BBC 9. VII. RAZGOVOR S RELANDOM

BRITANSKI RADIO - BBC 9. VII. 2000. U današnjoj rubrici naš sugovornik je Jacques Reland, predavač europskih studija na londonskom sveučilištu Guildhall Collage, česti gost u raspravama ovdašnjih medija na temu europske integracije. Njegova uža specijalnost je pitanje proširenja Europske unije. Stoga ga je Rosa Grce na početku razgovora upitala da pojasni na što je francuski predsjednik Chirac mislio kada je za govora u Europskom parlamentu izjavio kako će njegova glavna briga za šestomjesečnog francuskog predsjedanja Unijom biti priprema za njezino širenje: = Pitanje proširenja Europske unije novim članicama natjeralo je političke čelnike unije da se zamisle kakve bi mogle biti posljedice povećanja unije za čak 13 članica. Dosad oni o tome zapravo nisu ozbiljno razmišljali jer su bili previše usredotočeni na Europsku monetarnu uniju i euro. No napokon su se probudili i shvatili da je proširenje stvarnost i da će ono dovesti do uništenja ili razvodnjavanje duha Europske unije ako se prije toga na provedu neke reforme. - Budući da je riječ o institucionalnim reformama, a one nisu nikada jednostavne, koliko bi to moglo potrajati? = Prvi korak je završiti zasjedanje međuvladine konferencije koje je cilj uspješno adaptiranje institucija Unije kako bi proširenje bilo uspješno, a što je započelo sa skupom u Amsterdamu i zacrtano Amsterdamskim ugovorom iz '97. godine. Ciljevi su prilično jasni. Mogu se svesti na tri glavne teme. Osnovne rasprave vode se oko preponderacije glasova zemalja članica, odnosno koliko će glasova u Ministarskom vijeću pojedina zemlja dobiti s obzirom na njezinu veličinu, što je škakljiva tema, i pitanje proširenja i izglasavanja odluka putem kvalificirane veličine, čime bi se smanjila područja odlučivanja gdje se odluke donose jednoglasno. Na dnevni red sastanka na vrhu Europske unije, koji će se održati u prosincu u Nici, već je stavljeno i pitanje veta. Naime, sada pojedina zemlja može staviti veto na donošenje odluka koje bi značile čvršću integraciju unije na pojedinom području. Prijedlog je da se omogući zemljama koje to žele da se čvršće integriraju a da ih u tome ne sprječavaju druge svojim pravom veta. - Sve teme koje ste spomenuli su, kako kažete, sporne. Može li se dogoditi da reforme ne budu gotove do kraja 2000. godine, kako je predviđeno međuvladinom konferencijom? = Neće biti proširenja dok se uspješno ne završi međuvladina konferencija no, kao što sam već rekao, neke zemlje članice pokazuju rezerve prema određenim prijedlozima. Francuski predsjednik Chirac i do neke mjere Nijemci poručili su ostalim članicama, a poglavito Britaniji, kako ih ništa ne može spriječiti u tome da se čvršće povežu i izvan okvira Povelje Europske unije ako Britanija ne bude htjela ukloniti svoj veto. Vjerujem da će taj pritisak uspjeti i da će Britanija napraviti kompromis glede veta. - Znači li to da će sva ta sporna pitanja institucionalne reforme Europske unije riješiti do kraja summita u Nici? = Bit će teško, ali Francuzi su bili posve jasni kada su rekli 'Ako ne postignemo uspješni dogovor u Nici, proširenje će morati biti odgođeno. Bolje izazvati krizu sada nego dopustiti da se posve razvodni projekt Europske unije.' To je Chirac rekao u svom govoru. - Znači da cijeli proces proširenja može biti odgođen? = Da, ako sastanak u Nici ne uspije, a Francuzima je jako stalo da on uspije. Kada je govorio o budućnosti Europe, Chirac je nastojao staviti pritisak na ostale zemlje članice da se prestanu opirati reformama. - Iz toga se može zaključiti da bi zemljama članicama Europske unije proces proširenja trebao biti prirastao srcu. Glavni razlog zašto su započele razmišljati o procesu proširenja jest politička stabilnost na Kontinentu. Kakvi su još razlozi za želje da se poveća Europska unija? = Stabilnost je prvenstveni razlog. No politička stabilnost ne ide bez ekonomske stabilnosti. Napokon, bit Europske unije jest u tome da oni koji trguju i surađuju neće ratovati i da prosperitet umanjuje mogućnost nevolja. - Što je s ekonomskim razlozima? = Dakako, tu je pitanje proširenja tržišta, investiranja na istok Europe, za što su zainteresirane zapadne kompanije. No treba naglasiti da postoje dvije vizije proširenja Europske unije. Pojednostavljeno rečeno, na jednoj strani su Francuzi i Nijemci, a na drugoj Britanci. Britanci na proširenje prvenstveno gledaju kroz povećanje tržišta. Oni žele da Europa postane veliko slobodno tržište. To je ono što Francuzi i Nijemci ne žele. Oni ne žele da Europa bude samo tržište, već da postane svjetska politička sila. A da bi to postala mora govoriti jednim jezikom na određenim područjima - u privredi, trgovini, obrani, pitanjima okoliša, reda i zakona, i borbe protiv kriminala. Oni žele da se Europa ponaša kao ekonomska i politička sila s odgovornošću prema globalnom ekonomskom sustavu i sigurnosti u svijetu. - Kakvo je, prema Vašem mišljenju, stajalište budućih članica Europske unije, onih koji su već u repu za ulaz, kao i onih koji u njega tek nastoje ući poput balkanskih zemalja, prema budućnosti Europske unije? Da li one preferiraju francusko-njemačko viđenje ili britansko? = Nisam siguran. Mislim da se u tome zemlje razlikuju. Neke su zadovoljne samo priključenjem tržištu, ali ih Francuzi i Nijemci stalno podsjećaju - a to je zapisano u tzv. kriterijima iz Kopenhagena - vi se ne pridružujete samo tržištu i europskim fondovima, već Europi koja predstavlja određene vrijednosti koje morate prihvatiti i poštovati. Francuzi i Nijemci žele transformirati privrednu moć Europe u političku silu. Dosad u uniji nisu uspijevali postići konsenzus o pitanjima vanjske politike i obrane. Događaji na Balkanu natjerali su čelnike Europske unije da shvate kako moraju imati vojna sredstva i institucionalne mogućnosti kako bi mogli progovoriti jednim jezikom i efikasno djelovati. Dosad to nije bilo moguće. Mislim da je za ovakvo novo razmišljanje bilo presudno ponašanje Njemačke koja je postala sigurnija u sebe, koja više na Sjedinjene Države ne gleda kao na velikog brata, već kao na ravnopravnog partnera. - Osjećaju li neke zemlje članice, primjerice Britanija, rezervu prema takvim promjenama? = Britanija je uvijek rastrgnuta između Europe i Amerike jer ona sebe vidi kao most između Amerike i Europe. Ima nešto i u tome da su Britanci tradicionalno sumnjičavi prema Europi, da su uvijek nepovjerljivi prema francusko-njemačkim namjerama. Boje se da se to ne izrodi u nešto protiv Amerike. Napokon, njihova vrsta kapitalizma bliža je američkom. Niski porezi, stav da veliki bussines zna najbolje, dok je kod nas na Kontinentu država tradicionalno više uključena u vođenje privrede. Nijemci i Francuzi vjeruju u socijalnu tržišnu ekonomiju, dok su Britanci prihvatili vrstu kapitalizma koja je više američka nego li europska. - Vratimo se procesu proširenja Europske unije. Ako summit u Nici ne uspije, proces će biti odgođen. Što će iz toga moći zaključiti zemlje koje se žele priključiti? = Bit će razočarane. Njima se žuri, neke se jako trude. No treba naglasiti da one moraju prihvatiti postojeće ugovore Europske unije i moraju se pridružiti Europskoj monetarnoj uniji. To im možda neće biti jednostavno. Sve institucije Europske unije, znam da je tako u Europskom parlamentu i Europskoj središnjoj banci, razmatraju implikacije proširenja. Ta tijela ne žele brzoplete odluke, oni žele da zemlje koje se priključe uniji budu za to spremne. Naime Europska unija, na neki način, je pooštrila političke i ekonomske kriterije za priključenje. Za buduće članice to na političkoj razini znači da moraju prihvatiti efikasnu Europu koja može djelovati kao sila, a na ekonomskoj da putem određenih reforma moraju postići zdrav financijski i bankarski sustav. Naravno, dat će im se i određeni rokovi da se prilagode jer je šok nakon priključenja sigurno velik i može čak dovesti do nestabilnosti. Dakle, zaključak je da je bolje pričekati kako bi se vidjelo da su potencijalne članice posve spremne za priključenje, da su modernizirale privrednu, monetarnu i financijsku infrastrukturu, nego ih brzopleto primiti u članstvo. - Znači li to da neke zemlje poput, recimo, Hrvatske, koja su tek u prvoj fazi procesa, preskoče neke druge zemlje koje su prije njih bile određene za priključenje, pod uvjetom, naravno, da zadovolje rečene kriterije? = Mislim da će se to posve sigurno dogoditi. Europsko povjerenstvo i druga tijela pomno će pratiti razvoj u tim zemljama, posebno na gospodarskom i financijskom planu. (BBC)