NJ 5.VII.-FR-BRITANIJA I EU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 5. VII. 2000. Blair i noćne more "Evo je opet, stare britanske noćne more. Nijemci žele dominirati Europom. Planiraju europsku superdržavu u kojoj, preko europske vlade, žele određivati ton: euro-banku, u Frankfurtu, već imaju. Francuzi se pak vješaju, kao i uvijek, Nijemcima za suknju. Pariz je suglasan s Berlinom da Francuska i Njemačka same, u svojem savezu, mogu stvoriti Europu. Britanija se tu ne treba miješati. Kraljevina može ostati tamo gdje raste hmelj. London će ili čvrstim integracijskim korakom sukoračati i na oltar eura žrtvovati svoju nacionalnu suverenost. Ili će se nadureno povući, u kut onih koji vječno govore ne i riskirati da propusti priključak na Europu. Koji je izgled zapravo privlačniji? Takve su noćne more već često mučile Britance i malo koristi upozoravati da se njihova panika pali na karikaturi političkih stvarnosti. Kad Gerhard Schroeder i Joschka Fischer provode europsku viziju a Jacques Chirac u Reichstagu govori o 'pionirskoj skupini EU-a', u Westminsteru sva zvona zazvone na uzbunu. Mora se zabilježiti kao napredak što je Tony Blair neposredno pokušao isključiti alarm i nije upao ni u neprijateljsku retoriku niti je prkosno prešao na odbijanje (što je u doba torijevaca bilo pravilo). Premijerov susret s njemačkim kancelarom u Potsdamu posvjedočio je stvaran interes za nastavak rasprave. Velika Britanija na posljetku želi ostati 'pravi i vodeći partner u Europi', tvrdio je Blair. Baš zato što London nema nakanu dopustiti da ga se otkvači i ne bi se sam smio isključiti iz tekuće rasprave o budućnosti Europe, Britanac je svojim ljudima doma pokušao pojasniti: 'Vrijeme je da mi Britanci imamo toliko samopouzdanja da shvatimo kako sami možemo oblikovati događaje u Europi i na njih utjecati - a to i radimo.' Blair dakle nije voljan sanjati noćne more. Niti napraviti uslugu britanskim protueuropljanima (i nekim kontinentalnim podcjenjivačima Britanije) da dragovoljno odstupi u drugi dio EU- a. No londonski je laburistički premijer dakako svjestan da u kući predstoje teške odluke i da se ne nalazi u zavidnom položaju. Porastao je pritisak i iznutra i izvana. Dok partnerske države pod dojmom planiranog proširenja EU-a poduzimaju nove integracijske prodore koji nisu još pravo ni usklađeni a već izazivaju galamu, Blaira u vlastitoj zemlji stranački kolege poput gospodarskih bosova tjeraju da napokon postavi skretnice za valutu, jer će se inače na tisuće radnih mjesta zaklimati, a London i dalje gubiti utjecaj. Sindikalni vođe, poduzetnici i visoki članovi njegove vlade - poput ministra vanjskih poslova Robina Cooka i ministra trgovine Stephena Byersa - traže od Blaira ulazak u Euro-Star, brzi priključak kontinentalnoj gospodarskoj mreži. No premijer se još boji mogućeg protuudarca, 'ne' od stanovništva čije je ispitivanje svečano hvalio. Devet mjeseci prije mogućeg izbornog roka, Blair se jednostavno ne usuđuje na odmjeravanje snaga po pitanjima eura, jer ne želi tjerati vodu na mlin oporbenih konzervativaca. Preko 70 posto Britanaca, po najnovijim je istraživanjima protiv odricanja Britanije od funte. Torijevci pokušavaju iskoristiti tu okolnost. Desni tisak prijeti 'nacionalnom kampanjom' protiv Blaira. S druge strane ta ista ispitivanja mišljenja pokazuju da više Britanaca nego ranije EU drži novom čvrstom domovinom. Gotovo dvije trećine žele 'definitivno' ostati u uniji. Na tom - iako nesigurnom - temelju, Blair pokušava izgraditi svoj europsk položaj, svojim zemljacima uliti hrabrost za europsko samopouzdanje. Mjereno otočkim nagonima nacije, to je težak proces kojemu Blairovo oklijevanje u pitanju valute nije pripomoglo. Ali sada, kad premijer pozitivnije govori, kad želi 'suoblikovati' raspravu o integraciji i sve više, s velikim oprezom, pokušava poravnati put euru, izlazi na vidjelo politika koja bi odnos Velike Britanije prema Europi mogla izvući iz opsesija prošlosti i postaviti ga na razumnije, pragmatičnije temelje. Čak i kraljica, čuje se, ravnodušno očekuje euro (i nestanak njezine glave s nacionalnih kovanica). Puževa brzina tih promjena dakako zahtijeva strpljenje partnera Londona, osobito što u mnogim pitanjima vrijeme goni i što bi bilo puno jednostavnije odgurati Britance na kolnik za sporu vožnju. No ne vidjeti promjene koje se probijaju, bila bi teška pogrješka: Blair u svojem novom vrednovanju britanske politike prema EU treba svu potporu koju može dobiti" - zaključuje komentator lista Peter Nonnenmacher.