RIM, 4. srpnja (Hina) - Predsjednik RH Stjepan Mesić, koji na čelu hrvatskog izaslanstva boravi u dvodnevnom posjetu Vatikanu i Republici Italiji, održao je danas u Rimu na Slobodnom međunarodnom sveučilištu društvenih studija (LUIS)
predavanje o položaju Hrvatske i njezinim perspektivama, čiji tekst prenosimo u cijelosti: Ekselencije, Gospođe i gospodo, Želio bih ponajprije zahvaliti Predsjedniku Slobodnog međunarodnog sveučilišta društvenih studija, dr. Luigiu Abeteu, na ljubaznom pozivu da pred ovim auditorijem, sastavljenim od uglednih znanstvenika i predstavnika javnog života Italije, iznesem svoje poglede na trenutni položaj Hrvatske kao i na perspektive njezine modernizacije i ubrzanog uključivanja u međunarodne političke i gospodarske tijekove. Posebno me raduje što mi je prilika za izlaganje mojih razmišljanja pružena upravo ovdje u Rimu, gradu koji je kroz povijest - od srednjeg vijeka pa do dana današnjega - igrao važnu, a ponekad i presudnu ulogu u oblikovanju hrvatske stvarnosti. Jedan od svijetlih primjera utjecaja Rima, kako svjetovnog tako i crkvenog, na formiranje hrvatske stvarnosti jest nesumnjivo odluka
RIM, 4. srpnja (Hina) - Predsjednik RH Stjepan Mesić, koji na čelu
hrvatskog izaslanstva boravi u dvodnevnom posjetu Vatikanu i
Republici Italiji, održao je danas u Rimu na Slobodnom međunarodnom
sveučilištu društvenih studija (LUIS) predavanje o položaju
Hrvatske i njezinim perspektivama, čiji tekst prenosimo u
cijelosti:
Ekselencije,
Gospođe i gospodo,
Želio bih ponajprije zahvaliti Predsjedniku Slobodnog
međunarodnog sveučilišta društvenih studija, dr. Luigiu Abeteu, na
ljubaznom pozivu da pred ovim auditorijem, sastavljenim od
uglednih znanstvenika i predstavnika javnog života Italije,
iznesem svoje poglede na trenutni položaj Hrvatske kao i na
perspektive njezine modernizacije i ubrzanog uključivanja u
međunarodne političke i gospodarske tijekove.
Posebno me raduje što mi je prilika za izlaganje mojih razmišljanja
pružena upravo ovdje u Rimu, gradu koji je kroz povijest - od
srednjeg vijeka pa do dana današnjega - igrao važnu, a ponekad i
presudnu ulogu u oblikovanju hrvatske stvarnosti.
Jedan od svijetlih primjera utjecaja Rima, kako svjetovnog tako i
crkvenog, na formiranje hrvatske stvarnosti jest nesumnjivo odluka
o priznavanju Republike Hrvatske kao samostalne države.
Prisjetimo se nakratko koliko je proces emancipacije Hrvatske bio
težak. Hrvatska je početkom devedesetih zbog svojih slobodarskih
aspiracija bila izložena ne samo snažnom političkom pritisku onih
nazadnih snaga, koje su, nažalost, još uvijek na vlasti u Beogradu,
nego potom i brutalnoj oružanoj agresiji, za koju smo onda već znali
da je imala za cilj stvaranje etnički čiste Velike Srbije, suludog
anticivilizacijskog, i srećom, propalog projekta. Formaliziranje
državne samostalnosti, na kojoj su ondašnji čelnici Hrvatske - među
njima sam bio i ja - s pravom uporno insistirali, i za koju su se
svjetovni i crkveni Rim nedvojbeno istinski zalagali, znatno nam je
olakšao ostvarenje faktične slobode i uspostavu demokratskog
sustava.
Velikim naporima naša se zemlja uspjela obraniti od agresije i
potom izašla kao pobjednica u sukobu s nedemokratskom Srbijom i
Jugoslavenskom narodnom armijom koja je bila stala na njezinu
stranu, ali je izgubila previše vremena na neophodnoj društvenoj i
gospodarskoj modernizaciji. Međutim, parlamentarni izbori od 3.
siječnja ove godine pokazali su da hrvatski građani nisu bili
spremni slijediti put, usredotočen na sadašnjost i prošlost, koji
nije vodio prema budućnosti. Naprotiv, jasno su izrazili svoju
želju za brzim provođenjem prijeko potrebnih društvenih i
gospodarskih reformi i time demonstrirali postojanje ogromnog
demokratskog potencijala u našoj zemlji. Drugim riječima, pokazali
su da priželjkuju europsku Hrvatsku, Hrvatsku tolerancije i
ljudskih prava, prosperiteta i gospodarskog rasta.
Ponosan sam na građane svoje zemlje, jer su po svemu sudeći spremni
podnijeti teret restrukturiranja ekonomije koje će, u prvoj fazi,
imati za posljedicu masovna otpuštanja, ali će zato kasnije
zasigurno generirati nova radna mjesta i modernija radna
okruženja. Nova hrvatska Vlada se odlučno posvetila ovoj
nezahvalnosj, pa i nepopularnoj zadaći, dobro znajući da je
stvaranje modernog i efikasnog gospodarstva u korelaciji s
nastavkom uspješne demokratske transformacije društva. Jer samo
prosperitetna društva, ili ona koja su na najboljem putu da to
postanu, mogu biti dobra podloga za učvršćivanje demokratskog
poretka i pravne države, kao i brana protiv svakog političkog
ekstremizma.
Napori koje ulaže hrvatska vlast i građani naše zemlje su golemi.
Ljudski, prirodni i gospodarski resursi kojima raspolažemo nisu
zanemarivi. No ipak će nam za brzu i efikasnu transformaciju
ekonomije trebati znanje i kapital naših inozemnih partnera, i tu
posebno mislim na Italiju, jednu od najrazvijenijih država na
svijetu, zemlju koja impresionira svojom kreativnošću i
fleksibilnošću. Siguran sam da projekti izgradnje jadransko-
jonske autoceste i plinovoda Norveška-Poljska-Srednja Europa-
Jadran predstavljaju solidan temelj za daljnje jačanje gospodaskih
i političkih odnosa između Hrvatske i Italije.
Međutim, građani Hrvatske nisu na izborima početkom ove godine
novoj vlasti dali samo mandat za provođenje gospodarskih reformi,
oni također očekuju preoblikovanje našeg društva. Birači su,
naime, pokazali da žele živjeti u zajednici, čiji se identitet ne
temelji prvenstveno na vjerskom ili etničkom zajedništvu, nego na
volji njezinih članova da dijele istu sudbinu. Stoga se nova
Hrvatska ne boji povratka onih izbjeglih građana srpskog
podrijetla koji se istinski žele uklopiti u hrvatsko društvo i
dijeliti sudbinu svojih građana.
Građanska preobrazba koju je inicirala nova hrvatska vlast je bolan
i težak proces, kojemu se poneki pripadnici našeg društva opiru,
što je, rekao bih, sasvim prirodno, ali sam čvrsto uvjeren da će
zbog maločas spomenutog ogromnog demokratskog potencijala biti
uspješno okončan. Uostalom, zar povijest ne pokazuje da su
istaknuti i od pučanstva prihvaćeni hrvatski intelektualci i
političari bili djelomično nehrvatskog podrijetla. Dovoljno je
spomenuti Strossmayera, Starčevića, Supila, Mačeka i Šufflaya.
Hrvatski nacionalni identitet znači nije isključiv, već
integrativan. Upravo bi širenje ovog saznanja među mlađim
naraštajima trebala biti jedna od temeljnih zadaća hrvatskih
prosvjetnih radnika.
Promjene u Hrvatskoj nisu se, dakako, samo dogodile na
unutarnjopolitičkom planu. Najspektakularniji uspjesi koje je u
zadnjih šest mjeseci zabilježila nova hrvatska vlast odnose se na
područje vanjske politike. Hrvatska je bitno redefinirala svoju
politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, čiji suverenitet i
teritorijalni integritet potpuno i nedvosmisleno poštuje, što
implicira transparentno financiranje institucija bosansko-
hercegovačkih Hrvata. Počeli smo u cijelosti surađivati s
Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu (pred
kojim sam uostalom i sam svjedočio). Obvezali smo se da ćemo
podupirati povratak svih izbjeglica bez ikakve diskriminacije,
Hrvata i Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu, kao i Srba Hrvatske u
njihove domove koje su napustili uslijed poraza srpske vojske.
Naposljetku, Hrvatska vodi konstruktivnu i umirujuću politiku u
regiji, koja se ne može u potpunosti stabilizirati dok je u Saveznoj
Republici Jugoslaviji na vlasti Slobodan Milošević.
Međunarodna zajednica je jednodušno pozdravila odlučnost hrvatske
vlasti da implementira novu političku orijentaciju, koju nije
oklijevala nagraditi. Potkraj svibnja Hrvatska je u Firenci, na
ministarskom sastanku zemalja članica NATO-pakta, potpisala
pristupanje Partnerstvu za mir i tako ušla u predsoblje ovog
najznačajnijeg obrambenog saveza na svijetu. Mjesec dana kasnije
Vijeće ministara Europske unije prihvatilo je studiju o
izvedivosti i tako otvorilo put pregovorima između Hrvatske i
Bruxellesa o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi
trebali početi najkasnije na jesen ove godine. Kao što vidimo, naša
zemlja je na najboljem putu da ostvari svoje glavne strateške
ciljeve: cjelovitu integraciju u NATO-pakt i u Europsku uniju.
Ali, nemojmo se zavaravati i pasti u opasnu euforiju: Hrvatska će
morati zasukati rukave i puno raditi da bi mogla biti ozbiljan
kandidat za punopravno članstvo u europskim i atlantskim
strukturama. Iskreno smatram da Hrvatska posjeduje za to potrebnu
volju, energiju i potencijal, te me posebno raduje što tako
razmišljaju i naši europski partneri. Kao osobnu pohvalu Hrvatskoj
sam doživio inicijativu našeg prijatelja, francuskog predsjednika
Chiraca, za organizaciju sastanka na vrhu u Zagrebu između Europske
unije i zemalja proizišlih iz bivše Jugoslavije koje su najviše
napredovale u svom demokratskom razvoju. Smatram izuzetno bitnim
što regija, od koje svi očekujemo da se što prije stabilizira,
zauzima tako važno mjesto u razmišljanjima mnogih europskih
državnika, te želim iskoristiti ovu prigodu da iskažem podršku
prijedlogu predsjednika Chiraca koji je Europsko vijeće na svom
zadnjem zasjedanju u Feiri prihvatilo te zadužilo kompetentna
tijela Unije, Vijeće i Komisiju, da počnu s pripremama za
organiziranje skupa.
Što se tiče sastava sudionika skupa, želeći pridonijeti
konsolidaciji mira i jačanju suradnje u cijeloj regiji, držim
razboritim upućivanje poziva ne samo zemljama proizišlima iz bivše
Jugoslavije - uključujući, razumije se, i Sloveniju - nego i
njihovim neposrednim susjedima koji su, na različite načine,
zainteresirani za stabilnost u regiji. Moglo bi se, naime, uputiti
poziv Italiji i Grčkoj - obje su članice Europske unije i jako dobro
poznaju regiju -, Turskoj, laičkoj državi muslimanskog karaktera
koja igra stabilizirajuću ulogu u jugoistočnoj Europi, posebno u
Bosni i Hercegovini, te Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i
Albaniji, zemljama koje su jasno usmjerene prema Bruxellesu i
indirektno pogođene režimom sankcija protiv Savezne Republike
Jugoslavije.
Čini mi se logičnim uključiti i ove zemlje u rad konferencije, za
koju svi mislimo da bi trebala biti doprinos europeizaciji i
stabilizaciji regije, što, jasno, implicira normalizaciju stanja u
Srbiji. Nikako ne sumnjam u pozitivne efekte koje bi takav susret
imao na razvoj unutarnje politike u Saveznoj Republici
Jugoslaviji. Demokratski sudionici iz Srbije bi jamačno dobili
dodatan, njima toliko važan legitimitet u odnosu na njihove
sugrađane, od kojih je jedan veliki dio nažalost i dalje
zaslijepljen retrogradnom i antieuropskom ideologijom sadašnjeg
režima u Beogradu.
Izazov za Europsku uniju, kojom do kraja ove godine predsjedava
Francuska, je, dakle, velik. Uvjeren sam, međutim, da je uz
odgovarajući trud moguće postići značajan uspjeh u stabiliziranju
europskog jugoistoka, jednom do proklamiranih ciljeva francuskog
predsjedanja Europskom unijom. Za to je sigurno potrebno koristiti
znanje i iskustvo nama susjedne Italije, države s kojom smo
uspostavili izravne političke i gospodarske veze. Želio bih u ovom
kontekstu naglasiti da hrvatski i talijanski građani već duže
vrijeme mogu prelaziti granicu naših dviju zemalja uz predočenje
osobne iskaznice. Isti granični režim Hrvatska je uspostavila sa
Slovenijom i, prije nekoliko dana, s Mađarskom. Usudio bih se reći
da će stanje u široj regiji tek onda biti istinski stabilizirano i
normalizirano kada ovakvi primjerni granični režimi postanu
općeprihvaćeni standard.
Ekselencije,
Gospođe i gospodo,
Međunarodna zajednica i javnost otkrile su novu Hrvatsku, zemlju
koja je pokazala ne samo snažnu volju za vlastitom demokratskom i
gospodarskom preobrazbom, već i ambiciju da aktivno utječe na
demokratsku transformaciju regije, koja je nažalost predugo bila
izložena osvajačkim ratovima, nesnošljivosti i gospodarskom
nazadovanju. Budite uvjereni, dragi talijanski prijatelji, da će
Hrvatska i ubuduće činiti sve što može na unapređenju i poboljšanju
odnosa među zemljama regije, a u tome, jasno, računa na svestranu
političku i materijalnu pomoć susjeda i drugih prijateljskih
država, među kojima Talijanska Republika zauzima istaknuto
mjesto.
Hvala na pozornosti!
(Hina) pp