IT-3.VII.-LA STAMPA-EUROPA I LONDON

ITALIJA LA STAMPA 3. VII. 2000. Europa s dvije brzine mora bez Londona "Kada je 1. siječnja 1973. Velika Britanija službeno ušla u Europsku zajednicu, taj je događaj pozdravljen, poglavito u Italiji, s velikom naklonošću, a često i s oduševljenjem. S dva razloga. Prvo, jer je u Europu ulazila najslavnija i najstabilnija demokracija svijeta, prevladajući povijesnu sklonost izdvajanju. Drugo, jer je izgledalo, onima koji su već tada bili nepovjerljivi spram francusko-njemačke 'osovine', da će London 'uravnotežiti' europsku gradnju, vjerojatno nudeći više manevarskog prostora. Razočaranja su, međutim, počela prilično brzo. Već 1974. laburisti su, kada su se vratili na vlast, zatražili 'ponovno pregovore' glede ugovora o pristupanju, i sva je sreća da je englesko biračko tijelo, koje nije ni najmanje proeuropsko ali je pragmatično, potom potvrdilo na referendumu termine novog sporazuma. Najgore je tek trebalo doći, s radikalkonzervativnim zaokretom Thatcherove, koja je dugo godina pokušavala blokirati svaki napredak Zajednice. I kada je njezin nasljednik, Major, konačno pristao, u Maastrichtu, na projekt jedinstvene valute, učinio je to samo u zamjenu za mogućnost da izvan nje isključi Ujedinjeno Kraljevstvo ('opting out', koja se još provodi). Sve je to navelo da se, čak i u Italiji, počne dvojiti glede razboritosti želje da London uđe u EEZ. Da bude jasno: mnogi razlozi radi kojih ga se htjelo i dalje vrijede, no istina je i da je bez engleske kočnice i s većom raspoloživošću postgaullističke Francuske, europska integracija mogla napraviti još koraka naprijed. Problem se, dakle, ponovno postavlja sada, u 'oštrom' obliku, odnosno ostavlja malo prostora za kompromise. Uoči širenja Europske zajednice (sada unije), s 15 na 27-30 članica (povijesno nužno širenje nakon kraja hladnoga rata), sve se više materijalizira zamisao o Europi s dvije brzine, s jednom 'avangardom' koja, ostavljajući otvorenima vrata za 'pozadinu', nastavlja za svoj račun putem stvarne inteagracije: alternativa tome je jedno veliko područje slobodne razmjene bez političkog značenja. Treba li Veliku Britaniju s Blairovom vladom, europeističkijom na riječima, ali još izvan eura i istodobno protivnoj zamisli dviju brzina, uključiti kao člana u novi nacrt, znajući da će biti čimbenik usporavanja i krize, ili se mora bez nje, kolika god bila njezina kvota u ukupnoj težini Europe u svijetu? Najveći doprinos Blairove vlade bio je onaj europskoj obrani i može ga se sačuvati: sjećate li se WEU-a, koji je bio spoj, upravo glede vojnih pitanja, šest zemalja utemeljitelja EEZ-a i Engleza koji su ostali vani? Završilo je tako da su Englezi ili Britanci, kako želite, ušli u Zajednicu i da je sada WEU već dio EU-a (previše kratica, slažem se, ali smo se razumjeli). Općenitije i izravnije rečeno, treba Londonu ostaviti potrebno vrijeme da probavi novosti. Ali ne kako bi ih blokirao ili da bi ih pokušao blokirati kako se mnogo puta dogodilo u prošlosti. Pragmatičnost se potiče smjelošću drugih. Uključujući i Italiju, nadamo se", piše Aldo Rizzo.