IT-4. VII.-CORRIERE- AMATO INTERVIEW

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 4. VII. 2000. "Europi treba jedno političko srce" "Italija ne sudjeluje u raspravi o Europi koju su pokrenuli Nijemci i Francuzi? Giuliano Amato u svojoj radnoj sobi u Palazzu Chigi odlučan je dokazati suprotno. 'Italija', kaže naglašavajući svaku riječ, 'je odavno nazočna u toj raspravi. Stajališta je više puta zauzeo ministar Dini, ja sam sam napisao jedan članak nakon Fischerovih prijedloga i nije moja krivnja što je kod nas bilo malo reakcija. (...)' - Koje su onda smjernice vodilje talijanskoga stajališta? = Za početak, smatram ispravnim da postoji jedno europsko projektiranje, i da se pojavljuje potreba da se paralelno sa širenjem Europe izgradi jedno srce Europe. Prihvatiti nove članice ne brinući se o nekom političkom motoru sposobnom upravljati budućnošću integracije značilo bi se izložiti riziku nastajanja jedne Europe svedene na gospodarski prostor. Naprotiv, imamo dužnost održavati vjerodostojnom koncepciju Europe u javnim mišljenjima naših zemalja, i za to nisu dovoljna tehnička ustrojavanja. Ja sam uvjereni zagovornik širenja. Jednom živom dijelu europske povijesti i kulture, samo zato što je imao nesreću komunizma, ne može se na kraju nesreće kazati da nije dio Europe. No ako je ispravno da Europa raste, i da se tako umnožavaju i razlike, istodobno moramo misliti i na jedno političko srce. (...) Altiero Spinelli, premda je pripadao najboljoj vrsti utopista, priznao je da federalisti ne bi nikamo stigli da se nisu spojili s pragmatičnošću čelnika država. A istu je svijest gajio i Jean Monet. - Možda je to taj politički pragmatizam koji uzbunjuje Romana Prodija i Maria Montija? = Ne, ne vjerujem. Francusko-njemački duet zapravo može nositi neki rizik, te je i stoga nužno sudjelovanje Italije u procesu koji se odvija. Koji rizik? Kazali smo da uz širenje Europe treba ići jedno političko srce Europe. Dakle, to srce treba kucati u korist cjelokupne Unije, ne može kucati za jednu elitu velikih zemlja, a još manje za to da bi se drugima nametnula njihova volja. Potrebno je podsjetiti da u mnogim europskim javnim mišljenjima ostaje jedan snažan nacionalni osjećaj, koji nije baš spreman poistovjetiti širenje s prevlašću najvećih zemalja. To vrijedi i za zemlje kandidate, štoviše vrijedi poglavito za njih. Dakle, veličina Europe uvijek je bila u tome da je svoje korake mjerila prema svojoj sposobnosti prihvaćanja razlika. Sada se još jednom nalazimo pred tim izazovom. - Vaša razmišljanja mi se čina bližim Fischerovim prijedlozima nego onim Chiracovim. Griješim li? = U onome što kaže predsjednik Chirac nedvojbeno ima nešto te elitističke ideje, postoji francuska zabrinutost za autonomiju u pitanju obrane, kao i glede europskog sporazumijevanja koje sada Pariz prihvaća, te, štoviše promiče. A s druge strane u onome što kaže Fischer vidim nešto otvoreno njemačko, u smislu da Nijemci kako bi govorili o integraciji moraju govoriti o federalizmu. Ja federalizam smatram jednim od velikih početnih motora Europe, no za budućnost ga vidim kao perspektivu vezanu uz suverenitete nacionalnih država. U federalističkom konceptu postoji jedno prebacivanje suvereniteta, dakle ekskluzivnih vlasti, s država na viši entitet. Ta shema pripada povijesnom iskustvu prošlosti. Ono što sada činimo, i što se događa u cijelom svijetu, je, međutim, izgradnja sustava upravljanja koji bih nazvao višerazinskim, u kojemu se ne prebacuju suverene vlasti nego funkcije s mehanizmima u kojima su integracija i suradnja dva lica iste medalje. (...)" Razgovor je vodio Franco Venturini.