpske strane, o tome kako regulirati položaj Srba u Hrvatskoj. Tako, recimo, Milan Đukić, predsjednik Srpske narodne stranke, smatra da bi Hrvatsku trebalo kantonizirati i da bi Srbi trebalo da dobiju tri do četiri kantona u kojima čine većinsko stanovništvo. Kako Vi gledate na tu ideju, gospodine Pupovac? PUPOVAC: Mi Srbi smo imali priliku da posredstvom ustavnog zakona o manjinama imamo dva kotara i da ta dva kotara budu neka vrsta instituta teritorijalne autonomije Srba u Republici Hrvatskoj. Na žalost, srpski ratni vođe, poput Martića i drugih, odbili su bilo kakvu raspravu o tome i na taj način i krajinskim i urbanim Srbima za dugo vremena uskratili bilo kakvu mogućnost da dobiju prostor na kojem su sačinjavali povijesnu manjinu. Isticati danas zahtjeve za kantonizacijom ili za teritorijalnom autonomijom naprosto znači stavljati golem teret na krhka, slabašna leđa srpske zajednice u Hrvatskoj. To je jedan neozbiljan posao o kojem naprosto nema smisla razgovarati. Srbi u Hrvatskoj danas imaju mnogo prečeg posla. Prije svega, to je povratak imovine. Nekoliko tisuća obitelji još nije u svojim kućama. Oni taj problem ne mogu riješiti ni sa kakvom teritorijalnom ili bilo kakvom drugom autonomijom. Taj njihov problem može riješiti samo centralna vlast. Srbi treba da budu integrirani u sredine u kojima žive, da sudjeluju u lokalnoj upravi i samoupravi, u županijama i u cijeloj državnoj vlasti. To je pravi izazov koji stoji i pred Srbima i pred Hrvatskom. Srbi moraju izići iz neke vrste geta u kojem se trenutno nalaze. Oni moraju prestati funkcionirati na nivou nevladinih organizacija i moraju sudjelovati u donošenju odluka u sklopu onoga što nazivamo zajednički poslovi, opći poslovi i javno dobro. To je ono što mi se čini da je danas najveći izazov i za Hrvatsku i za Srbe u Hrvatskoj. Srbi su danas jedna disperzirana manjina, s enklavama koje su relativno homogene u različitim dijelovima Hrvatske i ta nova situacija zahtijeva i adekvatno rješenje, a to rješenje je manjinska samouprava na lokalnoj, nacionalnoj i državnoj razini, ali ne na principu teritorijalnosti nego na principu personalnosti. RFE: Gospodine Tomac, kakvo je Vaše mišljenje o srpskim kantonima u Hrvatskoj? TOMAC: Pa, vrlo negativno, kao i o zahtjevu za trećim, hrvatskim entitetom u Bosni i Hercegovini. To je model etnički čistih teritorija koji polazi od toga da se ravnopravnost može osigurati samo ako imaš svoj teritorij i ako živiš odvojeno od drugog naroda. Svaki zahtjev za teritorijalnom posebnošću Srba, za etnički čistim teritorijem jačao bi hrvatski ekstremizam i nacionalizam i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i mi bismo se opet vratili u ono kolo zla koje smo već prošli. Mi želimo osigurati pravo svih pripadnika manjina da budu svoji na svome, da imaju pravo da izražavaju svoju kulturu, svoje posebnosti. To može biti samo bogatstvo Hrvatske. Rješenje nije u stvaranju geta, kako je rekao gospodin Pupovac. RFE: Ante Đapić, predsjednik Hrvatske stranke prava, nedavno je Srbima uputio direktnu prijetnju riječima: Jao, Srbima u Vukovaru, kada mi dođemo na vlast. Kako Vi gledate na tu prijetnju, gospodine Tomac? TOMAC: Đapić i njegova stranka nikada neće doći na vlast jer imaju podršku svega dva-tri posto građana Hrvatske. Ja ne bih davao previše pažnje Anti Đapiću i sličnima, jer mislim da golema većina hrvatskog naroda ne prihvaća njegovu politiku, to jest ne prihvaća politiku ekstremista, i zato ne treba napuhavati ono što on govori. RFE: Gospodine Tomac, vlast se, koliko znam, ogradila od Đapićeve izjave, ali mnogi smatraju da to nije dovoljno, da njegova izjava podliježe i sudskom gonjenju, s obzirom da širi nacionalnu mržnju. TOMAC: Ja mislim da ga ne treba sudski goniti, već da ga treba argumentima poraziti i marginalizirati. Neki od njih bi možda i željeli da budu sudski gonjeni da bi dobili na važnosti. Mislim da ekstremista ima u svim demokratskim državama, ali ja nisam previše zagovornik političke represije prema onima koji daju takve izjave. Dok se ostaje samo na izjavama, mislim da je dovoljno jasno reći kamo vodi takva politika. Ako bi se išlo u političku akciju, u konkretna djela, onda postoje zakoni koji to sankcioniraju. RFE: Gospodine Pupovac, plaše li se Srbi Đapićevih prijetnji? PUPOVAC: Ne više toliko kao što su se nekada plašili, ali treba reći da to izaziva strah i veliku zabrinutost, jednako kao i izjava gospodina Šeksa o tome da Srbi povratnici podmeću požare po Dalmaciji ili da prijete hrvatskim političarima. Takve izjave su neodgovorne i opasne. Ja se slažem s gospodinom Tomcem da, gdje god je to moguće, treba izbjeći restrikcije i represiju u odnosu na politički govor i politički iskaz. Međutim, treba konstatirati da je gospodin Đapić i ranijih godina nekoliko puta izišao izvan okvira Ustava i da je doveo u pitanje ono što nazivamo državnom sigurnošću. On jest svojim iskazima u nekoliko navrata izravno motivirao, ako ne i poticao, ljude na određenu vrstu nasilja. To se može i dokumentirati. U tom smislu institucije vlasti bi morale jasno reći da je sloboda političkog iskaza nešto što ne treba dovoditi u pitanje i ograničavati, ali da izjave te vrste u ovim još nestabilnim okolnostima mogu motivirati ljude da posegnu za životima nedužnih građana i njihovim dobrima. I to je ono što, na žalost, gospodin Đapić i njemu slični čine. RFE: Gospodine Pupovac, jeste li zadovoljni kako je vlast reagirala na Đapićeve prijetnje ili mislite da je trebala postupiti oštrije? PUPOVAC: Što se tiče stranaka, ja razumijem oprez pojedinih političkih stranaka kada je u pitanju gospodin Đapić, ali mislim da državni organi gospodinu Đapiću trebaju poslati jasnu poruku da je prešao granicu i da ugrožava odredbe našeg Ustava i državnu sigurnost. I to je naprosto stvar koju treba reći. TOMAC: Slažem se, ali mislim da situacija nije tako jednostavna. Mi vodimo političku borbu protiv ekstremizma i mislim da nama treba prepustiti da ocijenimo kako u toj političkoj borbi postići najbolje efekte. Mi mislimo da smo te desne, nacionalističke, ekstremne strukture uspjeli potisnuti i politički pobijediti. Možda bismo ih ojačali, kada bismo oštrije administrativno reagirali. Važno je da Srbi vjeruje u iskrenost naše politike, da vjeruje da novo hrvatsko vodstvo ne želi etnički čistu Hrvatsku već modernu, demokratsku, evropsku Hrvatsku s ravnopravnim građanima. Što manjine budu imale veća prava, što im bude bolje, što budu sigurnije i hrvatska država će bolje izgledati i bolje funkcionirati. Ali ja ne mislim da je trebalo oštrije reagirati, jer neki upravo žele da se oštrije reagira kako bi oni politički ojačali. Slažem se da su neke izjave i postupci uznemirili ljude, ali treba reći da su ljudi koji su davali takve izjave jednako grubo govorili i o Predsjedniku države i o predsjedniku Vlade i o cijeloj novoj vlasti, da su nas proglasili izdajnicima i upućivali nam najgore uvrede. Nije se prijetilo samo Srbima, prijetilo se i još se prijeti i novoj vlasti. RFE: Gospodine Pupovac, koliko su Srbi sada zastupljeni u organima vlasti i na rukovodećim mjestima u privredi, obrazovanju i kulturi? PUPOVAC: Na žalost, simbolički. Mi, recimo, u Saboru imamo samo jedno mjesto kao i manjine koje imaju svega nekoliko tisuća pripadnika ili nekoliko stotina glasača. To je HDZ-ovsko nasljeđe koje mi nismo prihvatili, niti ćemo ikada prihvatiti. Zastupljenost Srba u upravi na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, u vodećim firmama i drugim ključnim institucijama u Hrvatskoj je apsolutno neprihvatljivo. Srbi su, na žalost, s toga prostora gotovo u cijelosti isključeni. I trebat će doista mnogo vremena da se ta situacija promijeni. Nije, recimo, normalno da danas u Vojniću nema nijednog Srbina u gradskom vijeću, niti u Gradskom poglavarstvu, iako su Srbi danas tamo lokalna većina. To isto vrijedi i za Knin. Mislim da je pravi model ono što smo napravili u istočnoj Slavoniji. Premda taj model ima svoje slabosti, to je ipak put kako možemo doći do adekvatne zastupljenosti srpske zajednice u obavljanju poslova od općeg interesa. RFE: Gospodine Tomac, mislite li Vi da treba povećati zastupljenost Srba u organima vlasti i na rukovodećim mjestima? TOMAC: To će se s vremenom rješavati kad u cijelom društvu pobijedi koncept koji je pobijedio u mojoj stranci. Mi u Socijaldemokratskoj partiji prilikom kandidiranja ne vodimo previše računa o tome tko je Hrvat, tko je Srbin, tko je Mađar, tko je Talijan. U strukturi naših saborskih zastupnika svi su oni predstavljeni. Mi imamo četiri-pet zastupnika srpske nacionalnosti, što je dokaz da, kada su odnosi demokratski, nema potrebe da se posebno zahtijeva da struktura mora biti takva i takva. Kad prevladaju demokratski odnosi u cijeloj Hrvatskoj, neće se moći dogoditi da u jednoj lokalnoj sredini gdje ima puno Srba nema nijednog srpskog vijećnika. RFE: Gospodine Pupovac, smatrate li da je u Hrvatskoj sada stvorena situacija da se svi izbjegli Srbi mogu vratiti bez ikakvih zapreka? PUPOVAC: Stvorene su pretpostavke da se mogu vratiti svi oni koji to žele i koji smatraju da u Hrvatskoj trebaju nastaviti život nakon ratnih godina. Međutim, mnogi problemi nisu riješeni. Nije riješeno pitanje efikasnog izdavanja putnih listova i dokumenata od našeg veleposlanstva u Beogradu. Nije riješeno pitanje povratka imovine, jer ova vlast još nije stvorila adekvatne mehanizme kako da riješi problem povratka srpske imovine koju su zaposjeli Hrvati izbjegli iz Bosne. Kad je obnova kuća u pitanju, Srbi su doista bili zapostavljeni posljednjih godina. Možete gotovo na prste jedne ruke izbrojiti Srbe povratnike kojima su obnovljene kuće ili koji su od države dobili dotaciju za obnovu svojih kuća. To su ozbiljne teškoće koje stoje na putu onima koji se vraćaju, ali je bitno napomenuti da je atmosfera promijenjena i da je političko opredjeljenje promijenjeno. RFE: Gospodine Tomac, je li hrvatska vlast spremna da bez ikakvog uvjetovanja omogući povratak svim onim Srbima koji se žele vratiti i da im vrati njihove kuće i stanove? TOMAC: Načelno da, ali ima mnogo problema koji su prije svega financijsko-gospodarski, jer nije dovoljno biti spreman da se omogući povratak, već za to treba imati i novaca. Mnogo će zavisiti i od toga da li će se svojim kućama moći vratiti Hrvati iz Bosne i Hercegovine kojih u Hrvatskoj ima oko 200.000. Oni se sada u znatnom broju nalaze u kućama odbjeglih Srba, a ti Srbi su u njihovim kućama u bosanskoj Posavini. Bez rješavanja tog problema, bez financijskih sredstava za obnovu kuća, bez stvaranje uvjeta za posao, načelna politička odluka da se svi mogu vratiti kući neće se moći realizirati. Jednostavno, da biste riješili imovinski problem nekog Srbina, morate riješiti problem prognanika koji je istjeran iz Bosne i koji se ne može vratiti u republiku srpsku, jer se u njegovu stanu nalazi neko drugi. Problem je vrlo složen i mnogi olako daju izjave o tome kako će se svi vratiti. U gospodarskoj situaciji u kojoj se nalazi, Hrvatska to teško može riješiti bez značajne pomoći međunarodne zajednice. RFE: Svaka nacionalna manjina se oslanja na neku svoju maticu. Gospodine Pupovac, smatrate li Vi Srbiju svojom matičnom zemljom i razvijate li veze s njom? PUPOVAC: U mjeri u kojoj Srbija postoji kao država i u mjeri u kojoj su Srbi konsolidirani kao nacija - da. Međutim, kako stvari sada stoje, Srbija je nedovršena država, a Srbi su nekonsolidirana nacija i mi, Srbi u Hrvatskoj, kao novonastala manjina, smo u situaciji da, kao i neke druge manjine u Hrvatskoj, poput, recimo, Bošnjaka, čekamo da se naša matica konsolidira, da se demokratizira, da se unutar sebe stabilizira i da se otvori za suradnju s ostalim svijetom. Mi imamo suradnju, posebno u posljednje vrijeme, s različitim krugovima, opozicijskim i nezavisnim, u Srbiji i u Crnoj Gori. Time mi želimo pridonijeti normaliziranju odnosa između Hrvata i Srba. Hrvatska doista danas ima niz prednosti i o njima prosječan čovjek u Srbiji treba biti obaviješten. Treba biti obaviješten o tome da je, recimo, Hrvatska iznašla snage da na izborima u siječnju ove godine pobijedi samu sebe, da pobijedi svoje slabosti. A, vjerujete, nema tako velikog izazova koji se nalazi pred Srbima u Srbiji i Jugoslaviji, pred građanima Srbije, kao što je izazov da pobijede same sebe, odnosno vlastite slabosti. Mi, Srbi iz Hrvatske, bit ćemo zadovoljni i sretni kada u Srbiji budemo imali demokratsku vlast, međunarodno priznatu, afirmiranu, kada Srbija u pravom smislu te riječ postane država prema kojoj se možemo okrenuti s uvjerenjem da ćemo naići ne samo na podršku nego i na one oblike suradnje od kojih ćemo imati koristi i mi Srbi, ali istovremeno i naša država u kojoj živimo - Hrvatska. RFE: Gospodine Tomac, da li je za Vas normalno da srpska manjina razvija veze sa Srbijom, bez obzira na to kakav je režim u Srbiji? TOMAC: To je teško pitanje. Ja mislim da svaka vezanost Srba u Hrvatskoj za beogradski režim, koji ih je i doveo u poziciju u kojoj se sada nalaze, nije dobra za njih, niti je dobra za odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj, jer bi to direktno jačalo nacionalističke snage u Hrvatskoj. RFE: A kad je riječ o vezama s opozicionim krugovima u Srbiji? TOMAC: Mi nemamo ništa protiv toga da se održava veza s demokratskim snagama, to je sasvim razumljivo. Ja samo želim biti pragmatičan i reći da nema mira na Balkanu dok ne ode režim Slobodana Miloševića. Zbog toga svako vezivanje za Srbiju pod njegovim vodstvom ne koristi onima koji se za nju vezuju. RFE: Mislim da se nova vlast u Hrvatskoj kad je riječ o povratku Srba, psihološki nalazi u dosta složenoj situaciji. Ima onih koji smatraju da je jedna od najvećih zasluga Franje Tuđmana bila to što je pod njegovom vladavinom broj Srba u Hrvatskoj sveden na minimum tako da oni više ne predstavljaju nikakvu političku snagu u toj zemlji. Rukovodstvo Hrvatske demokratske zajednice smatralo je da je time jednom za svagda riješilo srpsko pitanje u Hrvatskoj. Međunarodna zajednica sadašnjoj vlasti u Hrvatskoj stavlja u zadatak da, kad su Srbi u pitanju, praktično poništi ono što je učinila prethodna vlast. Bojim se, gospodine Tomac, da je to izuzetno težak zadatak za koji se neće dobivati aplauz na domaćoj sceni. TOMAC: Naš stav je vrlo jasan. Mi smo upravo na politici koja je bila suprotna politici HDZ-a dobili izbore. Mi smo bili protiv takozvanog 'humanog preseljenja'. Mi smo bili protiv koncepcije da se na nekakvim srpsko-hrvatskim sporazumom o etnički čistim teritorijima i podjelom Bosne može riješiti problem. Mi smo se odrekli ideala etnički čiste države i od početka smo bili za koncept multietničkog i multikulturalnog društva. Međutim, naš uspjeh će zavisiti od toga što će se događati u Bosni i Hercegovini, što će se događati s Hrvatima prognanim iz Bosne i Hercegovine, hoće li se njima stvoriti mogućnost da se vrate, hoće li Bosna i Hercegovina opstati kao cjelovita država. Ukoliko bi republika srpska ostala etnički čista, onda bi naša politika mogla biti poražena na idućim izborima. Prema tome, mi smo svjesni da to nije lak zadatak, ali smo čvrsto odlučili da se borimo za svoju politiku, jer mislimo da je ona u interesu i Hrvata u Bosni i Hrvata u Hrvatskoj. Međutim, mnogo toga zavisi i od ponašanja Srba u Hrvatskoj, od toga da li će među njima pobijediti snage koje su za život u zajedništvu ili snage koje će ponovo tražiti političku autonomiju, federalizaciju Hrvatske, to jest sve ono zbog čega je i došlo do sukoba. PUPOVAC: Ja bih podsjetio na misao znamenitoga poljskog književnika Czeslava Miloša koji je jednom prilikom kazao da su se Poljaci nakon II. svjetskog rata sučelili sa dva prokletstva. Prvo, ostali su bez svojih povijesnih manjina, bez osam milijuna Nijemaca, nekoliko milijuna Židova i još nekoliko stotina tisuća drugih, kao što su Ukrajinci. I drugo, ostali su s antisemitizmom bez Židova. Tu vrstu prokletstva nijedna nacije ne može sebi dopustiti. I nema nikakva razloga da se takvo stanje u bilo kojem obliku zadržava u Hrvatskoj. Demokracija u Hrvatskoj je pokazala i pokazat će da etničkom čišćenju, etnički čistoj državi, etnocentričkom tipu političkog sistema nema niti treba biti mjesta u Hrvatskoj. Uostalom, nije ključno pitanje koliko će Srba biti u Hrvatskoj. Ključno je da oni budu integrirani u hrvatsko društvo, da njihov identitet bude sastavni dio hrvatskog nacionalnog identiteta, da budu priznati kao manjina, a ne, kao što je to do sada bio slučaj, da budu isključeni iz cjeline društva i da njihov identitet ne bude sastavni dio hrvatskog identiteta. Ponovit ću nešto što sam već negdje javno kazao. Ja sam po rođenju Dalmatinac i kada bi mi netko oduzeo pravo da se pozivam na Zadarsku deklaraciju, kojom su dalmatinski Srbi zajedno s većinskim hrvatskim narodom donijeli odluku o pripojenju Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, ja bih naprosto bio ne samo manje Srbin nego i manje čovjek, bio bih manje građanin Hrvatske. Ja se zalažem za takvu vrstu statusa, za takvu vrstu rješenja. A, naravno da se ne može nitko praviti slijep pored očiju i previdjeti činjenicu da je na djelu doista bila jedna ratna politika koja je bila usmjerena na koncept etnički čistih država i da je u pogledu broja Srba teško uspostaviti ono što se naziva status quo ante, ali to je moguće uspostaviti u pogledu vrijednosti, u pogledu političkih ideja, u pogledu kvaliteta odnosa među ljudima. U to sam duboko uvjeren, i to je ono što me motivira da još radim i djelujem na političkoj sceni i da, evo, ovdje s vama i gospodinom Tomcem razgovaram o onome što je sadašnjost i budućnost Hrvatske. RFE: Prema ustavnom zakonu položaj Srba bi se bitno poboljšao kada bi njihov broj dostigao osam postotaka stanovništva, jer bi oni tada stekli pravo da u tom omjeru budu zastupljeni u vlasti. Mislite li, gospodine Pupovac, da će Srbi u Hrvatskoj uskoro dostići taj postotak? PUPOVAC: Ja nisam siguran da je to pitanje potrebno vezivati s određenim postotkom i ne znam zašto bi to bilo baš osam posto, a ne šest posto ili manje od toga. RFE: Oprostite, ali tako je predviđeno u ustavnom zakonu. PUPOVAC: Ja mislim da je ta vrsta rješenja prilično arbitrarna. Za mene nije toliko bitno da se deklarativno, normativno zajamči pravo proporcionalnosti, nego da se osigura sudjelovanje Srba u svim aspektima života u Hrvatskoj, a ako se pokaže da to nije moguće, da se onda to osigura i nekom odredbom koja bi jamčila proporcionalnost. Srbi su i danas doista značajna manjina u Hrvatskoj. Treba napomenuti da je na izborima u siječnju na biračkim popisima bilo 250.000 Srba i da je 150.000 - 160.000 glasovalo. Prema tome, njihova brojka nije mnogo manja od osam posto čak ni pri sadašnjem stanju stvari. Ali još jedanput bih želio reći da se ne treba fiksirati na brojke, jer one same po sebi niti donose prava, niti ih mogu oduzeti. Potrebno je sagledati činjenice, a činjenice govore da Srbi trebaju imati mnogo veći udio u javnim poslovima u Hrvatskoj, jer su oni značajna manjina i u povijesnom i u demografskom smislu. Zbog toga im treba zajamčiti neku vrstu specifičnog statusa unutar generalnih rješenja. RFE: Gospodine Tomac, mislite li da se treba pridržavati postotka od osam posto kad je riječ o zastupljenosti Srba u vlasti i u drugim tijelima u Hrvatskoj? TOMAC: Slažem se s ovim što je govorio kolega Pupovac. Zašto baš osam, a ne sedam ili devet ili neki drugi broj? Bitno je osigurati ravnopravnost i sigurnost ljudi. Da li će u novom ustavnom zakonu ostati osam posto, o tome ćemo raspravljati. Ali sada je to tako i dok u ustavnom zakonu tako piše, dotle to treba uvažavati. Ako se steknu uvjeti da kažemo da ne treba pisati nikakav postotak nego da se ravnopravnost osigurava na drugi način i kad to usvojimo, onda će tako biti. (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 10. VII. 2000. Pregled tiska Pred osporavani posjet predsjednika Irana Hatamija Njemačkoj, njemački tisak pokušava odvagnuti kršenja ljudskih prava u toj zemlji i moguću korist od tog posjeta. Tako 'Wetfalenpost' iz Hagena piše da iako Iran ni u kojem slučaju ne ispunjava demokratske i državnopravne zahtjeve, Hatami kao figura reformista u određenoj mjeri označava novi početak i prema svojima i prema inozemstvu. A to treba poduprijeti. Državni terorizam, kontrola naoružanja i ljudska prava ni u kojem slučaju ne smiju biti gurnuti u stranu, a za to je posebno zadužen njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Dok je bio u oporbi, žestoko je napadao svoga prethodnika Klausa Kinkela. A s iranskim predsjednikom, Fischer bi trebao pokazati svu svoju vještinu spajanja diplomatskog umijeća s kritičnim tonovima, poručuje hagenški list političarima. 'Neue Osnabruecker Zeitung', kao i mnogi drugi listovi, danas komentiraju Putinovo obraćanje parlamentu o stanju nacije. Sada Rusija konačno može osjetiti, iz kakvog je drveta istesan njezin novi predsjednik. Još nijedan političar nije tako brutalno otvoreno opisao kritično stanje u zemlji kao Vladimir Putin. Ponajprije, njegovu je izvještaju svojstveno da niti ne pokušava prebaciti krivnju na nekakve sumnjive inozemne čimbenike, zato što njegovoj zemlji prijeti da zauzme status zemlje Trećeg svijeta. Ova tmurna slika, njegovo opisivanje gospodarske bijede, sveopćeg kriminala i nedjelotvorne državne uprave u doba Sovjeta bez daljnjega bi odmah bilo okarakterizirano kao državna izdaja. Ali samo takvom šok-terapijom, Putin smatra kako ima šanse izvesti zemlju iz duboke gospodarske i političke krize i ispuniti svoju viziju jake države. Ono što ostaje jest sumnja, jesu li reformske snage doista dovoljno snažne kako bi se postigao napredak koji se uopće može mjeriti, smatra 'Neue Osnabruecker Zeitung'. Brojne komentare njemačkog tiska zauzima i tema o neuspjelom pokusu američkog antiraketnog sustava, piše 'Schwarzwaelder Bote' iz Obendorfa. List piše da se rijetko dogodilo da je jedan neuspjeli pokus raketnog sustava izazvao toliko olakšanje. U čitavom svijetu, kritičari ovog američkog programa 'Rata zvijezda' mogu odahnuti jer su se bojali da će to izazvati novu utrku u naoružanju. A predsjednik Clinton sada mirne duše može ovu odluku o 'intergalaktičnom kišobranu' odgoditi na neodređeno vrijeme i gurnuti je u ladicu za svog nasljednika. A ni Europljanima nije previše krivo što je sudbina ovog raketnog programa - kojega ionako mnogi znanstvenici drže hollywoodskim hokus-pokusom - postala prilično neizvjesna. Jer europska briga kako će postati ovisnima na zajednički transatlantski obrambeni koncept zasad je postala bez temelja, smatra 'Schwarzwaelder Bote'. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 10. VII. 2000. Pregled tiska "Više današnjih listova piše o epidemiji side koja najteže pogađa Afriku. U Južnoafričkoj Republici jučer je počela 13. svjetska konferencija o sidi. 'The Daily Telegraph' na naslovnoj stranici prenosi upozorenje predsjednika Bocvane koji kaže kako je njegov narod na putu da izumre. Bocvana je jedna od najteže pogođenih zemalja - čak jedna trećina odraslih zaražena je virusom HIV-a. Građani Bocvane u prosjeku žive oko 60 godina, međutim procjenjuje se kako će se tamo prosječni životni vijek uskoro prepoloviti. Znanstvenici sidu u Africi uspoređuju s kugom u Europi u 14. stoljeću. 'The Guardian' u svom izvješću s konferencije o sidi u prvi plan ističe govor južnoafričkog predsjednika Mbekija koji tvrdi da virus HIV-a nije uzročnik side, već da je siromaštvo za epidemiju. Više od 5000 znanstvenika prošlog je tjedna potpisalo dekaraciju kojom oni potvrđuju svoje uvjerenje da je virus HIV-a uzročnik bolesti. Međutim, predsjednik Mbeku je odlučio vjerovati disidentskim teorijama kalifornijskog profesora Petera Duisburga. List piše kako će govor južnoafričkog predsjednika mnoge aktiviste borbe protiv side natjerati da čupaju svoju kosu, jer su oni od konferencije očekivali da upozori na opasnost od virusa HIV-a u Africi, gdje će dvije trećine muškaraca i žena u starosti od 15 do 29 godina umrijeti od side ako im se ne omogući liječenje. Današnji 'The Times', komentirajući neuspješan američki pokus presretanja nuklearnih raketa, piše kako su europski saveznici s olakšanjem primili tu vijest. Naime, kako piše list, to će Europljanima dati više razloga da uvjere Amerikance da odustanu od cijelog projekta. Američke tvrdnje o opasnosti od nuklearnog napada zemalja kao što su Sjeverna Koreja ili Iran nisu naišle na previše razumijevanja kod europskih članica NATO-a, čak ni Velika Britanija nije pokazala veliki entuzijazam. Britanski ministar vanjskih poslova Roobin Cook je protiv cijelog programa presretanja raketa, plašeći se da to može štetiti sporazumu o kontroli naoružanja koji je potpisan s Rusijom, piše list. (BBC) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 10. VII. 2000. 'U Bosni treba otvoriti još puno grobova' List objavljuje intervju s pravno-medicinskom stručnjakinjom Evom-Marijom Klonowski koja od 1996. traži mrtve iz Srebrenice. - Poslije rata međunarodna je zajednica obećala opsežnu istragu zločina u Bosni i Hercegovini. Ima li rezultata? = Zadaća je golema. Ako mislimo na mrtve iz Srebenice, trebamo uključiti i one ljude koji su ubijeni 1992. godine. Ukupno je u Bosni poginulo daleko više od 200 tisuća ljudi, najveći dio u tako zvanim etničkim čišćenjima, dakle, ubijeni su. - Koliko je leševa do sada nađeno i istraženo? = Do sada je ekipa haaškoga suda i bosanske vlade istražila ostatke oko devet tisuća ljudi. Ukupno se kao nestali vode 30 tisuća ljudi, od toga 27 tisuća Bošnjaka, 2500 Srba i 700 Hrvata. - Prije ste spomenuli više od 200 tisuća žrtava? = To se odnosi na sve žrtve rata. No treba razmisliti da je na bojištima poginulo razmjerno manje ljudi, čak je i u opkoljenom Sarajevu bilo tek deset tisuća mrtvih. Mnoge žrtve etničkih čišćenja pokopali su rođaci, ne vode se dakle kao nestali. Često su pobijene cijele obitelji, pa nema nikoga tko bi te nestale tražio. Naš je prioritetni cilj istražiti sudbine još oko 20 tisuća nestalih. - Na kojem projektu sada radite? = Za sada radim na masovnoj grobnici u blizini Bosanske Krupe. 4. i 5. kolovoza 1992. iz Omarske je tamo dovedeno i pobijeno 124 ljudi. Nakon toga je logor Omarska raspušten, ali znamo da je pobijeno 1200 zarobljenika iz tog logora. - Kako pronalazite masovne grobnice? = Prema navodima preživjelih, ali sve češće i od srpskog stanovništva. No potragu otežava što su poslije rata mnogi tragovi zameteni. Ostaci mrtvih preseljavani su s jednog mjesta na drugo. Jedan aktualan primjer: u regiji Veleža u istočnoj Hercegovini, u blizini Nevesinja, u svibnju 1992. 72 su muslimanska stanovnika jednog malog sela pobjegli. Uhvatili su ih srpski vojnici, odvojili žene od muškaraca. Odvedeno je 30 ljudi i nikada se više nisu pojavili. Žene su odvedene u Nevesinje, odvojene su tri mlade žene i poslane u logor silovanja. Samo su one preživjele. Krenuli smo u potragu 1999. Naišli smo na trag gdje su pobijeni muškarci. Mjesto se nalazilo na području koje je po Daytonskom sporazumu pripalo bošnjačko-hrvatskoj federaciji. Srpske su vlasti 1995. leševe preselile na područje republike srpske. Na posljetku smo pronašli tu drugu grobnicu i mogli osigurati tragove. Ostaci su bili zatvoreni u 30 plastičnih vreća. No mnogo je kosti nedostajalo. Poslije dugog traženja našla sam špilju u kojoj su pobijeni muškarci prvotno ležali, a i preostale kosti. Ostaci žena i djece iz tog sela nađeni su u jami nedaleko od Nevesinja. - Kako reagiraju srpske vlasti na vaša istraživanja? = Poslije sporazuma iz 1997. više nije bilo velikih problema, policija republike srpske obvezna je osigurati nalazište, odgovorna je za našu sigurnost. - S obzirom na razmjere zločina, čini se da se istrage ne provode dovoljno brzo ni opsežno. = Dakako, u istrazi 7100 mrtvih iz Srebrenice, Haag je do sada uspio identificirati samo 84 leša. - Tako malo? = Treba provesti vrlo skupa istraživanja u koja treba uključiti i obitelji da bi se moglo usporediti gene. Kao i ranije, i dalje nedostaje novca, bosanska država ima ga premalo, a međunarodne organizacije oklijevaju kad se radi o financiranju iskopavanja i pravno-medicinskih istraživanja. I koordinacija organizacija koje u tomu sudjeluju trebala bi biti bolja. U Bosni postoji još mnogo grobnica koje treba otvoriti, pred nama je još mnogo posla. Razgovor je vodio Erich Rathfelder. ŠVICARSKA LE TEMPS 10. VII. 2000. Socijaldemokrat u 2000. "Kada se govori o budućnosti socijaldemokracije, ne govori se o Gramsciju, o Proudhonu, ni o Anthonyju Giddensu, već o Blairu, Schroederu i Jospinu. Kao polazišta za prosudbu budućnosti socijaldemokracije ne služe razmišljanja filozofa i utopista, već rezultati koje su ostvarili šefovi vlada. Socijaldemokratska politika promatra se ovisno o onome što čini vlast. To s jedne strane znači da živimo u doba koje je više usmjereno na stvarnost nego na vizionarske zamisli. Uglavnom se raspravlja o putu, a ne o cilju, pa se i najžešće prepirke tiču nekih koraka i tapkanja u mraku, a ne razmišlja se o putu, još manje o cilju. (...) No ta raspra o konkretnoj politici svjedoči još o nečemu. Pravilo socijaldemokracije je preuzeti odgovornost, ne isključivo pomoću inicijativa i referenduma, ili svojom nazočnošću u parlamentu, već također radom u vladi. Želimo utjecati na društvo, želimo sudjelovati u vlasti. Nekima, koji veću pozornost daju programskom usmjerenju, to se još uvijek čini prijepornim. No sudjelovanje u vlasti nije ništa drugo do posljedica činjenice da preuzimamo odgovornost. U tom se radu moramo upravljati programom, predodžbom. To je točka prema kojoj teže perspektive. Bez te bi se točke perspektive izgubile u beskraju, kao paralele. A bez perspektiva, do točke se ne bi dospjelo. I cilj i put koji do njeg vodi jesu sastavni dio naše politike. Tako nema proturječja između programskog usmjerenja i pragmatizma. Pragmatizam je umijeće da se postupa 'ispravno', a to može samo onaj tko u svakodnevnom poslu uključuje u svoja etička razmišljanja temeljne programske vrijednosti i upravlja se njima. Riječ je o pragmatizmu naprednog, etičkog socijalizma, o stajalištu kojemu dajem prednost pred 'trećim putom', zato što se put koji vodi prema nekom cilju mora stalno preispitivati i ne postoji jedan koji vrijedi zauvijek. (...) Javne službe važan su dio našeg političkog programa, jer je jednako služenje svima, bogatima i siromašnima, mladima i starima, u gradu i u predgrađu, čimbenik pravednog društva kako ga mi zamišljamo. No postoji također opasnost od dogmatiziranja javnih služba ako ih ograničimo na njihov sadašnji oblik, umjesto da ih procijenimo prema temeljnoj vrijednosti koju utjelovljuju. Prema toj temeljnoj vrijednosti, država mora jamčiti jednake izglede i jednaku uslugu svim stanovnicima ove zemlje. To, po mom mišljenju - ali moje gledište ne dijele svi u stranci - ne znači da sama država mora pružati sve usluge. Postoje područja na kojima samo država to može činiti, jer bi pretjerana liberalizacija stvorila socijalne i regionalne razlike. Zato još postoji monopol na neke poštanske usluge. Ima područja na kojima javnim i državnim poduzećima konkuriraju privatna, gdje je tržište liberalizirano, kao što je već poodavno slučaj s elektronskim glasilima ili pak s nekim poštanskim uslugama. Napokon, ima područja gdje slobodno tržište omogućuje svima da se opskrbljuju po povoljnim cijenama: to odavno vrijedi za sol i za duhan, a vjerojatno će biti tako i s telekomunikacijama. No država se mora uplesti kako bi se izbjeglo stvaranje privatnog monopola i jamčila poštena konkurencija. Ona to može učiniti pomoću koncesija, tijela za praćenje, za naplatu pretplate i za nadzor. Tako više tržišta najčešće znači više nadzora, ali nipošto ne i manje države. Liberalizacija, privatizacija i monopol kao takvi nikada neće biti naš cilj. Oni jamče kvalitetnu osnovnu uslugu. Javnu uslugu shvaćam kao uslugu za ljude, naime kao dužnost prema ljudima, a ne kao povlasticu države i onih koji rade za nju. Raspra o prikladnom načinu tema je našeg svakodnevnog razmišljanja. (...) Socijaldemokratska politika jako je promijenila svijet. Svijet se i dalje mijenja, ali danas se u našem društvu može utvrditi stanovita sklonost protivljenju novim promjenama, umjesto da se traže novi odgovori. Onaj tko tako postupa, potvrđuje (pogrješnu) tvrdnju Ralfa Dahrendorfa prema kojoj je stoljeće socijaldemokracije prošlo. Očito bi bilo lakše odlučno zabraniti genetska istraživanja, umjesto što se moraju procjenjivati njihovi rezultati na temelju izgleda i opasnosti koja ona znače za čovječanstvo. No bi li to bilo odgovorno? (...) Socijaldemokracija je uvijek isticala 'prosvijećeni napredak'. Neke tehnološke novosti omogućile su nepovlaštenima da steknu ista prava. Bit će i drugih promjena slične vrste. Naša je zadaća iskoristiti ih na najbolji način kako bismo ostvarili naše ciljeve opće solidarnosti i jednakih izgleda za sve (...)", kaže savezni savjetnik Moritz Leuenberger u svom nastupu na kantonskom saboru Socijalističke stranke iz Zuericha koji je održan u Faellandenu. Neuspjeh u ispitivanju američkog proturaketnog štita odgovara mnogima "'Nedvojbeno je da je neuspjeh u ispitivanju koje je provedeno u subotu, važno za procjenu sustava u tehnološkom smislu'. Samuel Berger, savjetnik za sigurnost u Bijeloj kući, odlučio je da će ostati na području tehnike komentirajući u nedjelju na jednoj američkoj televizijskoj postaji neuspjeh treće provjere izvedivosti američkog proturaketnog štita (NMD) koja je obavljena u noći s petka na subotu. No svaku tehničku provjeru ovog prijepornog NMD-a prati politička i diplomatska provjera. A na tom se području sve dogodilo po planu: protivnici plana američke proturaketne obrane požurili su se da još jednom pokažu svoje neslaganje. Oni su također izvukli zaključak iz ovog drugog neuspjeha od triju provedenih ispitivanja. Tako je u Moskvi nekoliko visokih dužnosnika pozvalo Sjedinjene Države da budu razumne i da odustanu od projekta koji bi Rusiju, drže oni, prisilio da dovede u pitanje stare ugovore o razoružanju. General Leonid Ivašov iz ministarstva obrane čiju izjavu prenosi 'Itar-Tass', rekao je da neuspjeh trećeg američkog pokusa pokazuje da je NMD 'sumnjiva zamisao kako s vojno-političkog, tako i s tehnološkog gledišta'. Europljani (ovaj put su među njima i Britanci) koji se plaše da će Amerika pod proturaketnim kišobranom izložiti Europu većoj opasnosti, reagirali su oprezno, ali, čini se, ne bez prikrivenog zadovoljstva. Tako 'Washington Post' navodi visokog njemačkog dužnosnika koji kaže, želeći ostati anoniman: 'Ako se zbog ovog neuspjeha stalno bude odgađalo uvođenje sustava proturaketne obrane, bit će to dobre vijesti za čitav savez.' Ipak, najosjetljiviji prema novom američkom pokusu bio je Peking. Tomu su prilično pomogle diplomatske prilike. U sljedeću srijedu Kina očekuje posjet američkog ministra obrane Williama Cohena. A u subotu su se u kineskoj prijestolnici završili pripremni pregovori o sigurnosti. Ti su pregovori - na kojima su Amerikanci i Kinezi postali svjesni svojih razlika - bili prvi nakon bombardiranja kineskog veleposlanstva u Beogradu u svibnju 1999. Njihovo podudaranje s trećim ispitivanjem američkog NMD-a, 'uvreda' je koju Washington nanosi Kini, kaže jedan kineski dužnosnik. A kako se ni oko čega ne bi složili, američki je posebni izaslanik rekao kineskim domaćinima da SAD ne isključuje u potpunosti mogućnost da Tajvan jednom dobije proturaketni kišobran. Srdžba zbog NMD-a - i moguće zadovoljstvo zbog ovog novog neuspjeha - tek je međunarodnog značaja. Dio američkih znanstvenih krugova poziva na napuštanje tog projekta koji smatra tehnički opasnim. Možemo se zapitati nisu li tehničke teškoće omogućile predsjedniku Clintonu da načini ustupak i da dobije na vremenu. To više što su republikanci preuzeli odgovornost za projekt NMD: George Bush, kandidat za Bijelu kuću, već razmišlja o njegovu proširenju i o njegovoj većoj djelotvornosti", piše Eleonore Sulser. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. VII. 2000. Poslije izbora "Od svršetka Drugoga svjetskog rata postoje, pod različitim nazivima, planovi za američki proturaketni štit. Unatoč tehničkom napretku, ni jedan od projekata do sada nije ostvaren. Najnoviji - drugi - promašaj pokusa u ovoj godini stoga je voda na mlin onima koji projekt vrijedan milijarde drže bacanjem novca i boje se svršetka sporazuma ABM i razoružanja. To shvaćanje ne zastupaju samo Rusija, Kina i neki Europljani - ni u Pentagonu ni u State Departmentu nipošto ne vlada jednodušno oduševljenje. No takve prosudbe previđaju da program NMD osim vojnog donosi i unutarnjopolitički štit: Clinton kao i demokratski kandidat Gore moraju prije predsjedničkih izbora u studenomu dokazati da vojno nisu neki 'mekušci', jer je republikanski izazivač Bush temu raketne obrane i američke sigurnosti koja navodno o njoj ovisi, učinio predmetom svoje izborne borbe. Tako gledano, promašaj je možda tehnička blamaža, no kraj projekta - još - nije. Do njega bi moglo doći tek kada novi čovjek u Bijeloj kući otvoreno prizna ono što je već odavno poznato: sustav ne može - osim problema netočnosti u gađanju - razlikovati ni jeftini varljivi projektil od prave nuklearne rakete. Tko bi za to poslije izbora želio dati još šezdeset milijarda dolara? Osim toga bi se moglo zaključiti da su 'opasne države' poput Iraka, Irana i Sjeverne Koreje daleko od onoga što su do sada sugerirale tajne službe, od mogućnosti izgradnje nuklearno opremljenih interkontinentalnih raketa. Ali budući da bi scenariji ugroze trebali biti temelj odluke o NMD-u, time u dogledno vrijeme ne postoji vojni pritisak za ostvarenje projekta. Bitno stvarnija od napada neke 'opasne države' ionako bi bila primjena lako pribavljivih kemijskih ili bioloških oružja od nekoga potencijalnog napadača. Kako je nekada 'Star Wars' nestao u ladicama Bijele kuće, jednako bi mogao proći i NMD - poslije izbora" - zaključuje komentator ulf. u uvodniku lista. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10. VII. 2000. U jugoslavenskoj završnici "Crnogorski predsjednik Milo Đukanović na provokacije iz Beograda reagirao je amortizirajuće, koliko se moglo. Nešto drugo doli 'uopće ne ignorirati' ne bi mu ni bilo preporučljivo. Je li možda na ustavni puč jugoslavenskog saveznog predsjednika Slobodana Miloševića trebao odgovoriti najavom referenduma o neovisnosti? Ne bi samo Amerikanci iz straha od građanskoga rata i napada jugoslavenske vojske u Crnoj Gori imali nešto protiv toga. Đukanović i sam zna da veći dio Crnogoraca ne želi odvajanje od Srbije. Milošević je izazvao Đukanovića time što je praktički iz ustava izbrisao formalnu saveznu ravnopravnost male Crne Gore. Budući da njegov sadašnji mandat paritetnog srpsko-crnogorskog saveznog parlamenta svršava za godinu dana, svoje predsjednikovanje može produljiti kandidiranjem na izravnim izborima stanovništva. To bi mogao napraviti već u jesen kad dospijevaju savezni izbori, Crna Gora bi izbore bojkotirala, srpska oporba bila bi okupljena oko jednog kandidata i pomogla bi Miloševiću represijom i krivotvorenjem izbora. Pobunjeni Miloševićev sljedbenik Đukanović želi svoju zemlju živu i zdravu spasiti iz jugoslavenske završnice. Milošević zbog očuvanja svoje moći u skladu s iskustvom, ne boji se krize, ne boji se rata. Ali zapadne sile poslije dvojbenog uspjeha na Kosovu još manje znaju kako bi reagirale na nasilje u Crnoj Gori" - zaključuje komentator lista kue. FRANKFURTER RUNDSCHAU 10. VII. 2000. Nužna jamstva sigurnosti "Čini se da se sa žalosnom redovitošću ponavlja scenarij na Balkanu: Slobodan Milošević u četiri je rata uništio bivšu višenarodnu državu Jugoslaviju. Sad i posljednjem ostatku krnje Jugoslavije zadaje smrtni udarac. U Hrvatskoj ili na Kosovu autokrat iz Beograda naišao je na spremne protivnike. Po geslu 'za slobodu ni jedna cijena nije previsoka', i Hrvatska i Kosovo upustili su se u sukobe. Sada bi mogla na redu biti Crna Gora, zadnji partner Srbije iz stare Jugoslavije. Crnogorskoj reformski usmjerenoj vladi nipošto se ne može predbaciti da izaziva sukob. Agresivan nacionalizam kao nekada u Hrvatskoj i sada na Kosovu, u etnički mješovitoj Crnoj Gori neće se naći. Predsjednik Đukanović do sada se suzdržavao od sukoba s Beogradom. Pa i na izričitu 'želju' međunarodne zajednice koja ugroženu malu državu na jadranskoj obali drži iznad vode financijskim injekcijama. Crna Gora je za Zapad postala nekom vrstom pokusnog laboratorija za buduće reforme. Sada je taj pokušaj ugrožen. Kako bi Washington i Bruxelles reagirali na novi ozbiljan slučaj na Balkanu? Do sada su se mogle razabrati samo slabašne formulacije. Za jednog Slobodana Miloševića jasan znak da do daljnjega ima slobodne ruke. Jedino bi jasna jamstva sigurnosti mogla zaštititi Crnu Goru od napada Beograda a ponajprije Zapadu uštedjeti naknadnu intervenciju" - drži komentator lista Stephan Israel. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 10. VII. 2000. Konačni obračun Miloševića i Jugoslavije "Jugoslavenski predsjednik Milošević svoje je političke protivnike još jednom doveo u slijepu ulicu novom, no riskantnom strategijom za ostanak na predsjedničkom položaju: izravnom demokracijom. Jugoslavenski federalni parlament izglasovao je promjene jugoslavenskog ustava u petak. Promjene zakona Miloševiću će omogućiti obnašanje još dva četverogodišnja predsjednička mandata, a mijenjaju i ravnotežu moći u Crnoj Gori, u kojoj vlada raspoloženje protiv Miloševića(...) pa bi moglo doći i do građanskoga rata. Ministar pravosuđa Dragan Šoc upozorio je da promjene ustava vode daljnjem raspadu Jugoslavije. 'S poniženom Crnom Gorom nema Jugoslavije', kazao je u parlamentu tijekom vruće rasprave održane prošloga tjedna. Na osmosatnoj hitnoj sjednici, koja je završila u ranim jutarnjim satima u subotu, crnogorski su krojači zakona izglasovali rezoluciju kojom se odbijaju promjene ustava. Crna Gora neće priznavati nikakve pravne niti političke zakone koje donose jugoslavenske federalne vlasti, kazali su. 'Crna Gora kao federalna jedinica i građani Crne Gore kao ravnopravni građani Jugoslavije više ne postoje kao ustavna kategorija', kazao je Ratko Vukotić, čelnik Vrhovnoga suda(...). Iako su Miloševićevi protivnici omalovažili na brzinu izglasovane ustavne promjene nazvavši ih političkom manipulacijom, novi sustav je, ironično, zapravo demokratskiji od staroga. Jugoslavenski predsjednik i predstavnici Crne Gore u federalnom parlamentu sada će biti birani izravnim glasovanjem umjesto da ih bira parlament. 'Tendencija u federalnim sistemima u čitavom svijetu ide prema izravnijoj demokraciji. U modernom društvu, ako niste neposredno izabrani, nemate potporu naroda. Izravni izbori su dobra stvar', kazao je Aleksa Đilas, povjesničar i promatrač Miloševića. Đilas dodaje, međutim, da prije ikakve ozbiljne promjene ustava treba održati dugačku raspravu. 'Izglasovali su mijenjanje Ustava kao da se radi o manjem rutinskom postupku', kazao je. Mnogi promatrači očekivali su da će Milošević, kojega je optužio sud za ratne zločine u Haagu, postati sljedeći premijer Jugoslavije, što je položaj koji je tehnički moćniji od predsjedničkog. Ustav je prije promjena Miloševiću branio obnašanje još jednog mandata na mjestu jugoslavenskoga predsjednika. Već je obnašao dva mandata kao srbijanski predsjednik. Umjesto toga, Milošević je odlučio vjerovati narodu. Iako strategija sa sobom nosi rizike, pobjeda koju bi odnio glasovanjem naroda donijela bi mu demokratsku vjerodostojnost. Srbijanska oporba, kada je udružena, mnogo je popularnija, no ankete pokazuju da Milošević može pobijediti sve oporbene kandidate kada se natječu pojedinačno. 'Danas bi Milošević dobio 25 do 30 posto glasova, što ne bi niti jedan oporbeni kandidat', kazao je Srbobran Branković iz beogradske neovisne agencije za anketiranje, Medium. No biti izabran za predsjednika nije dovoljno. Milošević mora kontrolirati i federalni parlament a promjene ustava pojednostavljuju i taj zadatak. Crnogorski parlament prije je svoje predstavnike birao za gornji dom vijeća republika. Sada će crnogorski birači birati svoje predstavnike, dajući Miloševićevim pristašama još više moći protiv vladajuće koalicije crnogorskoga predsjednika Mile Đukanovića. Poanta svega ovog pomalo je nejasna jer Đukanović odbija slati predstavnike u federalni parlament već od 1998. Crna Gora postupno se udaljuje od jugoslavenske federacije. Danas, jedina preostala federalna institucija je jugoslavenska vojska i mornarica, koje broje oko 25.000 vojnika. Crnogorski čelnici Miloševića optužuju za uporabu postrojba vojske za poticanje nemira i za utiranje puta mogućem puču. Nebojša Čović, oporbeni čelnik iz Beograda, kazao je da očekuje kako će Milošević pojačati pritisak na Crnu Goru. 'U sljedećih tjedan dana, jugoslavenski parlament izglasovat će glasoviti zakon protiv terorizma', kazao je, govoreći o predloženom zakonu za sigurnost za koji kritičari tvrde da će prijetiti osnovnim ljudskim pravima. 'Zajedno s ispravljenim ustavom, stvara veliki potencijal za Miloševićevu negativnu maštu i konačni obračun s političkim protivnicima.' Zapad je Crnoj Gori dao milijune u obliku financijske pomoći, u isto vrijeme upozoravajući republiku da se polako priprema na referendum u cilju odvajanja od Jugoslavije. Crnogorci su i dalje oštro podijeljeni o tom pitanju. Nakon najnovijih promjena, čini se jasnim da Đukanović neće sudjelovati u federalnim i lokalnim izborima koji bi trebali biti održani u studenom i da će se možda odlučiti za referendum. Međutim, Đilas ističe kako Miloševićevi saveznici u Crnoj Gori, koji kontroliraju brojne gradove, ipak mogu sudjelovati u glasovanju. 'To bi značilo da će crnogorski predstavnici u federalnom parlamentu biti isključivo Miloševićevi pristaše koji će Miloševiću neizmjerno mnogo pomoći u parlamentu. To je upravo ono što se dogodilo na Kosovu kad su Albanci bojkotirali izbore. 'Crnogorski separatizam mogao bi biti Miloševićev politički saveznik, jednako kao što je to bio albanski separatizam na Kosovu, prije početka NATO-ove kampanje bombardiranja', kazao je Đilas", a prenosi Alex Todorović. THE WASHINGTON TIMES 10. VII. 2000. Referendum za Haidera "Pariz je Austriju doveo točno onamo kamo je htio, sada kada je Francuska preuzela predsjedanje EU-om. Francuzi tvrde da nemaju planova ukinuti diplomatske sankcije nametnute Austriji nakon što je Slobodarska stranka krajnje desnice došla na vlast u Austriji. Austrija je na to odgovorila, predlagajući ujesen održavanje nacionalnog referenduma, kojim bi se austrijski narod ispitao smatra li da bi se sankcije trebale nastaviti i kakva bi trebala biti budućnost europske politike glede sankcija. Iako su članice EU-a referendum shvatile kao pokušaj Austrije da ucijeni organizaciju blokirajući širenje EU-a, na sam referendum ne treba gledati kao na prijetnju budućnosti Unije. Na bivšeg čelnika Slobodarske stranke, Joerga Haidera, treba. Sam referendum ne spominje širenje. Umjesto toga, tekst je usmjeren na prava država za održavanje demokratskih izbora, prava i odgovornosti Unije da se sa svim članicama postupa jednako, kao i na odvajanje moći između odgovornosti EU-a i odgovornosti država. (...) Opasnost, dakle, nije u tome da bi se Austrijanci mogli ujediniti u oporbu sankcijama, nego u tome da bi Haider - koji je i došao do ideje o referendumu - mogao upotrijebiti rezultate referenduma za ujedinjavanje ljudi koji stoje iza njega. Haider, koji još kontrolira stranku, iako je sada službeno tek guverner države, obznanio je da će se zalagati za blokiranje širenja Europske unije ako sankcije ne budu ukinute. To je želio učiniti čak i prije nego što je Unija odlučila obustaviti diplomatske odnošaje sa zemljom. Ako ga Austrija odluči slijediti, zemlja će iskoristiti svoj veto za zaustavljanje reforma institucija EU-a koje je potrebno provesti prije nego što Unija može primiti nove članice. O reformama će se odlučivati na sastanku koji će biti održan u prosincu. Austrijsko veleposlanstvo Haiderov plan ne smatra problematičnim. 'Kancelar je kazao da je širenje u našem interesu', kazao je direktor za komunikacije Martin Weiss. 'On ima moć u Austriji', rekao je. Do sada, Haider je dokazao da je situacija drugačija. Referendum kojega je inspirirao Haider parlamentu je predstavljen u srijedu a kancelar Schuessel odredio je datum održavanja referenduma - 29. listopada ili 26. studenoga, osim ako prije toga EU ne ukine sankcije. To je došlo iz usta čovjeka koji je na Haiderov prijedlog za referendum, kada ga je iznio u travnju, reagirao oprezno. Schuessel, i sam igrač pokera, možda se kladi da Haider neće pročitati rezultate referenduma kao prihvaćanje samog Haidera. Pariz nije tako siguran. Kako će Austrija imati koristi od izazivanja još jednog političkog izljeva bijesa teško je shvatiti", piše u uvodniku lista. SLOVENIJA DELO 10. VII. 2000. Hoćemo li dati prednost Trstu? Boris Šuligoj pita hoće li najvažnija slovenska luka biti Trst, pa kaže da je Slovenija prije nekoliko godina izgradila cestovnu vezu s Trstom, a tek potom s Koprom, a da će sada, opet prije nego drugi kolosijek prema Kopru, imati brzu prugu do Trsta. "Ako ga ne izgradimo (drugi kolosijek do Kopra) do ulaska u EU, morat ćemo imati suglasnost susjede za svaki veći infrastrukturni zahvat. A Italija se očito boji drugoga kolosijeka kao vrag križa. U tršćanskom Il Piccolu u posljednje vrijeme više su puta pisali da bi odrezao Trst od petog koridora i da zamisao o njemu podupire 'Haiderova'(!) Austrija koja želi na taj račun pridobiti vrijednost željezničke veze između Maribora i Graza. Riječ je o pravom željezničarskom 'krimiću', priznaje Piccolo s jedne strane, a s druge se talijanska prometna politika umiljava slovenskoj i nudi joj ravnopravnu suradnju među lukama, pa ipak je uvjetuje željezničkom vezom. Koparska luka neka se prugama poveže s tršćanskom, a Italija će se već znati brinuti o ravnopravnosti obiju! Talijani koji su već g. 1998. za slovenske željeznice obećali 300 milijarda lira, Slovencima će reći i kako bi po njihovu teritoriju najprimjernije tekla željeznička pruga. Varijanta koju nude za brzu prugu manje je opterećujuća za naš okoliš, jeftinija i navodno povoljna za teretni promet. Pokrajinski odbornik za transport čak je izjavio da su u Trstu spremni ići 'na barikade' da bi pridobili Sloveniju za svoju tezu o trasi brze pruge. Neobično, kako skrbno se talijanski susjedi zauzimaju za slovenski okoliš! Ujedno bi mogli dopisati poslovicu da se treba bojati onih koji donose darove. (...) 'Za Italiju je Trst ključ za nove oblike suradnje i uspostavljanja gospodarskih dodira s Istokom i Balkanom' rekao je talijanski ministar prometa. To je drugim riječima isto što su u naslovu u Piccolu zapisali velikim slovima - da je Trst srce nove Europe na petom koridoru. Da bi Kopar imao kakvu ulogu pri tom 'srcu' - ne pišu. (...) U koparskoj luci djeluje već mnogo talijanskih operatera, i to dokazuje da mi nismo monopolisti. Možemo se zapitati koliko slovenskih društava djeluje u okviru tršćanske luke. Odgovor je jasan - nijedno!'" citira autor članka prvoga čovjeka koparske luke, pa kaže da je on "mogao upitati Tršćane i znaju li možda čijom zaslugom Kopar još nema status europske luke. Sve su to razlozi i činjenice zbog kojih bi se morali upitati zašto je Bergauer (ministar prometa) obećavao drugi kolosijek za godine 2002. i 2003. i zašto ga dotle zasigurno neće biti. Nije li to još jedan dokaz da Slovenija ne samo što nema čvrste strategije, nego da ni u snu ne zna što da učini sa svojom željezničkom mrežom i pomorskim usmjerenjem. U trenutku kad ne znaš što hoćeš, tražiš varijante trasa. Još malo pa će Trst biti prva slovenska luka. (...) U igri su milijarde eura i Tršćanima je unaprijed samorazumljivo tko će dobiti tu golemu svotu Europske investicijske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, ta uvjereni su da bi oni morali biti odskočna daska za Balkan i Istok. 'Pomorsko usmjerena' Slovenija dotle će i dalje proučavati opravdanost i primjerenost trasa", zaključuje Boris Šuligoj. SRBIJA POLITIKA 10. VII. 2000. Ministar telekomunikacija i visoki dužnosnik JUL-a Ivan Marković - intervju "Glasu Rusije" "(...)NATO svojom oružanom intervencijom koja se, rekao bih, ne može nazvati ni ratom - jer je to zapravo bila kampanja ubijanja jednog naroda - na način do sada nezabiljeležen u povijesti, nije uspio obaviti planirani posao. Nije uspio od SRJ napraviti marionetsku državu. Budući da u tome nisu uspjeli i budući da su troškovi, očito, iznad njihovih mogućnosti, a otpor jugoslavenskog naroda zadivio svijet i nadahnuo čovječanstvo da shvati da se mora stati na put razvoju hegemonizma i jednopolarnog svijeta, oni su sada prešli na druge oblike agresije. Pritisci su gospodarski i politički, a u medijskoj sferi se doslovno provodi agresija. Ona se, naravno, odvija i tehničkim sredstvima. Ministarstvo telekomunikacija se protiv toga bori u skladu s tehničkim mogućnostima. Pomažu nam i prijatelji. Mi imamo pameti i tehničkih sredstava da se borimo. Riječ je ponajprije o ometanju naših radijskih i tv programa. Agresori su na intelektualno nižoj razini od nas. Tehnički jesu superiorniji, ali intelektualno su manje pametni i zato im uspijevamo doskočiti..." DANAS 10. VII. 2000. Rušenje federacije "(...)Opasno zaoštravanje odnosa između Beograda i Podgorice rađa novu zabrinutost kod mnogih razumnih ljudi da bi se mogla dogoditi još jedna tragedija. Krajem protekloga tjedna te sumorne prognoze počele su se ostvarivati. Službeni Beograd je krenuo u otvoreni obračun s crnogorskm republičkom vlašću koristeći se, zasad, saveznom parlamentarnom mašinerijom, a sutra tko zna kojim sve polugama moći. Izmjena saveznog Ustava uz potpuno ignoriranje volje jedne (od ukupne dvije) članice Federacije ne može se, ni pravno ni politički, kvalificirati nikako drukčije nego kao namjera Srbije da podčini Crnu Goru. Ovakvim postupkom beogradski režim ponovno iskazuje najcrnji velikosrpski državni hegemonizam zbog kojega su, po mišljenju mnogih analitičara, propali svi dosadašnji jugoslovenski državni savezi. Proglasiti nekoga bratom, napraviti s njim zajedničku državu obećavajući punu ravnopravnost, a onda, koristeći se brojčanom prednošću potpuno ignorirati njegov politički, nacionalni, povijesni, kulturni i svaki drugi subjektivitet, jest hegemonizam koji ne može biti sakriven nikakvom pričom o ovlašćenjima saveznih organa i nategnutim kvorumima koji bi trebalo da daju formalni legalitet odluci jedne članice federacije da promijeni Ustav zajedničke države. U svom beskrupuloznom pohodu k osvajanju vlasti i moći, Milošević je krajem osamdesetih godina ponudio takve 'partnerske' odnose drugim članicama tadašnje velike jugo-federacije. Što je poslije bilo - dobro je poznato. Ostale su zajedno samo dva najbliža i najpovezanija naroda - srpski i crnogorski, ali očito da ni čvrstina te veze nije dovoljna da izdrži pritiske jednog nepopravljivo nedemokratskog, autističnog, s modernim svijetom sasvim inkopatibilnog sustava koji oličava Slobodan Milošević. Na razlaz s Beogradom Crnu Goru ne navodi nacionalizam i separatizam, već želja da krene drukčijim putem od onog koji trasira sadašnji režim u Beogradu." FRANCUSKA L'EXPRESS 6. VII. 2000. Rezultati izolacije "U nedavnom ispitivanju u kojemu se od Austrijanaca tražio odgovor na pitanje kojeg stranog političara najmanje ljube, Jacques Chirac je bio na drugom mjestu, odmah iza... Slobodana Miloševića! Tuga, ogorčenost, a gdjekad i mržnja, osjećaji su koji danas uznemiruju srca Austrijanaca. Uz protufrancusko raspoloženje koje bi, u času kada Francuska preuzima predsjedanje Europskom unijom, uskoro moglo poprimiti zabrinjavajuće razmjere. 'Samo je jedna zemlja među petnaestoricom stvarno protiv nas, a to je Francuska!', izjavio je bijesno prije nekoliko dana vođa sindikata poslodavaca u industriji Christoph Leitl. 'Diplomatske mjere', 'sankcije', 'bojkot'. Zbunjeni austrijski komentatori više ne znaju kako bi komentirali mjere koje petnaestorica donose od 4. veljače protiv vlade koja je prihvatila (šest od dvanaest ministara, među kojima je i dopredsjednica vlade Suzanne Riess-Passer) članove stranke Joerga Haidera koji zaudaraju po ksenofobiji i fašističkoj nostalgiji. Zamrzavanje službenih bilateralnih odnosa između vlada; veza s veleposlanicima koja je ograničena na stručnu raspravu o nekim pitanjima; odbijanje da se podupre austrijski kandidat na dužnost u međunarodnoj ustanovi, takav je arsenal mjera koje su stupile na snagu prije četiri mjeseca. Za kancelara Wolfganga Schuessela i njegovu sasvim novu momčad, diplomatska je uvreda golema. Premda je 29. lipnja prihvatio 'suradnju' s 'trojicom mudraca' koje je Europska unija zadužila da prouče stanje ljudskih prava u njegovoj zemlji, on osuđuje novo odbijanje četrnaestorice da ukinu sankcije prema Austriji. Ogorčenje je u Beču to veće što je već prvih tjedana u veljači nekoliko izgreda navelo vodu na mlin političara i novinara koji su spremno osudili 'nečuven' odnos prema njihovoj zemlji. Tako je belgijski ministar vanjskih poslova Louis Michel rekao da se više neće skijati u Austriji i pozvao svoje sugrađane da učine isto. U Francuskoj je privatna srednja škola Maisons-Laffitte ukinula program razmjena s jednom školom iz Beča. Vozač taksija u Bruxellesu zabranio je austrijskim turistima pristup u njegovo vozilo. U Strasbourgu su na jednom susretu europskih srednjoškolaca, mladi Austrijanci nazivani 'rasistima' (državna je televizija o tome puno izvješćivala). U Nizozemskoj je austrijski veleposlanik isključen s popisa gostiju na primanju koje je davala kraljica Beatrix. (...) Osim ovih uvreda i mjera koje su u najmanju ruku kukavne, kakav je bio stvarni rezultat europskog bojkota zemlje Joerga Haidera? 'Sankcije nisu utjecale na austrijsko gospodarstvo , kaže gospodarstvenik Bernhard Felderer, direktor Instituta za visoke studije u Beču. Naprotiv, sada smo svjedoci naglog povećanja izvoza (+ 12,4 posto za godinu dana), kakvog nije bilo od 1970.' Turizam (6,5 posto bruto domaćeg proizvoda) pokazuje iste neobične rezultate: zimska je sezona zabilježila povećanje od 2,5 posto, a rezervacije za ljeto nadmašile su prošlogodišnje. Jedino područje koje je europsko-austrijska krize doista pogodila međunarodni su skupovi. Ugostitelji koji su specijalizirani za organiziranje takvih skupova izgubili su trideset tisuća noćenja u tri tjedna! 'Ako znamo da se veliki skupovi pripremaju dvije do tri godine unaprijed, žali se stručnjak, na rubu smo golemog ponora!' Francuska poduzeća u Beču također se žale. 'Uvijek sam se vozio u Citroenu, ali više neću kupovati francuska vozila!', čuje se u Austriji. Kada je riječ o direktorima bečkih podružnica Peugeota i L'Oreala, oni su 'sirotim srednjoškolcima koji su bili zlostavljani u Strasbourgu' darovali tjedan dana putovanja po Francuskoj. Uz, očito, veliku medijsku pozornost u austrijskom popularnom tisku", piše Pierre Daum.