DNEVNI PREGLED BR. 129 - 10. SRPNJA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 9. VII. 2000. U današnjoj rubrici naš sugovornik je Jacques Reland, predavač europskih studija na londonskom sveučilištu Guildhall Collage, česti gost u raspravama ovdašnjih medija na temu europske integracije. Njegova uža specijalnost je pitanje proširenja Europske unije. Stoga ga je Rosa Grce na početku razgovora upitala da pojasni na što je francuski predsjednik Chirac mislio kada je za govora u Europskom parlamentu izjavio kako će njegova glavna briga za šestomjesečnog francuskog predsjedanja Unijom biti priprema za njezino širenje: = Pitanje proširenja Europske unije novim članicama natjeralo je političke čelnike unije da se zamisle kakve bi mogle biti posljedice povećanja unije za čak 13 članica. Dosad oni o tome zapravo nisu ozbiljno razmišljali jer su bili previše usredotočeni na Europsku monetarnu uniju i euro. No napokon su se probudili i shvatili da je proširenje stvarnost i da će ono dovesti do uništenja ili razvodnjavanje duha Europske unije ako se prije toga na provedu neke reforme. - Budući da je riječ o institucionalnim reformama, a one nisu nikada jednostavne, koliko bi to moglo potrajati? = Prvi korak je završiti zasjedanje međuvladine konferencije koje je cilj uspješno adaptiranje institucija Unije kako bi proširenje bilo uspješno, a što je započelo sa skupom u Amsterdamu i zacrtano Amsterdamskim ugovorom iz '97. godine. Ciljevi su prilično jasni. Mogu se svesti na tri glavne teme. Osnovne rasprave vode se oko preponderacije glasova zemalja članica, odnosno koliko će glasova u Ministarskom vijeću pojedina zemlja dobiti s obzirom na njezinu veličinu, što je škakljiva tema, i pitanje proširenja i izglasavanja odluka putem kvalificirane veličine, čime bi se smanjila područja odlučivanja gdje se odluke donose jednoglasno. Na dnevni red sastanka na vrhu Europske unije, koji će se održati u prosincu u Nici, već je stavljeno i pitanje veta. Naime, sada pojedina zemlja može staviti veto na donošenje odluka koje bi značile čvršću integraciju unije na pojedinom području. Prijedlog je da se omogući zemljama koje to žele da se čvršće integriraju a da ih u tome ne sprječavaju druge svojim pravom veta. - Sve teme koje ste spomenuli su, kako kažete, sporne. Može li se dogoditi da reforme ne budu gotove do kraja 2000. godine, kako je predviđeno međuvladinom konferencijom? = Neće biti proširenja dok se uspješno ne završi međuvladina konferencija no, kao što sam već rekao, neke zemlje članice pokazuju rezerve prema određenim prijedlozima. Francuski predsjednik Chirac i do neke mjere Nijemci poručili su ostalim članicama, a poglavito Britaniji, kako ih ništa ne može spriječiti u tome da se čvršće povežu i izvan okvira Povelje Europske unije ako Britanija ne bude htjela ukloniti svoj veto. Vjerujem da će taj pritisak uspjeti i da će Britanija napraviti kompromis glede veta. - Znači li to da će sva ta sporna pitanja institucionalne reforme Europske unije riješiti do kraja summita u Nici? = Bit će teško, ali Francuzi su bili posve jasni kada su rekli 'Ako ne postignemo uspješni dogovor u Nici, proširenje će morati biti odgođeno. Bolje izazvati krizu sada nego dopustiti da se posve razvodni projekt Europske unije.' To je Chirac rekao u svom govoru. - Znači da cijeli proces proširenja može biti odgođen? = Da, ako sastanak u Nici ne uspije, a Francuzima je jako stalo da on uspije. Kada je govorio o budućnosti Europe, Chirac je nastojao staviti pritisak na ostale zemlje članice da se prestanu opirati reformama. - Iz toga se može zaključiti da bi zemljama članicama Europske unije proces proširenja trebao biti prirastao srcu. Glavni razlog zašto su započele razmišljati o procesu proširenja jest politička stabilnost na Kontinentu. Kakvi su još razlozi za želje da se poveća Europska unija? = Stabilnost je prvenstveni razlog. No politička stabilnost ne ide bez ekonomske stabilnosti. Napokon, bit Europske unije jest u tome da oni koji trguju i surađuju neće ratovati i da prosperitet umanjuje mogućnost nevolja. - Što je s ekonomskim razlozima? = Dakako, tu je pitanje proširenja tržišta, investiranja na istok Europe, za što su zainteresirane zapadne kompanije. No treba naglasiti da postoje dvije vizije proširenja Europske unije. Pojednostavljeno rečeno, na jednoj strani su Francuzi i Nijemci, a na drugoj Britanci. Britanci na proširenje prvenstveno gledaju kroz povećanje tržišta. Oni žele da Europa postane veliko slobodno tržište. To je ono što Francuzi i Nijemci ne žele. Oni ne žele da Europa bude samo tržište, već da postane svjetska politička sila. A da bi to postala mora govoriti jednim jezikom na određenim područjima - u privredi, trgovini, obrani, pitanjima okoliša, reda i zakona, i borbe protiv kriminala. Oni žele da se Europa ponaša kao ekonomska i politička sila s odgovornošću prema globalnom ekonomskom sustavu i sigurnosti u svijetu. - Kakvo je, prema Vašem mišljenju, stajalište budućih članica Europske unije, onih koji su već u repu za ulaz, kao i onih koji u njega tek nastoje ući poput balkanskih zemalja, prema budućnosti Europske unije? Da li one preferiraju francusko-njemačko viđenje ili britansko? = Nisam siguran. Mislim da se u tome zemlje razlikuju. Neke su zadovoljne samo priključenjem tržištu, ali ih Francuzi i Nijemci stalno podsjećaju - a to je zapisano u tzv. kriterijima iz Kopenhagena - vi se ne pridružujete samo tržištu i europskim fondovima, već Europi koja predstavlja određene vrijednosti koje morate prihvatiti i poštovati. Francuzi i Nijemci žele transformirati privrednu moć Europe u političku silu. Dosad u uniji nisu uspijevali postići konsenzus o pitanjima vanjske politike i obrane. Događaji na Balkanu natjerali su čelnike Europske unije da shvate kako moraju imati vojna sredstva i institucionalne mogućnosti kako bi mogli progovoriti jednim jezikom i efikasno djelovati. Dosad to nije bilo moguće. Mislim da je za ovakvo novo razmišljanje bilo presudno ponašanje Njemačke koja je postala sigurnija u sebe, koja više na Sjedinjene Države ne gleda kao na velikog brata, već kao na ravnopravnog partnera. - Osjećaju li neke zemlje članice, primjerice Britanija, rezervu prema takvim promjenama? = Britanija je uvijek rastrgnuta između Europe i Amerike jer ona sebe vidi kao most između Amerike i Europe. Ima nešto i u tome da su Britanci tradicionalno sumnjičavi prema Europi, da su uvijek nepovjerljivi prema francusko-njemačkim namjerama. Boje se da se to ne izrodi u nešto protiv Amerike. Napokon, njihova vrsta kapitalizma bliža je američkom. Niski porezi, stav da veliki bussines zna najbolje, dok je kod nas na Kontinentu država tradicionalno više uključena u vođenje privrede. Nijemci i Francuzi vjeruju u socijalnu tržišnu ekonomiju, dok su Britanci prihvatili vrstu kapitalizma koja je više američka nego li europska. - Vratimo se procesu proširenja Europske unije. Ako summit u Nici ne uspije, proces će biti odgođen. Što će iz toga moći zaključiti zemlje koje se žele priključiti? = Bit će razočarane. Njima se žuri, neke se jako trude. No treba naglasiti da one moraju prihvatiti postojeće ugovore Europske unije i moraju se pridružiti Europskoj monetarnoj uniji. To im možda neće biti jednostavno. Sve institucije Europske unije, znam da je tako u Europskom parlamentu i Europskoj središnjoj banci, razmatraju implikacije proširenja. Ta tijela ne žele brzoplete odluke, oni žele da zemlje koje se priključe uniji budu za to spremne. Naime Europska unija, na neki način, je pooštrila političke i ekonomske kriterije za priključenje. Za buduće članice to na političkoj razini znači da moraju prihvatiti efikasnu Europu koja može djelovati kao sila, a na ekonomskoj da putem određenih reforma moraju postići zdrav financijski i bankarski sustav. Naravno, dat će im se i određeni rokovi da se prilagode jer je šok nakon priključenja sigurno velik i može čak dovesti do nestabilnosti. Dakle, zaključak je da je bolje pričekati kako bi se vidjelo da su potencijalne članice posve spremne za priključenje, da su modernizirale privrednu, monetarnu i financijsku infrastrukturu, nego ih brzopleto primiti u članstvo. - Znači li to da neke zemlje poput, recimo, Hrvatske, koja su tek u prvoj fazi procesa, preskoče neke druge zemlje koje su prije njih bile određene za priključenje, pod uvjetom, naravno, da zadovolje rečene kriterije? = Mislim da će se to posve sigurno dogoditi. Europsko povjerenstvo i druga tijela pomno će pratiti razvoj u tim zemljama, posebno na gospodarskom i financijskom planu. Pregled tiska 'The Sunday Times' piše kako je britansko Ministarstvo obrane zabranilo objavljivanje knjige o akcijama britanskih vojnika oko Srebrenice, neposredno prije nego što su 1995. godine tzv. sigurnosnu zonu zauzele snage pod zapovjedništvom srpskog generala Ratka Mladića. Knjiga govori o dva pripadnika specijalnih postrojbi britanske vojske SAS-a, koji su poslani u Srebrenicu. Kako piše list, njihov zadatak bio je navođenje zračnih napada NATO-a. Nakon što su Srbi zauzeli Srebrenicu britanski vojnici su se pridružili Nizozemcima koji su napustili enklavu. 'The Sunday Times' navodi nizozemske izvore prema kojima je britanska Vlada zabranila izdavanje knjige jer bi u njoj bilo otkriveno da su dvojica vojnika na terenu bili obeshrabreni kada je NATO odustao od zračnih napada i vjerojatno su znali za pokolj koji je uslijedio. Bio je to crni dan za Ujedinjene narode, izjavio je jedan pripadnik mirovnih snaga. Britanci ne žele da se priča kako su oni bili tamo. Službeno nikada nije rečeno da su pripadnici SAS-a bili u Srebrenici. Britansko Ministarstvo obrane zabranilo je i nizozemskim istražiteljima da razgovaraju s autorom knjige, iako je NATO to dozvolio. Nizozemski pukovnik Charlie Brantz koji je u vrijeme sukoba bio u Tuzli, sjeća se susreta sa dvojicom Britanaca iz specijalnih postrojbi. Kako piše list, oni su govorili srpskohrvatski i očito su se dobro snalazili. Nizozemski pukovnik kaže kako su oni mogli raditi što su htjeli. Jedan mu se predstavio kao Tom Sawyer, na što je pukovnik uzvratio: 'Onda sam ja Oliver Twist', piše 'The Sunday Times'. 'The Independent on Sunday' pod naslovom 'Crna Gora se oduprla Miloševićevom pokušaju da izazove novi rat' piše kako su se zastupnici u crnogorskoj skupštini suzdržali od raspisivanja referenduma o neovisnosti, što bi moglo značiti početak novog rata na Balkanu. Zastupnici su se za sada zadovoljili odlukom o bojkotiranju ustavnih promjena koje je izglasala savezna skupština u Beogradu. 'The Independent' piše kako Slobodan Milošević u suštini koristi istu taktiku kao i s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, kada je tadašnje jugoslavenske republike stavio pred izbor - ili da ostanu u Jugoslaviji pod uvjetima koje on diktira, ili da ratuju. List piše kako je u slučaju Bosne odluka predsjednika Alije Izetbegovića da održi referendum označila početak najkrvavijeg europskog sukoba nakon II. svjetskog rata. Kako piše list, crnogorski predsjednik je udaljio svoju republiku od Beograda za toliko za koliko je imao hrabrosti. Prihvatio je njemačku marku, putuje na Zapad i ignorira savezne vlasti. Međutim, jugoslavenska vojska je još na njegovom teritoriju i on nije popustio zahtjevima radikalnijih ministara koji traže neovisnost, piše 'The Independent'. 'The Observer' pod naslovom 'Lov na vještice kažnjava one koji se usprotive Haideru', piše kako se u Austriji odnos prema novinarima, književnicima i ostalim javnim radnicima bitno promijenio otkad je na vlast došla koalicija, u kojoj je i ekstremno desna Slobodarska stranka. List piše kako Vlada sve češće uskraćuje subvencije onima koji se usude biti kritični prema njoj. 'The Observer' piše da umjetnici, novinari i intelektualci kažu da se radi o zastrašivanju austrijskih protivnika koalicione Vlade koju su izolirale ostale Vlade Europske unije. Austrijska ministrica vanjskih poslova Benita Ferrero-Waldner kaže kako se nepotrebno diže uzbuna i da Vlada provodi mjere štednje. Međutim, kako piše list, veliki broj onih kojima su uskraćena vladina sredstva, bilo da se radi o manjim radio postajama ili kazalištima imaju jedno zajedničko, a to je - kritiziranje Vlade.(...) 7. VII. 2000. "Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer izazvao je prije mjesec-dva žestoku raspravu u sklopu EU-a svojom izjavom kako bi se Unija trebala razvijati prema nekoj vrsti europske federacije. Jučer je opet objavio viziju budućnosti europskog kontinenta na koju se opširno osvrću svi britanski listovi, a za koju 'The Guardian' kaže da će zaprepastiti euroskeptike koji se protive daljnjoj europskoj integraciji. List smatra da bi to moglo ugroziti krhku suglasnot što trenutno vlada u Berlinu, Parizu i Londonu. Gospodin Fischer rekao je kako bi htio da Europa u budućnosti ima izabranog predsjednika koji bi mogao sastaviti vladu. On je također posredno odbacio mogućnost da Europa ima vladu sastavljenu od predstavnika pojedinih država. Rekao je da bi se predsjednik mogao birati na sličan način kao u SAD-u. Fischerove izjave izazvat će novu glavobolju britanskom premijeru Blairu, jer sad postoji opasnost da njegovi protivnici protumače svaki njegov korak prema tješnjem povezivanju u EU-u, kao korak prema situaciji u kojoj bi Britanija bila na milosti jednog moćnog gospodara Europe. Nekoliko listova piše o promjeni ustava u SR Jugoslaviji, koji omogućuje predsjedniku Slobodanu Miloševiću da vlada još jedan mandat. 'The Daily Telegraph' smatra kako je Milošević time učvrstio svoju vlast, poigravajući se ustavom zemlje kako bi sebi osigurao opstanak. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, kaže list, za čovjeka koji je u posljednjih 11 godina donio svojoj zemlji samo rat, gospodarski kolaps i izolaciju, Milošević je još uvijek glavni kandidat za pobjedu na bilo kakvim izborima. Oporba je rascjepkana i iz iskustva se može predviđati da se neće moći dogovoriti o jedinstvenom protukandidatu Miloševiću koji će, osim toga, iza sebe imati državne medije. Miloševiću, zaključuje list, ostanak na vlasti nije samo poželjan, nego i nužan. Njemu je položaj predsjednika jedino jamstvo da neće završiti na Haaškom sudu za ratne zločine. 'The Financial Times' tome dodaje kako se očekuje da će u studenome u Jugoslaviji biti raspisani predsjednički, savezni i lokalni izbori. Ustavne promjene jačaju saveznu upravu, što će dalje opteretiti odnose Srbije s Crnom Gorom. Isti se list osvrće na poziv britanskog ministra za europske poslove Keitha Wase i europskog povjerenika za vanjske poslove Chrisa Pattena uoči balkanske konferencije u Londonu, da balkanske zemlje ubrzaju reforme kako bi privukle privatna ulaganja. Gospodin Wase kaže da u EU-u vlada nezadovoljstvo zbog sporosti reforme i primjene zakona o ulaganju, porezima i privatizaciji, koji već postoje. Gospodin Patten, pak, najavljuje svoju inicijativu za, kako kaže, asimetrično smanjenje tarifa i kvota, koje bi omogućilo BiH, Hrvatskoj, Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori i Kosovu neometan pristup tržištima EU-a za izvoz industrijskih i gotovo svih poljoprivrednih proizvoda, dok bi se njima dopustilo da još deset godina zadrže protekcionističke barijere za proizvode iz Unije, zaključuje list". (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 9. VII. 2000. U Zagrebu je ovih dana boravio koordinator Foruma za etničke odnose iz Beograda i ugledni analitičar političkih procesa u SR Jugoslaviji dr. Dušan Janjić. U zagrebačkom dopisništvu RFE-a ocijenio je najnovije ustavne promjene u SRJ, reakciju Crne Gore i analizirao moguće dalje događaje u regiji. Janjić smatra da je Slobodan Milošević proizveo ustavnu krizu, crnogorsku reakciju drži iznuđenom i jedino mogućom, a od svijeta očekuje da zaštiti Crnu Goru. S Dušanom Janjićem razgovarala je Silvija Simić. RFE: Gospodine Janjiću, kako ocjenjujete ekspresne promjene Ustava SR Jugoslavije? Janjić: Promjene su izvršene na karakterističan način za Miloševića. Kako bi on rekao, one su institucionalne i izvaninstitucionalne. Dakle, u suštini, radi se o pribavljanju institucionalne forme za ono što možemo smatrati njegovom političkom odlukom i voljom. Ja mislim da je njegova politička odluka i volja da primijeni direktnu vlast, osobnu vlast i da centralizira preostale dužnosti i da pokuša na taj način spriječiti dva trenda. Prvo, trend osamostaljivanja Crne Gore i, drugo, trend gubljenja kontrole nad pojedinim regijama i dijelovima društva u Srbiji. RFE: Koja je, po Vašem sudu, pozadina tih promjena i koje efekte već primjećujete? Janjić: Mislim da je pozadina ovih promjena direktan refleks Miloševićeve potrebe da uspostavi kontrolu nad Crnom Gorom i da eliminira oporbu iz političkog života. Prvi efekt je nova kriza. Ovo je sada otvorena ustavna kriza Federacije. Do sada je ona bila de facto. Crnogorci, kao što znamo, nisu potezali pitanje Ustava, nego su u postojećem ustavnom okviru preuzimali svoje funkcije i nudili jedan novi ustavni aranžman preko ugovora. Milošević je direktno promijenio Ustav i izazvao ustavnu krizu; podizao je tenzije u crnogorsko-srpskim odnosima i kao efekt dobio je podizanje tenzije i straha u inozemstvu da bi se, kao najgore, mogao dogoditi jedan novi rat, vojna intervencija u Crnoj Gori. Drugi efekt je širenje straha i discipliniranje oporbe unutar Srbije. RFE: Kako ocjenjujete reakciju službene Crne Gore ? kao očekivanu, iznuđenu, ili nešto treće? Janjić: Sve vrijeme je Crna Gora bila u poziciji onoga nesretnika koji visi na rubu prozora i nastoji se zadnjim naporom održati da se vrati na krov, a na primjer, Milošević ih odozgo gazi po rukama i gura da padnu. Zapravo, on je sve vrijeme prisiljavao Crnu Goru na taj potez osamostaljenja, s idejom ili da ih vrati silom, odnosno da eliminira nositelje ideje samostalnosti i reforme, kao što je Đukanović, ili ako to ne ide, da ih izbaci van. Mislim da je to logična posljedica njegova modela vlasti. Miloševića jednostavno zanima teritorij, pa i bez ljudi. Teritorij je ono što on pokriva svojom snagom, svojom moći. Molim lijepo, onaj tko ostaje, ili je došao i prihvaća moju Vladu ? dobro je došao, koji neće ? neka ide van, mora platiti cijenu. Jednostavno, po Miloševićevu mišljenju, njegova vlast je raj. Svi koji se nađu izvan raja, oni su kažnjeni; dakle i Crnogorci ako otpadnu, Bože moj. Dakle, s tog stanovišta, crnogorski su potezi iznuđeni, ali oni nisu neaktivni. Ja mislim da oni do sada vuku vrlo lukave, ako tako mogu reći, ili jedino moguće pragmatične poteze, izbjegavajući izravnu konfrontaciju, izbjegavajući dati povoda Miloševiću za uporabu nasilja, a možda i izbjegavajući da isprovociraju ozbiljniju podjelu unutar međunarodne zajednice. Oni na neki način, povlačeći iznuđene pragmatične poteze, sve više jačaju svoju samostalnost i sve više povezuju, prije svega, NATO, zapadnu Europu i SAD za svoj projekt i stvaraju im obavezu aktivnije pomoći. Dakle, možemo reći da su Crnogorci u jednom položaju gdje ih Milošević zaista maltretira da iziđu iz Jugoslavije, oni se u tom grčevitom pokušaju da se to ne dogodi naglo, i da se ne dogodi baš protivno njihovim interesima, ipak vrlo ozbiljno spremaju za taj potez. RFE: Kako vidite neposredni razvoj događaja u Crnoj Gori? Janjić: Tu je vrlo veliko pitanje što je zapravo stvarni politički prostor i koji su instrumenti koji stoje na raspolaganju Milu Đukanoviću i crnogorskom vodstvu. Crnogorsko društvo je politički dosta podijeljeno, ali je Đukanovićeva vlast svakim danom jača. Dakle, tu bi se moglo reći da je to sličan trend kao u Srbiji. Da li bi Crna Gora mogla, ili crnogorsko političko tijelo, da izdrži sada to direktno, to radikalno pitanje Jugoslavije ili ne, odnosno sa Srbijom ili ne, što je direktnije pitanje, to ja za analize. Vidite, to u Crnoj Gori nije samo pitanje nacija, to je i pitanje emocija, to je problem identiteta. Mnogi Crnogorci misle da su po porijeklu Srbi, a politički, povijest ih dijeli. Drugo, to je pitanje ljudskih resursa. Skoro 500 tisuća Crnogoraca živi u Srbiji. To je skoro koliko ih je u Crnoj Gori, i to ljudi od kojih su većina njih vrlo dobro integrirani. Uostalom, prvi put mi nemamo etnički sukob, jer i Milošević je Crnogorac; dakle, ovo je sukob između Crnogoraca oko preraspodjele njihove - ako možemo u etničkom smislu da govorimo - vlasti. Onaj drugi dio, koji je meni važniji, je da cijeli sukob, kako ja vidim, prelazi snage i značenje Crne Gore. Jednostavno rečeno, Crna Gora je počela da bude primjer da je moguće, čak i unutar takvog jednog režima kakav je Miloševićeva vlast, postepenim reformama, mirnim putem, doći do demokratizacije i do otvaranja društva. RFE: Tu dolazimo na jedno od važnih pitanja koje zaokuplja i šire okruženje ? ponašanje međunarodne zajednice. Treba li ona, po Vašem mišljenju, aktivno pomoći Crnoj Gori? Janjić: Doći će do jednog vrlo interesantnog fenomena. Ako Crna Gora, koja je bila angažirana u ratnim sukobima s Bosnom i s Hrvatskom, preuzme ulogu neke vrste regionalnog punkta za suradnju, i s Hrvatskom, i s Bosnom, i s Kosovom, i s Albanijom, i s Makedonijom ? dakle, to je jedan izuzetan primjer koji se možda međunarodnoj zajednici prvi put pružio u povijesti. Ukoliko padne vodstvo Mila Đukanovića i taj program, past će taj primjer. Mislim da je to glavno iskušenje američke politike i europske politike ovdje. Ako oni dopuste da padne Đukanović, i da Milošević zapravo, što institucionalno, što izvaninstitucionalno, što ustavnim promjenama, što političkim borbama, što silom, sruši ovu vlast, uspostavi centralističku vladavinu, to je i poraz jednog koncepta koji obilježava drugu polovicu XX. stoljeća u Europi, a pogotovo obilježava posthladnoratovsku politiku SAD. Zbog toga mislim da će zapravo Europa, htjela-ne htjela, biti donekle u emocionalnoj situaciji kao i Crnogorci, da će morati Crnogorce, Crnu Goru i neovisnost Crne Gore, ako treba, osigurati i štititi i vlastitim oružjem, da bi zapravo zaštitila i svoje ideale i svoj model koji promoviraju. RFE: Gospodine Janjiću, i na kraju što, po Vašem mišljenju, očekuje Srbiju, može li i u kojem obliku ona sve ovo preživjeti i doživjeti demokratsku transformaciju? Janjić: Čini mi se da će se Srbiji, nakon što je sve počelo s tom nekom idejom državnosti, i u ime nekakve srpske nacije, dogoditi totalna povijesna farsa ? da će nju Milošević zapravo pokopati, i to pod lažnim imenom. Na nadgrobnom spomeniku bit će 'Jugoslavija'. I uopće nije isključeno da ta Jugoslavija bude u jednom trenutku sastavljena od, na primjer, crnogorskih brda, centralne Srbije i dijela Vojvodine, a Milošević će dok god živi to zvati 'Jugoslavijom'. A Jugoslavija je jednako ? on. Ključ problema je da se u Srbiji ne zna što je Srbija, i to je ono što traje od smrti Tita, da u suštini u Srbiji se nije našlo dovoljno ljudi, dovoljno pameti i snage da se definira srpski identitet, državni, nacionalni, da se Srbija definira kao zajednica, koja može poslije na raznim temeljima surađivati s drugima. Mi smo danas u istoj situaciji i ja mislim da će oni koji jasno odgovore što je Srbija, a govorim o Srbiji u granicama bez Kosova i bez Crne Gore, da bude vrlo precizno ? znači centralna Srbija i Vojvodina ? ti koji Srbima ponude koncept moderne nacionalne države, demokratske države, oni će zamijeniti Miloševića, oni će ga sigurno zamijeniti. Njega ne mogu zamijeniti ljudi koji sanjaju veliku Srbiju. 8. VII. 2000. Kud plovi hrvatski ekonomski brod? Prilog Milana Gavrovića. Špekulacije o promjenama u hrvatskoj Vladi, ovog je tjedna, na određeni način, potvrdio i predsjednik Stjepan Mesić. Još se, naravno, ne zna kome se sve klima stolica, ali sudeći po rezultatima na udaru bi se morali naći i ekonomski resori. Način na koji se dosad vodila kadrovska politika mogao bi se, grubo rečeno, nazvati svojevrsnim oblikom korupcije. Nova se vlast za razliku od HDZ-a nije pomamila za poduzećima i privilegiranim poslovima s državom, za novcem iz banaka, kućama i avionima, ali jest za funkcijama. Lovnu sezonu otvorio je najjači koalicioni partner Račanovog SDP-a, predsjednik socijalnih liberala, Dražen Budiša, koji je odmah poslije izbora izjavio da ministarska mjesta pripadaju stranačkim ljudima. Pojednostavljeno i opet grubo rečeno to je značilo da se borba vodila u prvom redu za vlast, a tek onda i za drukčiju politiku. To je izazvala reakcije neovisnih ekonomista i drugih intelektualaca koji su mu poručili da se ponaša kao HDZ-ovci, koji su tvrdili da su oni stvorili Hrvatsku. Koalicijski su partneri, međutim, spremno slijedili liniju koju je on utvrdio. Rezultat se može pročitati u nedavnoj izjavi Hrvatske udruge poslodavaca da se u ministarstvima ne mogu riješiti ni najobičniji problemi jer zamjenici i pomoćnici ministara, postavljeni po stranačkom ključu, nerijetko ne znaju svoj posao. Ali u jednome su stranke vladajuće koalicije ipak u pravu. Njih su birači prepoznali kao jamca promjena, i to je odgovornost koju samo one nose. U ekonomiji su te promjene nažalost izostale. Dok je u nizu drugih područja politika HDZ-a uglavnom postala prošlost ? od odnosa prema Bosni i Hercegovini ili haaškom sudu, do otvaranja prema svijetu ? u gospodarstvu sve teče starim koritom. Nakon kratkotrajnog oživljavanja industrijske proizvodnje, nakon izbora, ona se vratila na postotke iz vremena HDZ-ova Borislava Škegre. Kao i prije, izvoz pokriva manje od 60 posto uvoza. Nezaposlenost također raste, a država se i dalje mnogo više brine o svojim činovnicima, nego o radnicima iz poduzeća u stečaju. Dok se nova vlast, kao i stara, zaklinje u stabilnost, cijene su u četiri mjeseca, porasle za pet, a cijene kod proizvođača za više od 9 posto. Već u sljedećem koraku i taj će se porast prenijeti u cijene u maloprodaji, što znači da ni od razvikane stabilnosti ne ostaje mnogo. Hoće li najavljene promjene u Vladi, promijeniti i takvo stanje ekonomije? Odustajanje od podjele dužnosti kao stranačkog plijena moralo bi popraviti efikasnost države. Ali važnije je od sastava posade pitanje kuda plovi brod hrvatskog gospodarstva. A smjer ne određuju ni mornari, ni strojari, ni noštromo. To je uvijek odgovornost kapetana. (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 8. VII. 2000. Pregled tiska Današnji dnevni tisak u Njemačkoj bavi se nizom untarnjopolitičkih tema među kojima izdvajamo osvrte na oslobađajuću presudu bivšim visokim funkcionarima u Istočnoj Njemačkoj, koji su bili optuženi za ubojstva prebjega na njemačko-njemačkoj granici. Tako 'Nord-West Zeitung' iz Oldenburga piše da se sitne ribe hvata, a krupne se pušta - na tu poslovicu podsjeća oslobađajuća presuda berlinskog Zemaljskog suda za članove bivšeg politbiroa stranke SED. Za sud očito nikakvu ulogu nije igralo to što su ta trojica najviših dužnosnika sklopljenih ruku, a vjerojatno i dajući svoj blagoslov - promatrala ubojstva prebjega na Berlinskom zidu. Žrtve režima bivše komunističke partije se ipak nadaju da će suci Ustavnog suda u Karlsruheu te činjenice razmotriti u drugačijem svjetlu, piše 'Nordwest-Zeitung'. 'Saechsische Zeitung' iz Dresdena ističe da bez obzira što Sigfried Lorenz i Hans-Joachim Boehme nisu izravno sudjelovali u ubojstvima prebjega na zidu i na njemačko-njemačkoj granici, oni nisu ništa poduzeli da se ta ubojstva spriječe. Oni su za to, kao članovi politbiroa imali dovoljno mogućnosti, jer to je bilo vrhovno tijelo bivšeg DDR-a. Nitko iz tog kruga ne može tvrditi da o tome ništa nije znao. Otpor ovoj odluci saveza žrtava režima DDR-a je stoga potpuno razumljiv, napominje 'Saechsische Zeitung'. Ovih dana burne političke reakcije izaziva posjet iranskog predsjednika Mohameda Chatamija Njemačkoj. Nekoliko stotina poslanika njemačkog saveznog i pokrajinskih parlamenata potpisali su prosvjed protiv tog posjeta. Ministar vanjskih poslova Fischer je to oštro kritizirao. O predstojećem posjetu kojeg se smatra jednim od najsloženijih za njemačku vanjsku politiku, bonnski 'General Anzeiger' piše da međunarodni odnosi u kojima nema ni traga oportunizma spadaju u utopiju, a velika je rijetkost da obziri prema idealnim vrijednostima ustupaju mjesto pred nacionalnim interesima. Pitanje o moralnosti i pragmatičnosti postavlja se Njemačkoj vanjskoj politici osobito ovih dana, kada će iranski predsjednik Chatami u Berlinu biti primljen s najvećim počastima. Izrael, koji je usko povezan s Njemačkom, oštro je prosvjedovao protiv ovog posjeta imajući u vidu grotesknu osudu u procesu o špijunaži protiv deset Židova u Iranu. To stajalište Izraela je potpuno razumljivo. Ali ovim pozivom se Vlada u Berlinu nada da će ojačati reformske snage koje stoje uz Chatamija, i to služi kako opravdanje za ovaj u posljednje vrijeme daleko najteži državni posjet Njemačkoj. 'Sueddeutsche Zeitung' iz Muenchena piše da parlamentu izgleda nedostaje osjetljivost za metode tajne službe narodnog mudžaheidina. Senzibilitet za političke teme je izgleda slabo razvijen. Previše parlamentaraca reagira refleksno kada je riječ o ljudskim pravima i manjinama. Pri tome se zaboravlja kako vanjska politika često tek zaobilaznim putevima stiže do cilja. Jedan potpis vjerojatno donosi olakšanje - ali time se svijet neće promijeniti, piše muenchenski list. 7. VII. 2000. Milošević i dalje ostaje na vlasti, komentar Anke Mai. "Milošević ostaje u Beogradu, gdje će i dalje nanositi štetu. Jer već je danas jasno da će on biti ponovo izabran. Vladajuća klasa u svakoj diktaturi uvijek se pobrine da navodno slobodni izbori završe pravim rezultatom. Restriktivni zakoni o medijima i njegova politika, koja izjednačava kritičare Vlade s teroristima, neće dopustiti nikakvu alternativu. Sve i kad bi ti izbori protekli prema svim demokratskim pravilima, Milošević se nema čega plašiti. U bezopasnoj oporbi nadaleko i naširoko nema ozbiljne konkurencije, a suparnike u vlastitim redovima Milošević je uvijek uspijevao pravovremeno odstraniti. Usvojene promjene Ustava ne jamče Miloševiću samo doživotno ostajanje na vlasti, već osiguravaju i srpski utjecaj u Jugoslaviji. A one su i same protuustavne. Bivši sudac srpskog Ustavnog suda Slobodan Vučetić, s pravom je upozorio da promjene Ustava zahtijevaju suglasnost najviših tijela federacije. Dakle Crna Gora je također trebala dati potporu, no političari u Podgorici o Ustavnim su promjenama doznali tek iz novina. Hoće li to biti posljednja kap u čaši, još će se vidjeti, ali čini se da više nije moguće spriječiti kraj Jugoslavije i odvajanje Srbije i Crne Gore. U suprotnom slučaju Crna Gora bi prihvatila svoje potpuno obespravljivanje, što se od njezinog predsjednika Đukanovića ne može očekivati. No i za taj problem već je pripremljena posebna promjena Ustava: jugoslavenski Predsjednik ubuduće će neposredno odlučivati o ratu i miru. Do sada je Ustav barem na papiru predviđao suodlučivanje posebnog Obrambenog vijeća, no to je, uostalom kao i promjena Ustava, za Miloševića bila samo formalnost." (RDW) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 9. VII. 2000. 'Best Case' scenariji i premalo novca "'Prvi poslijeratni izbori u Bosni održani su prerano'. Od posljedica tadašnjeg glasovanja, cementiranja odnosa vlasti, zemlja pati još i danas. 'Ne bismo smjeli istu pogrješku napraviti i sada na Kosovu'. Tu pouku iz međunarodne mirovne misije u Bosni izvlači Bisera Turković, nova bosanska ministrica za europske integracije. Bisera Turković sudjelovala je na seminaru o 'Peace Making' i 'Peace Keeping' u Beču kojega su pripremili Diplomatska akademija, Zemaljska obrambena akademija i International Peace Academy. Wolfgang Benedek iz Instituta za međunarodno pravo na sveučilištu u Grazu naveo je da u misijama nije dovoljno pozornosti posvećeno izgradnji civilnoga društva. Tako su primjerice u misijama na Balkanu međunarodne organizacije mnoge profesore jezika zaposlile kao tumače ili vozače, dok je pouka u školama i na sveučilištima zakržljala. Slična je optužba došla i od glavnog tajnika Vijeća Europe Waltera Schwimmera: 'Međunarodna je zajednica imala dovoljno novca za gorivo zrakoplova u akciji na Kosovu i za rakete. No kad UN-ov upravitelj Kouchner želi ponovno uvesti na Kosovu opskrbu strujom, kažu mu: 'Nemamo dovoljno novca'. Thomas Weiss sa City University iz New Yorka u svojem je predavanju kritizirao što se kod planiranja mirovnih misija prečesto polazi od scenarija 'Best Case'. Kao primjere naveo je tako zvane 'UN-ove zaštićene zone' u bosanskom ratu, koje su Srbi na posljetku sravnili sa zemljom, te propalu misiju u Sierra Leoneu. Tamo su pobunjenici oteli na stotine vojnika plavih kaciga" - izvješćuje novinar lista w. s. NJEMAČKA DIE WELT 9. VII. 2000. Nuklearna stanka za razmišljanje "Sastanak u svemiru nije održan. Presudni pokus američkog National Missile Defense (NMD) nije uspio. Umjesto da se pretvori u užarenu loptu, simulirana interkontinentalna raketa potonula je u prazninu Pacifičkog oceana. Clintonova vlada pošteđena je dalekosežne strategijske odluke čije bi posljedice bile nesagledive. Sjevernoatlantski saveznici imaju stanku za razmišljanje. Tehnika je politici pokazala granice. Tu bi stanku za razmišljanje trebalo iskoristiti za prosudbu dobitka i gubitka od projekta NMD, čiji se troškovi za sada procjenjuju na 60 milijarda dolara za idućih deset godina. To je projekt koji počiva na više smionih pretpostavaka. Najsmionija je da će funkcionirati i da će obrambene rakete u budućnosti znati razlikovati rakete s nuklearnim glavama od ostalih koje se lansiraju samo zbog zavaravanja i ometanja. Druga najsmionija pretpostavka je da će se 'razbojničke države' od jučer, koje se danas zovu 'zabrinjavajuće države', uistinu poslužiti najrastrošnijom tehnikom koja postoji za napad s oružjem za masovno uništavanje, naime interkontinentalnim raketama. Osim toga se njihova letačka signatura može nedvojbeno odrediti, tako da bi osveta bila neizbježna i strašna i takva koja bi i kat napadačkog šefa prevorila u užarenu prašinu. Odavno postoje biološka oružja za masovno uništenje, koja se mogu primijeniti jednostavno, jeftino i iz anonimnosti. Smiona je i pretpostavka da postoje države koje su beznadno drukčije, koje nemaju razumnu računicu, čijim vođama nije stalo do života i koje se ne može zastrašiti - to se tek treba pokazati. U povijesti rata ne može se naći primjer. Nema nikakvog razloga napustiti načelo sigurnog, primjerenog i vjerodostojnog zastrašivanja. Svakako bi trebalo, putem Ujedinjenih naroda, razviti sustav nemilosrdnih sankcija protiv svakoga tko uporabi nuklearno oužje protiv člana potpisnika Sporazuma zabrane nuklearnog oružja NPT (Non Proliferation Treaty). Europljani će odahnuti, djelomično iz pogrješnih, djelomično iz ispravnih razloga. Iz pogrješnih razloga jer je uvijek bio apsurdan argument da povećana sigurnost Amerike šteti Europi i da znači razdvajanje. Bog je u svojoj mudrosti odlučio da Amerika bude veliki otok pod zaštitom triju oceana, imuna na sve napade na zemlju. Europa je, već zbog zemljopisnih razloga, uvijek imala veći rizik. Ali ako je povećano zastrašivanje funkcioniralo protiv velike sile Sovjetskog Saveza, pomoći će i protiv pojedinih mračnih režima, svakako posve i u cijelosti. Ali postoje i ispravni razlozi da se odahne. S nasljednicima Sovjetskog Saveza postoji niz strategijskih sporazuma o nadzoru naoružanja koje treba njegovati. I sporazum ABM iz 1972. godine koji obim stranama zabranjuje strategijsku proturaketnu obranu, ne bi se smjelo, ako već treba pregovarati, pustiti da propadne. Svjetskopolitička šteta bila bi veća od vojnog dobitka. Isto je tako važno da odnos s Kinom umjesto utrkom u naoružanju - NMD protiv kineskog nuklearnog oružja - završi njezinim uključivanjem u pregovore o sporazumu. Kineske su reakcije na NMD znatne. Dok bi Rusija naime i kad se Startom III broj njezinih interkontinentalnih raketa smanji na 1500, mogla napuniti i prevladati američki sustav obrane, to ne vrijedi za oko 25 kineskih interkontinentalnih sustava. Stoga se na Dalekom istoku bez daljnjega može zamisliti izgradnja raketa kao odgovor na NMD, što bi promijenilo regionalne ravnoteže, stvorilo strategijsku nestabilnost u trokutu SAD, Japan i Kina i svaki dobitak u sigurnosti kojega bi NMD Amerikancima - možda - donio, opet poništilo zbog marginalnih prijetnja. 'High Frontier' čekat će se još neko vrijeme. U međuvremenu bi američki saveznici morali poduzeti sve kako bi stanku za razmišljanje iskoristili, i s Amerikancima, ne protiv njih, revidirali strategiju čije bi posljedice duboko i nepovratno promijenile sigurnost svijeta" - drži Michael Stuermer. 'Jaka država' treba ukloniti nepovoljno stanje u Rusiji "Kako je rekao predsjedavajući stranke Jabloko Grigorij Javlinski na kongresu svoje stranke u Moskvi, predsjedniku Vladimiru Putinu želi dati predujam povjerenja. No samo dok je u skladu s načelima Jabloka. Šef praktički jedine oporbene stranke u Rusiji pozvao je sve demokratske i liberalne snage zemlje da se priključe upravo stvorenom savezu Jabloka i unije desnih snaga. Zajamčio je da će Jabloko podupirati reforme predsjednika Putina, 'ali samo tako dugo dok ne krše prava i slobode građana' i ako ne vode stanovništvo u daljnje osiromašenje, rekao je Javlinski. Time je neizravno reagirao na načelni govor kojim je kremaljski šef ranije nastupio u Kremlju pred oba doma ruskog parlamenta. U njemu se Putin izjasnio za 'jaku državu' kao pretpostavku jakog gospodarstva i iznova naglasio svoju sklonost 'diktaturi zakona'. Predsjednik republike Čuvašije Nikolaj Fjodorov primijetio je poslije sastanka da se ne može oteti dojmu kako Putin pod jakom državom shvaća samo cementiranje vlastite moći. U kritičkom pregledu stanja Putin se u izravno prenošenom nastupu u Mramornoj dvorani Kremlja pokušao distancirati od svojeg pokrovitelja i prethodnika Borisa Jeljcina. Nepovoljna stanja koja je vrlo pomno nabrojao, idu na račun bivšeg kremaljskog šefa koji se u prosincu povukao. Putin koji je na dužnosti tek pola godine, tako glasi poruka, sada je krenuo počistiti Augijeve štale. Proteklih deset godina nije nedostajalo neispunjenih obećanja, uzrujao se Putin. Da je Rusija postala 'taocem ekonomije koja se temelji na populističkoj politici'. Unatoč sadašnjim pozitivnim pokušajima u gospodarstvu, rusko 'gospodarsko nazadovanje' sve je veće, postoji opasnost da se zemlja razvije u 'državu Trećega svijeta'. Glavnog krivca za bijedu kremaljski je šef Putin našao u 'nedjelotvornoj državi' koja se miješala u područja 'u koja ne pripada' a pokazala nezainteresiranost tamo gdje je morala biti aktivna. Dopustio je da je država sama kriva za 'diktat državnog gospodarstva', korupciju i kriminal, odljev kapitala u inozemstvo. Osim toga su visoki porezi i samovolja vlasti sprječavali gospodarske reforme, rekao je Putin. Njegovo rješenje: jaka država i poletno gospodarstvo kombinirano s cijelim katalogom demokratskih sloboda čije bi pridržavanje morala nadzirati sama država. U gospodarstvu mora igrati ključnu ulogu koja se sastoji u zaštiti ekonomskih sloboda. 'Naš strategijski smjer ovako izgleda: manje administracije, više poduzetničke slobode - proizvesti slobodu trgovanja, ulaganja'" - izvješćuje Manfred Quiring. DIE TAGESZEITUNG 8. VII. 2000. Uspjela demonstracija moći "To je tako jednostavno: mandat jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića istječe u lipnju 2000. - bez mogućnosti ponovnog izbora. Tako je jaki čovjek Srbije naložio da se ustav pokori njegovoj želji. Njegovi sljedbenici koji prevladavaju u parlamentu su ga poslušali. Saveznog bi predsjednika sada trebao birati narod, a ne kao do sada parlament. Time se Milošević može ponovno kandidirati za najviši položaj u zemlji. 'Umjesto da se prilagodi ustavu, Milošević ustav prilagođuje sebi', izjavio je Vladeta Janković, zastupnik Demokratske stranke Srbije. A Vladan Batić, šef kršćansko-demokratske stranke, drži da je Savezna republika Jugoslavija sada i 'formalno pretvorena u autokratsku despociju'. No Milošević je opet srpsku oporbu uhvatio na krivoj nozi. Beznadno zavađeni, oporbeni vođe ne uspijevaju neraspoloženje naroda usmjeriti u konkretnom smjeru i svoju borbu protiv režima ograničavaju na ljute izjave. To Milošević i predobro zna. Munjevita reforma ustava - mnogi zastupnici ni prije sjednice nisu znali što je po srijedi - bila je uspješna demonstracija moći. Milošević je želio pokazati tko je gazda u kući i da za prkos međunarodnoj zajednici i svojim unutarnjopolitičkim protivnicima, to još dugo kani ostati. Opet je dokazao kako spretno zna manipulirati državnim institucijama. Za razliku od nemoćne srpske oporbe, prozapadno orijentirana vlada pored Srbije druge jugoslavenske republike Crne Gore, ima i volju i sredstva da se usprotivi Miloševiću. Iako jadranska republika ima svega 600 tisuća stanovnika a Srbija 10 milijuna, jugoslavenski je ustav do sada jamčio ravnopravnost obiju republika. Izravni izbor saveznog predsjednika i zastupnika republika u domovima parlamenta, što predviđa promijenjeni ustav, nameće Crnoj Gori podređenu ulogu. 'Ustavna reforma proglašena u nezakonitom saveznom parlamentu, formalno je nasilan čin prema već nepostojećoj Saveznoj republici Jugoslaviji', kaže Miodrag Vuković, savjetnik crnogorskog predsjednika. Da Milošević želi stvoriti svoju privatnu državu i parlamentarni sustav zamijeniti predsjedničkim. Crnogorski su zastupnici u saveznom parlamentu odani Miloševiću, a federalnoj bi farsi trebali dati privid zakonitosti. Da ih nije delegirao crnogorski parlament, pa stoga Crna Gora savezne institucije ne priznaje. Federacija Srbije i Crne Gore ionako već godinama postoji samo na papiru. Ne postoji slobodan promet robe, nema bankovnih veza, granice nadziru srpski policajci, automobile i putnike pretražuje carina. Crna Gora je kao usporednu valutu uvela D - marku, vodi samostalnu vanjsku politiku i ne priznaje savezne zakone. Stoga treba poći od toga da najnovija ustavna reforma, koja bi u biti trebala legalizirati Miloševićevu vlast u Srbiji, neće biti povodom daljnjeg otežavanja odnosa između Srbije i Crne Gore" - zaključuje Andrej Ivanji. FRANCUSKA LE MONDE 9. VII. 2000. Miloševićevo nasilje "'Zakonit državni udar' koji se ovog tjedna dogodio u Beogradu, mogao se predvidjeti. Od Slobodana Miloševića, predsjednika onoga što je ostalo od Savezne Republike Jugoslavije (SRJ, Srbija i Crna Gora), može se, nažalost, svašta očekivati. Ali ne i to da otmjeno ode s vlasti nakon završetka mandata. Ustav nije dopuštao Miloševiću, kojega je Međunarodni kazneni sud optužio za zločine protiv čovječnosti, da 2001. započne drugi mandat kao predsjednik SRJ. Znajući da Slobodan Milošević može ostati na životu samo ako je na vlasti i pomoću nje, trebalo je pronaći način kako će tu i ostati još puno godina. To je učinjeno uz poštovanje forme, u prividnoj suglasnosti sa zakonom kojom se odlikuje miloševićevska autokracija. Prvi čovjek u Beogradu koji već gotovo deset godina ratuje i širi nesreću na Balkanu, moći će biti predsjednik SRJ do 2009. Još deset godina... G. Milošević je usred tjedna objavio da će promijeniti Ustav. Sutradan su oba doma saveznog parlamenta odmah prihvatila reformu: ubuduće predsjednika Jugoslavije više neće birati zastupnici u saveznoj skupštini, već neposredno na općim izborima (na mandat od četiri godine koji se jednom može obnoviti). Nasilje pod prividom demokracije: Srbija ima oko osam milijuna stanovnika, a malena Crna Gora jedva sedamsto tisuća, pa će ubuduće Srbi birati predsjednika SRJ. G. Milošević zna da je to neprihvatljivo za Crnu Goru koja je u noći s petka 7. srpnja na subotu 8. srpnja doista obznanila da ne prihvaća takvu 'reformu'. G. Milošević zna da njegovo nasilje samo može dodatno potaknuti crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića na odcjepljenje. Ne možemo nagađati o razlozima kojim se ravnao jugoslavenski Predsjednik: ili želi izazvati sukob (koji se može pretvoriti u krvavi rat) s Crnom Gorom; ili je već prežalio njezin odlazak iz SRJ-a. No u oba je slučaja riječ o lukavštini koja mu omogućuje da ostane na vlasti, makar i na dužnosti predsjednika savezne republike koja više nije stvarna. No neodgovornost i nesposobnost srpske oporbe je tolika da g. Milošević, ako je vjerovati istraživanjima, neće morati varati na izborima koje kani organizirati početkom sljedeće godine. U nedostatku ozbiljnih protivnika, beogradski je autokrat popularniji kod kuće nego što se to na Zapadu misli. Zato se ovaj zadnji našao pred bitnim pitanjem: nisu li sankcije prema Srbiji još više učvrstile vlast g. Miloševića, umjesto da je poljuljaju? To je problem 'na irački način': potiče li izolacija zemlje pojavu jake oporbe u silničkoj državi čiji narod pati? Nismo baš sigurni. 'Zakoniti državni udar' koji je ovog tjedna smislio Beograd, obvezuje Zapad da preispita strategiju prema g. Miloševiću", piše u uvodniku lista. 8. VII. 2000. Otmar Issing: 'Europa ima povijesnu priliku' Philippe Ricard razgovarao je s Otmarom Issingom, njemačkim gospodarstvenikom, članom upravnog vijeća i vijeća guvernera u Europskoj središnjoj banci: " - Hoće li sadašnja faza rasta omogućiti Europi da nadoknadi svoje kašnjenje prema Sjedinjenim Državama? = Rado bih rekao da hoće, ali je prerano to tvrditi. Slažem se s predviđanjima glavnih međunarodnih organizacija koje drže da područje eura može ostvariti rast od tri posto i više, u ovoj i u sljedećoj godini. Velik je izazov pretvoriti ciklično vraćanje u razdoblje jakog rasta bez inflacije. Možemo u tome uspjeti, ali to zahtijeva napore. - Što prema vašem mišljenju treba učiniti da bi se promijenilo stanje? = Treba zdravu makrogospodarsku politiku spojiti s prilagođenim strukturnim reformama. Na makrogospodarskom planu moramo nastaviti s ozdravljenjem proračuna. Na strukturnom planu moramo provesti reforme koje tržište rada čine prilagodljivijim i koje liberaliziraju tržišta robe i usluga. Dakako, moramo sačuvati stabilne cijene. Europa ima povijesnu priliku da ostvari trajan rast. - Je li SAD na putu prema laganom padu? = Bilo bi to u interesu svih. Nagli pad američkog gospodarstva danas je najveća opasnost za svjetsko gospodarstvo. Postoje dobri izgledi da SAD doživi lagan pad, ali prerano bi bilo donositi zaključke. Postoje znaci koji upućuju da se američki rast usporava. - Ima li 'novo gospodarstvo' u Europi istu važnost kao u SAD-u? = Teško je utvrditi pojavu novog gospodarstva na Starom Kontinentu. Tu i tamo imamo pomake u tom smislu, ali ništa odlučujuće. Naravno, poduzeća za visoku tehnologiju postoje. Ipak, spoj mikrogospodarske prilagodljivosti i makrogospodarskih politika koje pridonose stabilnosti, koji je značajan za američko gospodarstvo, u Europi još ne postoji. Mi dakle ne primjećujemo bitno povećanje produktivnosti na dulji rok. Za to nam trebaju velika ulaganja, napose u visokoj tehnologiji, kao i veća prilagodljivost. Za to je SAD-u trebalo vremena. - Hoće li europski rast pratiti povratak inflacije? = Sve je više opasnosti koje prijete stabilnosti cijena. Zato je Europska središnja banka u više navrata odlučila da poveća kamatne stope, a 8. lipnja povećala ih je za 0,5 boda. Srednjoročno, inflacija bi trebala biti niža od dva posto, što je naš osnovni prag. No trebat će vremena prije no odluke donesu željeni rezultat. Nije isključeno da će za nekoliko mjeseci inflacija prijeći taj prag. - Promjena tečaja eura naspram dolara pokrenula je raspravu o gospodarskoj vladi Europe. Treba li ojačati vijeće Euro-11, kao što predlažu neki francuski čelnici? = Sve reforme koje su proveli političari kako bi potaknuli rast, ojačat će euro. To je njihov najveći prinos. Dobro je što se unutar Eura-11 produbila rasprava o ozdravljenju proračuna. Ritam ozdravljenja proračuna zapravo je usporen, unatoč fazi jakog gospodarskog rasta. To je u opreci s duhom Pakta o stabilnosti i o rastu. Većina vlada još je daleko od uravnoteženog proračuna i od proračunskog viška koji su si postavili kao cilj. - Nema li euro teškoća s međunarodnim zastupanjem? = Europa nije jedna država. Moramo to shvatiti. Najvažnije je da političari provedbom prave politike pokažu pravi pravac. G. Duisenberg je 'gospodin euro' u području. Mislim da nije potreban drugi g. Euro. - Što mislite o sadašnjoj raspri o budućnosti Europe? = Govor g. Fischera, njemačkog ministra vanjskih poslova o federalnoj Europi je iznošenje zamisli, novi poticaj koji bi trebao biti dobrodošao. Predsjednik Francuske Republike održao je nedavno u njemačkom parlamentu važan govor koji je vrlo dobro primljen. Uskoro ćemo imati velike i zanimljive raspre. To su važne teme, napose važne u smislu proširenja. Moramo znati kamo idemo." LE NOUVEL OBSERVATEUR 6. VII. 2000. Konkurencija: 'Europa je kruća od Sjedinjenih Država' Thierry Philippon razgovarao je s Eliem Cohenom, istraživačem u CNRS-u (Državno središte za znanstvena istraživanja, op. prev.) o udruživanju poduzeća, tržišnoj utrci i sl.: " - Vrijednost udruživanja porasla je s petsto milijarda eura u 1990. na 3.260 milijarda prošle godine. Zašto je došlo do takvog ubrzanja? = Prvi je razlog očit: globalizacija, a za nas, Europljane, područna integracija koju potiče euro, a koja prisiljava poduzeća da se udružuju. Dok je tržište BNP-a (Banque nationale de Paris, op. prev.) bila Francuska, ona je bila velika banka. Ona to više nije na europskoj razini. Drugi je fenomen uvođenje konkurencije. Nekada su postojali državni monopoli (telefon, električna energija, itd.). Sada oni imaju konkurenciju. Oni koji nisu na prikladnoj gospodarskoj razini moraju otići. Treće, na području informacijskih tehnologija, poduzeća su uspješnija što su veća. Tako je za 'Microsoft' najprikladnije svjetsko tržište. - Burza također ima sve veću ulogu. = Da. Sada postoji europsko burzovno tržište. Poduzetnicima su zanimljiva poduzeća s velikim indeksima, dakle koja su dovoljno velika. Napokon, poduzeća su sve više izložena pritisku rentabilnosti, poboljšanja rezultata i burzovne vrijednosti. To ih potiče na mahnito udruživanje. - No ta udruživanja nisu uvijek uspješna? = Rezultat nije sjajan. Ako usporedimo ciljeve udruživanja i koristi sa stvarno postignutim rezultatima, postotak neuspjeha kreće se od pedeset do šezdeset pet posto, prema istraživanjima. No ako ne sudjeluješ u toj utrci u kupnji, postaješ sve slabiji. Prošle jeseni, u doba najmanje djelatnosti, 'Vivendi' je preko noći od grabljivca postao mogući plijen. Njegovo je udruživanje sa 'Seagramom' uvelike potaknula želja da odvrati možebitnog kupca. Nema ograničenja kada je riječ o veličini. (...) - To smeta vladama koje žele poticati stvaranje državnih prvaka. = Da. Najljepši je primjer zabranjeni brak između dvaju švedskih poduzeća 'Volva' i 'Scanie'. Oni ne bi imali više od 25 posto europskog tržišta, što nije puno, ali bi imali 75 posto nordijskih zemalja i više od 90 posto u Švedskoj, što bi bilo opasno za potrošače... - To je, dakle, za Europu prava revolucija... = Napuštamo razdoblje kapitalizma s mješovitim gospodarstvom i idemo prema kontroliranom kapitalizmu. Sada se tržište promatra kao ustanova, gospodarska instanca čije je djelovanje ograničeno propisima, zakonima i normama. Postoji vlast: čuvar koji nadzire 'nevaljalce' koji moraju poštovati pravila igre. - To je u Francuskoj dovelo do velikog broja neovisnih instanci. = Odlučeno je da javne usluge poput telefona više neće biti ustrojene kao monopol, s državnim prvakom kojeg će nadzirati država. Potaknuta je konkurencija. To je bitno utjecalo na oblike kontrole gospodarstva. Država više ne može istodobno biti vlasnik i kontrolor, budući da tu postoji sukob interesa. Treba biti instanca koja izmiče političkom pritisku. Država priznaje da nije jedini jamac općeg dobra. Danas pravni sustav odlučuje u parnicama i kaže što je opće dobro. - Važna je još jedna stvar: Europa sada može onemogućiti udruživanja među američkim poduzećima. = To je posljedica globalizacije. Kada su tržišta sve više integrirana, carinske zapreke nestaju. Da bi se zaštitila državna poduzeća, zemlje uvode druge zapreke, a napose različita prava konkurencije. Ubuduće trebamo imati isto stajalište prema domaćim i vanjskim ulaganjima i primjenjivati ista pravila konkurencije. To ne ide bez usklađivanja između instanci koje provode nadzor, napose između SAD-a i Europe. Svatko ima pravo nadzora nad susjedovim sustavom kontrole. Za Europu to znači da će Povjerenstvo, koje zastupa interese svojih članova, imati utjecaja na države." SRBIJA POLITIKA 9. VII. 2000. Produžiti promatračku misiju UN-a na Prevlaci "Glavni tajnik UN-a Kofi Annan predložio je Vijeću sigurnosti da se za novih šest mjeseci produlji trajanje promatračke misije UN-a na Prevlaci. (...) Izražavajući nadu u uspjeh političkoga dogovora, glavni tajnik izriče i svojevrsnu opomenu da članovima promatračke misije UNMOP mora biti dopuštena sloboda kretanja u razvojačenoj zoni. To upozorenje sasvim precizno je upućeno Hrvatskoj, za koju Annan u izvješću tvrdi da i dalje nastavlja s praksom da od pripadnika UNMOP-a unaprijed traži pismene obavijesti o njihovu kretanju u sjevernom dijelu zone koju oni promatraju. Za razliku od takvog ponašanja Hrvatske, na koje Annan skreće pozornost, na jugoslavenskoj strani razvojačene zone promatračka misija UN-a ima normalnu slobodu kretanja..." VEČERNJE NOVOSTI 9. VII. 2000. Na mjestu zločina "Muslimanski mediji u BiH na sva zvona najavljuju odlazak najmanje 15 autobusa s njihovim sunarodnjacima u utorak u Potočare, kod Srebrenice, u istočnom dijelu RS.(...) Za srpska stradanja u tom dijelu RS dobro zna svjetska javnost. Postoje i neoborivi dokazi koji upućuju na muslimanska zvjerstva, posebno ona koja su prema Srbima počinili zloupotrebljavajući položaj Srebrenice kao zaštićene zone UN. Njihovi ekstremisti su tom prilikom, na najbrutalniji način, umorili preko 1500 Srba u Podrinju, mahom civila.(...) Danas, oni koji treba da se bave istragom o zločinima ne reagiraju na jasne dokaze zvjerstava nad srpskim stanovništvom. Zato je gotovo pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nekome očito stalo da otvori stare rane 'karavanom' za Potočare. Jer, baš odatle su muslimanski ekstremisti tokom rata stalno napadali Srbe iz Podrinja. Nova provokacija, izrazito političkog karaktera uz pokroviteljstvo američkih dušebrižnika, na najbolji način govori da i Alijini fundamentalisti i njihovi sponzori iz inozemstva, ne odustaju od svoga sna o unitarnoj, jednonacionalnoj (muslimanskoj) BiH. Koju bi valjda htjeli napraviti dok u RS još imaju - Dodika. DANAS 9. VII. 2000. U povodu promjena Ustava SRJ "(...) Unitarizacija Jugoslavije, točnije svođenje Crne Gore na regiju ili kanton (konačno se ostvaruje san i nekih ovdašnjih oporbenih krugova), tako postaje, zapravo, sredstvo za ostvarenje strateškog cilja: prevratničkim prilagođavanjem kompletnog zakonodavstva stvoriti neko 'novo državno carstvo', u kojem će njegov gospodar vladati neprikosnoveno, mandatom za mandatom - doživotno. Više od jednoga desetljeća Milošević je neprikosnoveni suveren tako što mijenja države. Najprije je to bila Srbija u SFRJ. Zatim Srbija 'ni na nebu ni na zemlji', pa u SRJ, zašto sada ne bi bila Srbija sama sa sobom, odnosno kao nekakva četvrta Jugoslavija. Važan je mandat, sve ostalo su nijanse. To je praktično utrka koja se nikad ne završava dalje od njezina starta. Utrka s jednim sudionikom, dabome - i jednim pobjednikom. Beogradska oligarhija je ovim tko zna koji put iskazala svoju davno prepoznatljivu osobinu. Nema, naime, tog cilja koji se na bilo koji način ne može ostvariti: demontirati ustavno i parlamentarno ustrojstvo (...) tako što će temeljna načela zajedničke države promijeniti (i prilagoditi sebi) pukim pravnim nasiljem u kojemu će se državni interes druge federalne jedinice utopiti u sivilo imaginarne 'narodne volje'. To se čini već puno desetljeće, beogradska pravna međioničarska radionica je radila punom parom. Sada je preostala jedna jedina dvojba: nije li najnovijim 'maršom pobjednika' na preostale institucije sistema prijeđena kritična granica iza koje je sve moguće, a ništa nije sigurno.(...) Predsjedniku s Dedinja je, kažu u Podgorici, novi mandat potreban ne samo da bi Crnu Goru izbacio iz ravnoteže, najesen kad je vrijeme saveznim izborima) pritjerao uza zid i natjerao da se definitivno odredi 'za' ili 'protiv' njega, već i da bi sebi osigurao 'imunitet narodne volje' zbog haaške optužnice za ratne zločine..." SLOVENIJA DELO 8. VII. 2000. Često nemjerodavan, nerijetko u ulozi savjetnika, ali s izvanrednom moralnom snagom Gorazd Bohte u Subotnjem prilogu lista potanko predstavlja Međudržavni sud u Haagu, a povod članka list posebno ističe: "Bez obzira na neke obećavajuće najave koje su bile posebno izrazite pri promjeni vlasti u Hrvatskoj, zasad baš ništa ne govori da će se Hrvatska i Slovenija same uspjeti dogovoriti o morskoj granici među državama. Ni imenovani međunarodni posrednik William Perry, bivši američki ministar obrane, neće moći donijeti čudesno rješenje. Morska granica najvjerojatnija će prije ili poslije doći pred međunarodni forum, možda pred međudržavni sud u Haagu, premda će sud stranke samo određenim smjernicama uputiti na dodatne pregovore. Sudeći po dosadašnjoj praksi, sud se, naime, u sličnim primjerima podosta nerado izričito postavljao na stranu jedne od stranaka u sporu. Kad stranke ovako ili onako pristanu na njegovu mjerodavnost, njegove su odluke obvezne i treba ih izvršiti." Europa a la carte? "Nitko se u ovom času ne usudi kladiti što će biti Europa za nekoliko godina. Hoće li biti federacija s ustavom, dvodomnim parlamentom, vladom, neposredno izabranim predsjednikom, s vlastitim novcem, vlastitom vojskom, sa samostalnim na daleko prepoznatljivim identitetom na svjetskoj pozornici? Hoće li biti - i to je moguće - samo još labava veza nacionalnih država, zapletenih u međusobna nadigravanja, u prijepore i blokade, nesposobnih da se sporazumiju o bilo čemu, frustriranih zbog osjećaja manje vrijednosti u odnosu prema SAD-u, zbog vlastite nemoći u suočavanju s problemima globalizacije? Ili će biti možda nešto treće, neodigrano, u teoriji još nepoznato, i iz današnjega kuta gledanja, jer je život bogatiji od mašte, jednostavno još nepojmljivo?" U nastavku autor Slava Partlič opisuje prijedloge Joschka Fishera i Jacquesa Chiraca, a u završnom dijelu teksta ih ovako komentira: "Ali vrag te moguće 'Europe a la carte' kao uvijek, skriva se u sitnicama. Recimo u pitanju tko, koje države bi trebale činiti čvrstu jezgru, tu avangardu. Je li popis unaprijed određen, ograničen recimo samo na šest država, ustanoviteljica zajednice, ili je otvoren? I ako je otvoren, što će se dogoditi budu li svi htjeli biti 'poleg'? Kako, po kojim kriterijima će se onda izvoditi selekcija među kanditatima za avangardu? Ništa manje sitničava ne čine se pitanja kakve ovlasti, ne samo u odnosima prema Uniji, nego ponajprije u odnosima prema nacionalnim državama - bi trebala dobiti avangarda, federacija? Kako i s kojim bi ih institucijama provodila? Kako, s kakvim mehanizmima bi sama donosila odluke, pri tome im osiguravala veću legitimnost, transparentnost, više političkoga i državničkoga nadzora nego je to dosad uspijevalo Uniji? Čini se ukratko da će budućnost Europe, kakva god ona bila, biti još dugo razapeta između ambicioznih, vizionarskih očekivanja na jednoj i mnogo manje ambiciozne političke kuhinje na drugoj strani. Ukratko između želje za snažnom, čvrstom Europom, sposobnom da uzme sudbinu u ruke i njezina banalnoga svakodnevnog uređivanja problema i odnosa u zajednici. Takvoj kakva jest, ne kakva bi valjda željela biti. Rasprava o tome u što bi se preobrazila Europa sutrašnjega dana još će dugo trajati, ta čak je na osovini Berlin-Pariz neočišćena, nedorečena. Slovenija, kojoj status najmanje problematične kandidatkinje za širenje Unije godi, tok te rasprave doista ne može usmjeravati. A to još ne znači da zato mora postati njegov slijepi meandar." SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 7. VII. 2000. U susret novom EU-u "Kamo je krenula Europa? To je pitanje koje se sve češće može čuti na usnama Europljana. Kako je ovoga tjedna Pariz preuzeo predsjedanje nad EU-om, francuski predsjednik Jacques Chirac žustro je počeo novu raspravu o sudbini Kontinenta. Govoreći o zajedničkom ustavu koji bi vrijedio od Poljske do Portugala, Chirac je prisegnuo da će šestomjesečno predsjedanje Francuske EU-om utrti put 'velikoj tranziciji' prema mnogo većoj, dubljoj i ujedinjenijoj uniji. No njegova vizija nekolicine vlada-prethodnica, koje bi ostale članice EU-a ostavile u sjeni(...), neke je od njegovih susjeda učinila opreznima zbog mogućnosti da će u ovoj 'novoj Europi' dobiti drugorazredni status. 'Složili bismo se da bi Europa trebala biti Europa država članica', kazao je britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook prošloga tjedna. 'Naglasili bismo, međutim, da Europa mora biti zajednica ravnopravnih država.' Međutim, nije vjerojatno da će britanske sumnje zaustaviti sve veći broj pristaša njemačkoga ministra vanjskih poslova, Joschka Fischera, glede budućeg oblika i svrhe Europe. Naime Fischer je u kontroverznom govoru, održanom u svibnju, govorio o potrebi da se utre put 'Sjedinjenim Europskim Državama'. (...) Riječ je o raspravi koju ruši jednostavna činjenica. Broj članica Europske unije, koju trenutno čini 15 država članica, trebao bi se udvostručiti. Kada se pridruži svih 13 zemalja-kandidatkinja iz srednje Europe i Sredozemlja, EU će postati domom 500 milijuna građana. Institucije oblikovane za šest zemalja koje su osnovale EU kolabirale bi pod težinom gotovo 30 članica. Reforme, svi se slažu, neizbježne. No zamisli glede dugoročnije budućnosti EU-a koje se sada mogu čuti imaju širu svrhu. Već neko vrijeme, europski čelnici djelovali su zaokupljeni nebitnim detaljima upravljanja unijom, nikada se ne baveći pitanjima od šire važnosti. Europljani se također sve više protive neizabranoj vladi EU-a u Bruxellesu, Europskom povjerenstvu, koje ima reputaciju distancirane i nerazumljive organizacije. Rezultat, brinuo se Fischer u svom svibanjskom govoru, jest da je 'proces europske integracije mnogo ljudi doveo u pitanje; na njega se gleda kao na birokratsko pitanje kojim upravlja (...) Eurokracija iz Bruxellesa - u najboljem slučaju dosadan, u najgorem opasan.' Fischerov odgovor - pozivanje na eventualno osnivanje demokratske europske federacije - 'u svih je ponovno usadilo ambiciju', trdi Moisi. 'Podsjetio je ljude da biti Europljanin znači mnogo više od pukog raspravljanja o detaljima. Radi se o izgradnji dugoročnog projekta.' Francuska namjerava položiti institucionalne osnove za tu izgradnju novim sporazumom EU-a koji bi trebao biti potpisan u prosincu u Nici, na kraju međuvladine konferencije. Ta konferencija sazvana je u cilju reformiranja Europske unije kako bi funkcionirala i uz više članica(...). Ključ za te promjene bit će ideja o 'ojačanoj suradnji' među malim skupinama članica koje žele ići naprijed brže od drugih, što će omogućiti usklađivanje njihovih politika(...), čak i u slučaju da druge države EU-a nisu spremne za to. Bez tog preduvjeta, tvrde francuski dužnosnici, proces integracije EU-a bit će usporen na ritam najsporije i najmanje energične zemlje-članice. S njime, sve bi bilo spremno za 'pionirsku skupinu' koju proklamira predsjednik Chirac. To ima mnogo zajedničkoga s Fischerovom zamisli o 'središtu gravitacije', naprednoj skupini zemalja koje bi stvarale vlastitu jezgru i sačinile prvi nacrt ustava za buduću federaciju. No to duboko uznemirava zemlje poput Velike Britanije, čiji dvojaki stav glede pridruživanju euru, jedinstvenoj europskoj valuti, koči ambicije Londona da bude vodeća snaga Europe. 'Mislim da bi za Britaniju bilo veoma štetno da u Europi postoji jedna jezgra i da prihvatimo činjenicu da se ne nalazimo u njoj(...)', kazao je Cook. Jasno nastojeći ublažiti britansku skepsu glede federalne Europe, i Chirac i Fischer opetovano su naglašavali kako ne zamišljaju europski ustav, niti federaciju, kojim bi se stvorila europska superdržava koja bi, pak, zamjenila postojeće države-nacije. 'Samo ako europska integracija u federaciju uključuje i države- nacije... takav projekt će biti održiv', govorio je Fischer. No dok u Europi traju javne rasprave o granicama Kontinenta, o tome što one predstavljaju i o svim ostalim pitanjima koja bi ustav mogao razriješiti, mala Austrija sve je mračno podsjetila na praktične zapreke sporazumu glede tako apstraktnih pitanja. Upravo kako bi ojačale koncept 'europskih vrijednosti' i pokazale nezadovoljstvo uključivanjem stranke krajnje desnice, Slobodarske stranke u vladu, ostale članice EU-a zahladile su diplomatske odnose s Austrijom početkom ove godine. Ovoga tjedna Austrija je dala naslutiti da će ako se ne ukinu sankcije koje su joj nametnute, blokirati bilo kakav sporazum o reformama EU-a na summitu u Nici. Negdje između zadržavanja vlastitih vrijednosti i održavanja funkcioniranja EU-a, europski čelnici morat će pronaći put u budućnost", piše Peter Ford. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 7. VII. 2000. Sjedinjene Europske Države? "Treba li Europi James Madison? 'Otac ustava' bio je čovjek koji je vodio pokret, nakon 1776. godine, za pretvorbu 13 bivših američkih kolonija u federaciju poznatu kao Sjedinjene Države. U to vrijeme Europljani su zapanjeno gledali kako nove neovisne države stvaraju nacionalni identitet sa središnjom, demokratskom vladom. Dva stoljeća kasnije, Amerikanci promatraju Europu kako stvara ujedinjeni kontinent. Neće biti lako izgraditi federalnu Europsku uniju prema modelu SAD-a. EU mora ujediniti suverene države koje su stoljećima bile suverene, bez jedinstvenog jezika. Ipak, Francuska i Njemačka, čelnice sadašnjih 15 članica EU-a, izložile su različite planove za bolje upravljanje eventualno proširenim EU-om koji bi imao 30 članica i 500 milijuna ljudi - "Sjedinjenim Europskim Državama". To je pitanje od ključne važnosti jer EU planira do prosinca restrukturirati samu sebe, prije nego što primi nove članice iz istočne i srednje Europe. (...) Njemačka bi otišla najdalje u smjeru federalizma, u stilu SAD-a. Velika Britanija najmanje. Francuska bi osnovala birokratsku elitu prema francuskom modelu, koju bi kontrolirala unutarnja jezgra nacija. Unija je stvorena dijelom i zbog toga da bi bilo spriječeno zaraćivanje starih neprijatelja. U tome je uspjela. Poboljšala je standard mnogih zemalja i sada ima jedinstvenu valutu. No dok poslovanje prevladava granice, nacionalizam to ne uspijeva. Ustav koji stvara središnju vlast s demokratskom legitimnošću i koji definira prava građana vjerojatno je još jako daleko. Ipak, širenje EU-a je potreba koja zahtijeva novu vlast. S novim članicama ne bi trebalo postupati kao s drugorazrednim državama, kao što to predlaže Francuska. To ne bi bila istinski federalna Europa, niti savršenija unija", stoji u uvodniku lista.