IT-29.VI.-CORRIERE-FRANCUSKA,NJEMAČKA,EUROPA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 29. VI. 2000. Jedna jezgra za Europu najsnažnijih "S povijesnim govorom kojega je izgovorio francuski predsjednik Jacques Vedrine u Bundestagu, u Berlinu, Europa se sprema napraviti novi skok naprijed. No ovoga puta, još i više nego u slučaju zajedničke valute, to je skok u nepoznato. Chiracov je govor zapravo potvrdio, na najvišoj mogućoj razini, francusko slaganje s prijedlogom kojega je u svibnju iznio njemački ministra vanjskih poslova Joschka Fischer, da se širenje Unije prati jednim produbljivanjem njene političke integracije, povjerenim jednoj 'pionirskoj skupini' zemalja koje će se postaviti kao avangarda u odnosu na druge europske partnere. Kako bi se postigao taj rezultat, Francuska i Njemačka pokrenule su jednu ofenzivu koja bi trebala omogućiti da se na skupu na vrhu u Nici, u prosincu, u ugovore upiše, s pristankom svih zemalja članica, pravo te avangarde da se ustroji kao 'motor' Europe. Francusko-njemački dogovor, makar je tek naznačen, dovoljan je da promijeni lice Unije kojega smo poznavali posljednjih 40 godina. Velika Europa proširena na 25-30 zemalja bila bi samo okvir jedne 'male Europe' povezane i politički homogene, koja bi svoje ambicije gajila u sjeni osovine Pariz-Berlin. Prva žrtva te nove arhitekture bila bi europska Komisija koju danas vodi Romano Prodi, koja bi definitivno izgubila središnju ulogu u političkom usklađivanju i pokretanju, i postala, u najboljem slučaju, bilježnik i činovnik odluka donesenih drugdje. (...) U stvarnosti, jedina sigurna stvar u tom 'feuilletonu glede budućnosti Europe', kako ga je nazvao francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine, jest da je stari sustav u krizi i da neće moći izdržati širenje. Djelomična reforma ugovora, koja bi se trebala donijeti u Nici kako bi se omogućio ulazak novih članica, bit će, dakle, samo uvod u jednu još dublju krizu čiji ishod nitko nije u stanju predvidjeti. Obračun, prema scenarijima iscrtanim u europskim uredima, počet će 2002., s dolaskom eura u džepove građana, prvim mogućim priključenjima zemalja istoka, i, poglavito, s novim vladama koje će zasjesti u Parizu i Berlinu (i u Rimu, mada izgleda da se nitko oko toga ne brine) nakon parlamentarnih izbora. To će biti ono što je predsjednik Chirac u svojem govoru nazvao 'velikom tranzicijom'. Prema kuda? Nitko to nije u stanju kazati. No upravo stoga dalekovidnije zemlje nastoje zadržati slobodne ruke, unaprijed si napraviti manevarske prostore i osigurati si najveću fleksibilnost u okviru zajedničarskih institucija. Za Italiju taj scenarij, koji već više nije hipotetički nego realan, postavlja teške probleme. (...) Očekuje nas još jedna trka prema novoj 'tvrdoj jezgri' u koju se neće moći provući, nego će biti potrebno biti nazočan u ulozi protaganista, ne epizodista. Što se tiče Komisije Romana Prodija, počinjemo shvaćati da je njena pokretačka uloga predodređena, u nacrtima drugih, za brz pad. (...) POvijest, tradicija, politička kultura i gospodarske strukture nameću nam proeuropski izbor. (...) No kako bi uspjeli trebamo se već sada pokrenuti.", piše Andrea Bonanni.