IT-2.VII.-LA STAMPA-EUROPA CHIRAC ITD.

ITALIJA LA STAMPA 2. VII. 2000. Domoljublje za građane Europe "Zbigniew Brzezinski, dobar poznavatelj Staroga Kontinenta i bivši savjetnik za sigurnost u Carterovo vrijeme, kaže da Europa nema autentičnu snagu jer njezini građani nemaju europskoga domoljublja. Unija između njezinih država radi se iz koristi, a ne političkog uvjerenja. Impuls čiji bi motiv bio samo interes, a ne i strast: strast da se brani jedna zajednička tradicija, strast da se u svijetu šire vrijednosti, 'životna strast koja u nesreći održava nacionalne države'. (...) Slična skeptičnost je raširena ne samo u Sjedinjenim Državama. Ima korijene i u srednjoj i istočnoj Europi, gdje se pridružuje jednom rastućem strahu: strahu da više nisu željeni u Uniji. Da ih se još jednom stavilo na stranu i da su prevareni nakon početnih obećanja o primanju. Češki predsjednik Havel govori o jednom psihološkom zidu koji je zauzeo mjesto onoga koji je pao 1989. Protueuropske snage su u porastu na istoku, poglavito u Budimpešti, Pragu, i hrane se frustracijom, povrijeđenim ponosom, alergijom na ograničeni suverenitet koji ih podsjeća na komunističko razdoblje. Boje se svega kod Europe koja je još jučer bila sanjana luka: federativnog jedinstva i, istodobno, zastoja duha izgradnje. (...) Širenje kontinentom kruži poput sablasti i riskira postati velika pomutnja 2000. Na Zapadu se boje da će ono Uniju isprazniti od njezina političkog sadržaja. Na Istoku se boje da Europa s više brzina, kakvu žele zemlje utemeljitelji, koju se zovu Europom avangarde i pionirskom, od sadržaja isprazni nužno ponovno ujedinjavanje kontinenta. No skepsa može biti loša savjetnica kad se miješa sa strahom. Po svojoj je prirodi konzervativna, a često putem gubi i oštrinu, miješajući se s razboritim sudovima. Združeni, osjećaji straha i skepticizma sprječavaju vidjeti novo kada se ono sramežljivo pokaže. (...) Krajnja ovisnost o SAD-u i slabost jedinstvene valute pokazatelji su možebitne dekadencije Unije: njezine pretvorbe u 'transnacionalnu korporaciju' koju vodi samo korist, bez glave, ambicije, znanja o opasnostima koje prijete ako se neće iscrtati njezine nove istočne i sredozemne granice. A ta spoznaja o padanju probudila je dvije zemlje utemeljiteljice, u Berlinu i Parizu, iz letargije pune nepovjerenja u koju su upali nakon pada Zida. (...) Nije slučajno što je paralizirajuću čaroliju razbio Chirac, s govorom u utorak u Bundestagu. (...) Kad s Fischerom zastupa zajednički Ustav, dovršava makar i privremeno desetljeća francuske podvojenosti glede Europe. A taj Ustav, jednoga dana, može proizvesti osjećaj državljanstva koji po Brzezinskom nedostaje Uniji. Neće to, prirodno, biti klasično domoljublje: vezano uz jedan jezik, uz vječni lokalni duh. Bit će jedan Verfassungpatriotismus: ustavno domoljublje, vjeran obvezama i pisanim zakonima. Uostalom, to je bilo domoljublje američkih federalista. Protivno onome što vjeruju nacionalisti ili socijal-nacionalisti poput Chevenementa u Francuskoj, ne radi se o bestjelesnom progresističkom osjećaju, protunacionalnom, prezirnom prema tradicijama i starim europskim civilizacijskim običajima. On je upravo suprotno od svega toga. (...) Nije to ta životna strast koja države-nacije održava u nesreći. To je jedna drugačija strast, no ipak je to strast kada će trebati braniti taj zid načinjen od zakona i prava. Za sada Brzezinski ima pravo: politička i obrambena Europa je djelotovorna u samo manje ozbiljnim krizama. To pokazuje asimetrija između sankcija protiv Haiderove Austrije i ravnodušnost spram kršenja ljudskih prava prvo na Balkanu, a potom u Rusiji. No čini se da europske avangarde naslućuju opasnosti koje dolaze. Grizodušje i želja da se ponovno pronađu ono je što ih razlikuje od velikih transnacionalnih korporacija utemeljenih samo na gospodarskoj koristi", piše Barbara Spinelli.