DNEVNI PREGLED BR. 117 - 21. LIPNJA 2000.

FRANCUSKA LE MONDE 21. VI. 2000. Europa: rasprava Fischer - Chevenement 'Le Monde' i 'Die Zeit' organizirali su sučeljavanje njemačkoga i francuskog ministra. Dijalog, u kojemu se otvoreno očituju o Europi i o naciji, zabilježili su Jacqueline Henard, Roger de Weck ('Die Zeit') i Daniel Vernet. " - Gospodine Fischer, što vam je palo na pamet kada ste nakon govora u Berlinu čuli od g. Chevenementa kako je Njemačka u biti uvijek sanjala o Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti i nije se potpuno oporavila od 'zastranjenja' koje je bio nacizam u njezinoj povijesti? J.F: Već dugo poznajem stajalište Jeana-Pierrea Chevenementa. U Francuskoj ga smatraju 'pristašom suverenizma'. Ja sam pak uvjereni pristaša integracije. Prvo sam pomislio da će mu to zadati brige, a onda sam se zapitao što je zapravo htio reći: da Njemačka ima tragičnu povijest, povijest neuspjelog stvaranja države- nacije, za razliku od Francuske, Poljske i Nizozemske? Da ta Njemačka u stvari želi okrenuti leđa nacionalnoj državi i pobjeći od svoje prošlosti? Da traži spas u nestvarnoj Europi? - Nije li tako? J.F: Nije. Jean-Pierre Chevenement podcjenjuje ono što se dogodilo u posljednjih deset godina. Sada, nakon sto pedeset godina tragične povijesti, traženja države-nacije, hegemonističkog skretanja i, napokon, zapadanja u zločin, Nijemci su načisto sa samima sobom: politički i kulturno. Nijemci se osjećaju dobro koliko i Francuzi. Isto tako što se tiče povijesti. Ipak, naša je povijest nažalost drugačija. Stalno sučeljavanje s Auschwitzom i s moralnom i povijesnom odgovornošću nerazdvojivi su od našeg identiteta. To je dio naše nacionalne povijesti. Auschwitz je kao takav dio nas. Pitanje granica zauvijek je riješeno. Nema više otvorenoga 'njemačkog pitanja', ni unutar ni izvan zemlje. Zadnja je faza bilo preseljenje iz Bonna u Berlin. Ne možemo podcijeniti njegovu simboličnu važnost. U tom smislu možemo smatrati da je zaključena rasprava o tome okolišamo li u svezi s nacionalnom državom. Ta je rasprava završena. - G. Chevenement, slažete li se s g. Fischerom? = J-P. C: Odgovorit ću vam neizravno, ali dopustite mi prije da kažem kako, po mom sudu, ništa nije važnije od dobrih odnosa i vrlo velikog razumijevanja između Francuske i Njemačke, što ne ide bez raspre, pa i pomalo žestoke, koja je ipak potrebna da bi se promicala zamisao o europskoj Europi. Veza između Francuske i Njemačke također je odsudna. Dakle, Njemačka je danas ujedinjena, s polustoljetnim nasljeđem ustavnog domoljublja, s Berlinom koji je njezina povijesna prijestolnica, premda je Njemačka kasno ostvarila svoje jedinstvo, s granicama koje priznaje, susjedima koji ne samo da joj ne prijete već su i prijateljski raspoloženi prema njoj. Postoje svi uvjeti da Njemačka više ne osjeća strah od sebe same. - U čemu je onda problem? J-P. C: Prošlost pritišće Njemačku, kao i Francusku. Francuska je još jako obilježena ne samo francuskom revolucijom nego i ranama iz 1940. Pitanje Vichyja stalno je prisutno u našem političkom životu i čini mi se sasvim prirodno da i Njemačka, budući da odbacuje nacizam - to sam htio reći, makar mi pripisuju suprotno - može doći u napast da sotonizira pojam nacije. Zašto? Zato što se, po tradiciji, pojam nacije brkao s etničkim pojmom Volka koji je još prošle godine bio u osnovi prava na njemačko državljanstvo. Promjene u pravu na državljanstvo i uvođenje prava tla, očito mijenjaju ne samo definiciju stranca, već i definiciju Nijemca, što se, po mom sudu, treba završiti sa shvaćanjem nacije kao zajednice građana. Iako Njemačka zapravo, nakon toliko tragedija, ratova i katastrofa - koji su po mom mišljenju skretanja i nisu rezultat nikakve njemačke sudbine - ima građansku predodžbu o naciji, došlo je vrijeme za vrlo iskren i otvoren odnos u kojemu si možemo reći ono što se prije nekoliko godina možda nismo usudili. Nema razloga da bježimo u 'postnacionalno', u nejasan federalizam. Bit će to napredak naspram pomalo uobičajenoga govora o francusko-njemačkim vezama na koji smo bili osuđeni u prošlosti. (...) J.F: (...) Ironija, a povijest je gdjekad puna ironije, hoće da se mi počinjemo osjećati dobro u našoj državi-naciji u času kada klasična europska nacionalna država, kakvu poznajemo i volimo - Nijemci također - više nije dovoljno velika ni moćna da bi mogla odlučivati o sudbini europskih naroda. Drugim riječima, našli smo se pred obvezom da u potpunosti ostvarimo načelo integracije. Htio bih znati što ste mislili s vašim navodom o 'Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti', kako mi kažemo na njemačkom. Nijedna država nije dalje od zamisli o carstvu nego što je to Njemačka danas. J-P. C: Istinu govoreći, bila je to dosjetka čiji je smisao bio ovaj: budući da još sotonizira naciju, Njemačka je u napasti da pobjegne u postnacionalno, gdje ponovno osjeća nostalgiju za stanovitom vrstom federacije koja okuplja različite entitete, osobito regionalne, što je donekle slično Svetom Carstvu. J.F: Ali, Europska unija nije nimalo slična Svetom Carstvu! J-P. C: Jako mu sliči... J.F: Proširena Unija u kojoj nije provedena reforma ustanova može podsjećati na zadnju fazu Svetog Carstva... J-P. C: Sveto Carstvo imalo je u kasnijoj fazi čimbenika ujedinjenja! Bio je to habsburški car... J.F: No, dobro, Habsburgovci su bili neobični federalisti! (...) J-P. C: (...) Mislim da u knjizi 'Risiko Deutchland' ('Opasnost od Njemačke') iznosite zamisao da smo u razdoblju globalizacije, i ja u toj globalizaciji nedvojbeno vidim pozitivne strane, ali i puno negativnih. To je divlja globalizacija koja se događa izvan nadzora građana. Protiv toga treba dići revoluciju. Strastveno vjerujem u bolje poznavanje između Francuske i Njemačke, jer se ništa ne da napraviti izvan te ključne veze. Zato moramo moći čitati njemačku povijest, rekao bih gotovo kao otvorenu knjigu. (...) J.F: Ustanove nisu same sebi svrha. One su oruđe. Kako možemo raspravljati o trajnom udruživanju Rusije i Europe ako nismo kadri da integriramo zemlje srednje Europe? Sadašnje ustanove to ne dopuštaju, to je jasno. Zato na taj povijesni izazov moramo odgovoriti korjenitom reformom europskih ustanova. J-P. C: Moramo ostvariti oboje istodobno ako želimo biti nešto više od američkoga predgrađa... J.F: Da, da, znam. Mi smo zapravo na pragu europske revolucije, ustavne revolucije. To je velik izazov. Slažem se s vama, pitanje je nedvojbeno razvitak zajedničkog političkog bića. Prema kakvom društvenom obrascu? Europa ima puno zajedničkih točaka i katkad velikih razlika naspram Sjedinjenih Država. Taj obrazac možemo zadržati samo pod zajedničkim europskim šeširom; sami ćemo biti slabi. Klasična europska država-nacija premalena je u uvjetima globalizacije. A ta je globalizacija - htjeli mi to ili ne - objektivna stvarnost. Pitanje je kako se ponašamo, kako je možemo nadzirati i kako sačuvati ono što je važno i dragocjeno za nas. (...) - Nije li vrijeme da se ojačaju i demokratiziraju europske ustanove? J-P. C: E, o tome treba povesti veliku raspravu. Polazim od zamisli da, želimo li da demokracija napreduje, treba imati zajednički prostor za javnu raspravu. Ako taj zajednički prostor ne postoji, možemo samo imati prividnost parlamenta i, u stvarnosti, veo koji prikriva vlast oligarha. Europa odveć funkcionira u mreži, nadzor građana je loš. Unutar države rasprava je najživlja, najistinitija i može se riješiti na najjasniji način, a Njemačka je nedavno dala dva primjera za to, ujedinjenje i pobjeda saveza SPD-Zeleni.. (...) J.F: Dobro, no to podrazumijeva da u Europi imamo podjelu ovlasti s demokratskom legitimnosti. Tako da mogu sudjelovati sve javnosti pojedinih država. U ovom času samo Europsko vijeće, predstavnik vlada, ima neizravnu demokratsku legitimnost. To nije kritika, već proces odlučivanja nije jasan. Naša je zadaća izgraditi zajednički europski prostor, a da ne ukinemo državni prostor. Kakva treba biti ravnoteža između državnog i europskog? To je po mom mišljenju odsudno pitanje. Odgovor je federacija. (...) Ne razumijem zašto se protivite federalizmu. Za vas centralizirana Europa mora biti prava noćna mora. Ako se slažemo da će se Europa izgraditi, i mora se izgraditi, kakva može biti ako ne federalna? Alternativa je jednostavna: federalna ili centralizirana Europa... ili nikakva Europa, što je najgora mogućnost. J-P. C: Možemo imati politički savez država-nacija koji, na neki način... J.F: To nije Europa! J-P. C: Prihvatimo stvari onakvima kakve jesu. Europska unija postoji i unutar nje se, po mom sudu, ne može stvoriti federalna čvrsta jezgra. Mogu se uvesti pojačane suradnje, ali... J.F: S jedanaest zemalja? Kao euro 11? To je već federacija! J-P. C: To nije federacija u potpunosti... J.F: To je ustvari birokratsko federalno tijelo: europska središnja banka. Našu smo suverenu vlast, naš monetarni suverenitet povjerili jedanaestorici, banci. To mora biti mora za republikanca poput vas! J-P. C: Osobno nisam bio pristaša takve formule, ali sam za to da središnja banka dobije protutežu u gospodarskoj vladi. Na koncu, ne trebamo se u Francuskoj svađati oko naravi Europe... Ona nije ni federacija ni konfederacija. Ona je nešto što nikada i nigdje nije bilo opisano i ne podsjeća čak ni na Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti! (...)" 20. VI. 2000. Uzdrmane ustanove "U rujnu se Francuzi moraju očitovati o važnoj reformi: skraćenju predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina. Tri mjeseca kasnije, na europskom susretu na vrhu u Nici, započet će druga reforma: Europa će djelovati na novim temeljima. Što je zajedničko ovim dvama događajima? Bitna stvar: i jedna i druga reforma dovest će do toga da će se Francuzima, vrlo brzo, upravljati različito. Način na koji će se ostvarivati narodni suverenitet razlikovat će se na državnoj i na europskoj razini. U času globalizacije, institucijske su raspre važnije no ikad: u njima se određuje politički prostor. U ponedjeljak 17. lipnja u Feiri, u Portugalu, petnaestorica će utvrditi uvjete reforme koju će morati započeti francusko predsjedateljstvo. Riječ je o revoluciji u radu Unije kako je proširenje na trideset članova ne bi paraliziralo. Četiri su dijela te reforme. Znatno proširiti djelokrug odlučivanja običnom većinom u Ministarskom vijeću Unije znači gubitak prava veta jedne zemlje - a Francuska ga je često koristila - u važnim područjima gospodarskoga i društvenog života. Zbog toga treba drugačije uspostaviti ravnotežu između glasova koji se dodjeljuju jednom članu ovisno o njegovoj demografskoj veličini, budući da je cilj da se ne oštete velike zemlje Unije. Treći je dio reforma Povjerenstva: da bi se spriječila kriza pretilosti koja prijeti Uniji s proširenjem, velike će zemlje - napose Francuska - možda imati samo jednog povjerenika umjesto dvaju. Četvrti je dio najteži: da proširenje ne bi onemogućilo produbljenje Europe, neke zemlje moraju biti slobodne kako bi u integraciji mogle poći dalje od drugih. Govori se o 'pojačanoj suradnji'; ukratko, to znači Europa s dvije brzine. Takva korjenita reforma neće ostati bez posljedica na državnom planu: riječ je o suverenitetu. Tu i tamo nailazimo na pravu, otvorenu i promišljenu raspravu, napose na našim stranicama. Istodobno, s trajanjem predsjedničkog mandata Francuska dira u jedan od važnih dijelova Ustava. Tu su vidljive velike razlike! U desnici je malo oduševljenja, a Jacques Chirac je postupio protiv svoje volje. U ljevici kakofonija, gdje Jacques Delors izražava odlučno protivljenje, dok se čini da Socijalistička stranka sumnja u prikladnost referenduma, a komunisti pozivaju na suzdržanost. Osim odlučnog neprihvaćanja petogodišnjeg mandata - s kojim se mi ne slažemo - g. Delors nije u krivu kada si postavlja pitanje o neobičnom 'postupku' kojim se rasprava ograničava samo na 'čisto' petogodišnje razdoblje. Čini se da se dio političkih krugova zanima samo za kratkoročne posljedice, taktičke i biračke, reforme. No daleko od toga da je to samo pitanje zakupa u Elizejskoj palači, ono se tiče i ravnoteže ovlasti. O njemu se dakle mora temeljito raspravljati i odlučiti na referendumu", piše list. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 20. VI. 2000. NATO bi trebao ozbiljno shvatiti optužbe o kršenju zakona "Neposredno pošto je glavna tužiteljica Međunarodnoga kaznenog suda za ratne zločine, počinjene na području bivše Jugoslavije, odlučila odbaciti optužbe o NATO-ovim mogućim ratnim zločinima, Amnesty International objavio je izvješće u kojemu je optužio NATO za kršenje zakona o vođenju rata. Opsežniji dokument u kojem su iznesene slične optužbe objavila je u veljači ove godine organizacija Human Rights Watch. Aktualni glavni tajnik NATO-a George Robertson odbacio je optužbe, proglasivši ih 'neosnovanima i utemeljenima na lošim argumentima'. Nijedno od spomenuta dva izvješća ne sadrži zahtjev za pokretanje sudskog postupa protiv zapadne vojne organizacije, a ne očekuje se ni bilo kakva reakcija haaškog suda. No, autori oba izvješća ozbiljno preporučuju NATO-u da sam pokrene odgovarajuće mjere. Human Rights Watch i Amnesty International žele internu istragu o propisima o sudjelovanju u vojnoj operaciji, o upotrebi određenih vrsta oružja i o pojedinim aspektima vojne doktrine. Pozivaju članice NATO-a da pokrenu sudske postupke protiv pojedinaca koji su ocijenjeni odgovornima za ozbiljne povrede zakona o humanom djelovanju u ratnim uvjetima. Cilj NATO-ove intervencije bilo je prisiliti predsjednika Slobodana Miloševića da prihvati uvjete sporazuma iz Rambouilleta. NATO-ova operacija nije trebala djelovati kao rat protiv srpskog naroda. No, budući da je Milošević zapovijedao oružanim snagama, savezničke snage morale su izvesti ratne operacije. Ta je nužda rezultirala posebnom situacijom u kojoj je valjalo posvetiti posebnu pozornost izbjegavanju kolateralne štete u obliku žrtava među civilima i štete na imovini. Po spomenutim izvješćima, taj uvjet nije primjereno ispunjen, a NATO, vojni zapovjednici i pojedinci među vojnim osobljem, prekršili su čak i uvriježena pravila o ratovanju. Izvješća navode slučajeve u kojima su žrtve među civilima prouzročene nemarnim izborom meta, upotrebom oružja sa širokim dosegom i neispravnim vremenskim koordinatama akcije. Mnogi od tih slučajeva bili su rezultat neprimjerenog izviđanja, bombardiranja s velike visine, izostalog djelotvornog prethodnog upozorenja civilima ili nepoznavanja moguće kolateralne štete koju novo oružje može prouzročiti. Piloti koji su usred bijela dana napali most kod Grdelice prekasno su shvatili da su zapravo pogodili vlak. No, budući da most nije uništen, napad je ponovljen; vlak je pogođen i drugi put, a tom je prilikom prouzročen i najveći broj žrtava među civilima. Potreba za izvršavanjem zapovijedi često je rabljena kao argument na suđenjima za ratne zločine ali obično nije prihvatljiva. Kasetne bombe vrlo su djelotvorne u borbi protiv vojnog osoblja na terenu odnosno u napadima na skupine zrakoplova na pistama. Za vrijeme same operacije ali i nakon nje te su bombe prouzročile velik broj žrtava među civilima. NATO-ova letjelica napala je zgradu radija i televizije u Beogradu. Emitiranje je prekinuto na tri sata, a ubijeno je 16 civila. Suprotstavljanje neprijateljskoj propagandi za vrijeme rata legitiman je čin, ali upitno je jesu li upotrijebljena sredstva sile bila opravdana u danoj situaciji. NATO-ova akcija trebala je spriječiti nastavak kampanje etničkog čišćenja, koju su provodile jugoslavenske oružane snage. Kada je postalo očito da saveznička akcija ne uspijeva ostvariti taj cilj, napadi su preusmjereni na civilnu infrastrukturu. Uništeni su mostovi na Dunavu, dignute su u zrak elektrane, skladišta nafte i toplane i prekinuta je opskrba vodom. Bombardiranje Beograda tjeralo je građane da iz noći u noć utočište traže u skloništima. Cilj tih napada bilo je poticanje srpskog stanovništva da podvrgne pritisku svoju vladu kako bi ova prihvatila uvjete saveznike. Saveznici su se mogli sukobiti s jugoslavenskim snagama na terenu. U tom bi slučaju platili daleko veću cijenu u životima savezničkih vojnika i u vojnim resursima. (Tijekom zračnih napada nijedan saveznički vojnik nije izgubio život zbog djelovanja neprijatelja.) Humanitarna je kriza prekinuta, a većina raseljenih osoba uspjela se vratiti svojim domovima. No, iako su se i prije javljali slučajevi progona, na pojedinim mjestima i okrutnosti prouzročene bijesom zbog pretrpljenih strahota, masovno protjerivanje Kosovara albanske nacionalnosti s Kosova te ubojstva, mučenja i silovanja nastupili su nakon početka NATO-ovih napadaja. Zato je sporno je li saveznička akcija, popraćena samonametnutim ograničenjima žrtava među savezničkim vojnicima, uopće trebala biti pokrenuta. Zasigurno bi valjalo pokrenuti istragu u vezi s tim optužbama te utvrditi stupanj odgovornosti određenih pojedinaca želi li zapadni savez zadržati uzvišenu moralnu poziciju koja trenutačno opravdava njegovo postojanje", zaključuje Frederick Bonnart, urednik i ravnatelj NATO's Nations, neovisnoga vojnog časopisa. THE WASHINGTON POST 20. VI. 2000. SAD odbacuje izraz "razbojničke države" "Razbojničke države svijeta su nestale - barem iz rječnika State Departmenta. Državna tajnica Madeleine Albright jučer je kazala u intervjuu za National Public Radio da će se od sada zle, nepouzdane zemlje naoružane raketama nazivati 'zabrinjavajućim državama'. 'Mislim da bi bilo pošteno kazati kako smatramo da je ta kategorija nadživjela svoju korisnost', kazao je kasnije glasnovogovnik State Departmenta Richard Boucher, objašnjavajući promijenjeni rječnik State Departmenta. "Nije riječ o promjeni ponašanja ni politike (...) koliko se radi o traženju boljeg ili različitog opisa, jer jedan jedini opis za sve (...) više nije prikladan.' Godinama je Clintonova vlada izraz 'razbojničke države' smatrala izuzetno korisnim za opisivanje zamalja za koje je Albright jednom bila kazala da im je 'jedina svrha uništavanje sistema'. Korišten je i za opravdavanje politike 'dualnog sprječavanja širenja utjecaja' protiv Iraka i Irana sredinom '90-ih. Drugim prilikama izraz 'razbojnički' priljepljen je Sjevernoj Koreji, Kubi, Libiji i Sudanu. U rujnu 1997. Albright je kazala kako je 'suočavanje s problemom razbojničkih zemalja jedan od najvećih izazova našeg vremena', dodajući kako taj izraz čini jednu od četiri različite kategorije zemalja u posthladnoratovskom svijetu. (Ostale tri su napredne industrijske zemlje, demokracije u razvoju i neuspješne države.) U novije vrijeme izraz 'razbojnički' rabljen je za opravdavanje planova za sistem raketne obrane SAD-a. Prošloga tjedna, ministar obrane William S. Cohen izraz je upotrijebio na ruskoj državnoj televiziji. 'Došao sam objasniti stajalište SAD-a, kada je u pitanju prijetnja s kojom smo suočeni i koja prijeti iz razbojničkih zemalja, kao i glede prirode ograničenog sistema državne raketne obrane koji bi bio usmjeren protiv Sjeverne Koreje, Irana, Iraka ili drugih takozvanih razbojničkih zemalja", rekao je. Izraz su prihvatili i članovi Kongresa. Učestalost spominjanja 'razbojničke države' ili 'razbojničke nacije' u Kongresu se povećala sa tri u razdoblju između 1991.- 1992., na 12 u razdoblju između 1993.- 1994., 58 u 1995.- '96. i 75 u razdoblju između 1997.-'98. Sada, bez ikakvih revolucionarnih novosti u tehnologiji raketne obrane, uspjeha u diplomaciji ili prosvjetljenja u prijestolnicama Irana, Sjeverne Koreje, Libije ili Iraka, izraz je odbačen u ropotarnicu State Departmenta. Boucher je, međutim, kazao kako izbacivanje 'razbojničkih država' iz rječnika ne znači da je Clintonova vlada ublažila svoj stav prema Državama Koje Su Prije Bile Poznate Kao Razbojničke. 'Ako budemo vidjeli napredak za koji mislimo da je u interesu SAD-a, reagirat ćemo, kao što ćemo reagirati i u suprotnom slučaju', kazao je(...). Boucher ustraje u tome da Albright ne signalizira odgađanje provedbe u djelo odluke predsjednika Clintona o ograničenom državnom obrambenom sistemu. Mnogi stručnjaci promjenu terminologije smatraju znakom da vlada želi fleksibilnost kako bi se mogla provoditi različita politika prema Iranu, gdje umjereni političari dobivaju na izborima; Sjevernoj Koreji, gdje diktator otvara vrata vanjskom svijetu; Libiji, koja je međunarodnom sudu predala dvije osobe osumnjičene za terorizam; i Iraku koji u UN-u ima sve više simpatizera nakon godina američkog i britanskog bombardiranja. Robert S. Litwak, direktor međunarodnih studija pri Centru Woodrow Wilson i član Nacionalnog vijeća sigurnosti pod Clintonom, kazao je kako odbacivanje izraza 'razbojnička zemlja' omogućava više snošljivosti u američkoj politici. 'Izraz inhibira sposobnost ljudi koji kroje politiku da se prilagode uvjetima, a glavni saveznici SAD-a ga odbijaju", kazao je Litwak, autor 'Razbojničke države i vanjska politika SAD-a'. 'Razmišljanje o ovoj skupini zemalja kao o posebnoj kategoriji više ne omogućuje nužnu diferencijaciju svake zemlje pojedinačno.' Na tiskovnoj konferenciji koja je održana jučer, Boucher nije želio navesti zemlje koje se smatraju 'zabrinjavajućim zemljama'. 'Ne sjedimo tu s košem na kojemu piše 'zabrinjavajuće zemlje' svakoga dana pokušavajući unutra ubaciti zemlje', rekao je. 'Pokušavamo raditi na tim situacijama i nastojimo popraviti interese SAD-a glede te situacije'", prenosi Steven Mufson. Miloševićev odlazak s političke pozornice List objavljuje osvrt Milana Panića, 'američkoga građanina od 1963., predsjedatelja nadzornog i upravnog odbora ICN Pharmaceuticals i srpskoga premijera u razdoblju od 1992. do 1993.' na vijesti o mogućem Miloševićevu egzilu u inozemstvu. "Nakon što je uspostavio radne odnose s novim predsjednikom Rusije, predsjednik Clinton možda se približio izlasku iz kosovske i jugoslavenske močvare. Naime, izlaz bi mu mogao pokazati upravo novi ruski čelnik. U mojoj domovini problem je Slobodan Milošević. On je Srbiji i ostalim balkanskim narodima donio samo nasilje, bezakonje i političku represiju. Vrativši se prije gotovo deset godina u Sjedinjene Države nakon obavljanja dužnosti jugoslavenskoga premijera, ustvrdio sam da su napori usmjereni na pregovaranje s Miloševićem, u najboljem slučaju rezultat zablude, a u najgorem potpora njegovoj autoritarnoj vladavini. No, danas je Milošević možda rješenje problema. To je perverzan rezultat proglašavanja jugoslavenskoga Predsjednika optuženim ratnim zločincem koji će biti uhićen ako napusti Srbiju. Vladimir Putin može se pak pobrinuti da događaji krenu tim smjerom - i istodobno obnoviti ugled vlastite uzdrmane zemlje. U srpnju 1992. vjerovao sam da bi Miloševićev odlazak utro put istinskoj demokraciji u Srbiji kao i miru i stabilnosti na Balkanu te sam s njime raspravljao o ideji samonametnutog egzila u inozemstvu, popraćenog udobnim položajem i prihodom. Kao što su kasniji događaji pokazali, Milošević nije prihvatio moju ponudu. Danas možda postoji snažniji poticaj koji bi ga ponukao na odlazak iz Srbije - primjerice, pogodba koja bi od njega zahtijevala da se odrekne vlasti, ali bi istodobno ukinula i prijetnju doživotnog zatvora. Tko bi mogao posredovati u sklapanju takve pogodbe? Nakon prošlogodišnje zračne operacije, tu ulogu ne može odigrati nijedna članica NATO-a. Rusija bi pak to mogla i trebala učiniti. Takav razvoj događaja bio bi dobar za Srbiju, Rusiju, NATO i američko- ruske odnose. Kakva je pogodba moguća - i ispravna? Naš je cilj na Balkanu zadovoljavanje pravde i stvaranje osnove za stabilan mir i stabilnost. Mnogi će ustvrditi da Milošević mora biti izveden pred haaški sud za ratne zločince kako bi pravda bila zadovoljena. Podupirem takve tvrdnje. I sam sam tvrdio da Milošević mora na sudu odgovarati za svoje zločine. No, hoće li se to zaista i dogoditi? On se neće predati sudu ne bude li na to prisiljen. To će se dogoditi samo ako njegov režim bude poražen na izborima ili silom svrgnut s vlasti. Sve dok ispitivanja javnog mnijenja u Srbiji nagovješćuju da bi protumiloševićevske demokratske snage mogle pobijediti na slobodnim i poštenim izborima, Milošević im nikad neće pružiti tu priliku. Njegovo ugnjetavanje medija i oporbenih skupina pokazuje da će upotrijebiti svaki oblik sile koji mu je potreban da ostane na vlasti. Masovna narodna pobuna također se čini malo vjerojatnom - unatoč raširenom nezadovoljstvu njegovom vladavinom i politikom. Kako, dakle, na najbolji mogući način ostvariti cilj pravednosti i mira? Mir i stabilnost zahtijevaju odlazak Slobodana Miloševića i održavanje slobodnih i poštenih izbora pod strogim nadzorom međunarodne zajednice. Ispunjenje tih uvjeta zahtijeva određene protuusluge. Moguće je ponuditi pogodbu u obliku potpunog i konačnog ukidanja sankcija i suspenzije kaznenoga gonjenja Slobodana Miloševića prihvate li on i njegova žena stalni egzil u inozemstvu. Aktualna novinska izvješća navješćuju da je takva pogodba već podvrgnuta razmatranju. Zašto bi sve strane pristale na takav dogovor? Podvrgne li Moskva Miloševića pritisku da ga prihvati, jugoslavenski Predsjednik mogao bi sačuvati dostojanstvo tvrdnjom da sankcije guraju njegovu državu u bijedu te da je spreman žrtvovati svoju političku karijeru i zauvijek napustiti Srbiju kako bi pomogao svom narodu. Onima koji smatraju da bi takav ishod predstavljao poraz pravde reći ću da stvaranje uvjeta za mir i stabilnost na Balkanu služi višim načelima pravde. Predsjednik Clinton očito bi volio ukloniti taj problem sa svoga dnevnog reda - bez obzira na to kome pripale zasluge. Samo Putin može posredovati u ostvarenju rečene pogodbe. Rusi su zauzeli kritički stav prema rješavanju sukoba na Kosovu. Putin je javno podupro Miloševića, ponudivši financijsku pomoć te danas posjeduje vjerodostojnost i utjecaj, potrebne za ulogu zagovornika opcije egzila. No, zašto bi je ruski Predsjednik preuzeo? Zato što će - ostvari li taj cilj - postići nešto što predsjednik Clinton nije mogao postići - unatoč svim NATO-ovim bombama i oštrim sankcijama. Putinov novi predsjednički položaj bit će ojačan kod kuće i u inozemstvu, a Putin će uživati i zahvalnost srpskog i ostalih balkanskih naroda i poštovanje Zapada. Rusija će steći mjeru poštovanja na međunarodnoj razini koju Putin žarko priželjkuje. Putin pak treba omekšati image, otvrdnuo nakon uhićenja medijskoga magnata Vladimira Gusinskog. Zašto, dakle, predsjedniče Clinton, ne biste pitali Ruse hoće li preuzeti na sebe tu zadaću i pustiti ih da se sami pobrinu za detalje? Nemate što izgubiti osim jednog od problema koji Vam zadaje najveću glavobolju", ističe na kraju komentara Milan Panić. THE WASHINGTON TIMES 20. VI. 2000. Preokret u ruskom gospodarstvu ojačao Putina "Niz ohrabrujućih izvješća o stanju u gospodarstvu omogućio je Rusiji i njezinu novom predsjedniku Putinu politički predah nakon čitavog desetljeća silaznih trendova. Rusija je jučer izjavila da će ove godine moći vratiti svoje dugove inozemstvu bez novih međunarodnih kredita, što je tek najnoviji znak da je ruska privreda zaustavila desetogodišnji negativan trend. Poduprta izvozom nafte i oružja u inozemstvo i slabom rubljom u samoj Rusiji, ruska proizvodnja povećala se za 3,2 posto 1999., a na konferenciji, održanoj prošlog tjedna u Petrogradu, premijer Vladimir Kasjanov izjavio je da ove godine stopa gospodarskog rasta doseže godišnji ritam od 10 posto - dvostruko brži od američkog. 'Bilo bi jako pretjerano tvrditi da je ruska privreda spremna za juriš u budućnost, ali držim da većina ljudi koji prate situaciju njeguje veći optimizam u vezi s ruskom privredom no što je bio slučaj proteklih nekoliko godina', izjavio je Stephen Gardner, profesor ekonomije i ruskih studija na sveučilištu Baylor i ravnatelj pripadajućeg Mc-Brideova Centra za međunarodno poslovanje. 'Prilično je jasno da ruska industrija i dalje ubire bogate plodove devalvacije rublje iz 1998.', kazao je Roland Nash, voditelj istraživanja u moskovskom uredu Renaissance Capitala, sponzora konferencije na kojoj je istupio premijer Kasjanov. Dobre vijesti iz privrede - oštro suprotstavljene katastrofalnim prilikama koje su vladale na izmaku Jeljcinova mandata - mogle bi ojačati Putina, produljujući njegov politički medeni mjesec u Rusiji i šireći raspon njegovih opcija u inozemstvu. Brojke u sektoru javnoga zdravstva i osobne potrošnje još ne pokazuju preokret, ali određeni broj ključnih gospodarskih pokzatelja kreće se u pravom smjeru - uključujući nezaposlenost, inflaciju i rezerve vezane uz dugove u inozemstvu. Premijer je izjavio da su ruske rezerve konvertibilnih valuta dosegnule oko 20 milijarda dolara, što je najviša razina od kolovoza 1998., kada je vlada dopustila pad vrijednosti rublje i zaobišla isplatu nekih dugova. Gardner je izjavio da uzlazni trend u privredi nije zasad dosegnuo prosječne ruske građane, ali da poduzeća u nekoliko sektora odnedavna pokazuju konkurentnost. 'Ne znam možete li to nazvati gipkijom, oštrijom Rusijom, ali promatrač stječe dojam da je Rusija napokon napravila osnovne privredne prilagodbe koje su joj bile potrebne kako bi se jednog dana odlijepila od dna', kazao je Gardner. Putin je pokušao zauzeti izbalansiran stav prema privredi, govoreći potencijalnim stranim ulagačima da je njegova zemlja budući euroazijski tigar i istodobno upozoravajući birače u vlastitoj zemlji da će Rusiji biti potrebno više od desetljeća dvoznamenkastoga gospodarskog rasta da postigne prosperitet širokih slojeva stanovništva. Tijekom prošlotjedne turneje po Europi kazao je čelnim ljudima španjolske privrede da je Rusija nadoknadila sve privredne gubitke koji su se dogodili nakon iznenadne devalvacije rublje 1998. 77-postotni pad vrijednosti rublje u razdoblju od 1998. učinio je ruske izvoznike konkurentnijima u inozemstvu, omogućivši ruskim domaćim proizvođačima bolje uvjete za natjecanje sa stranim proizvodima za potrošnju. (...) Jučerašnja najava, vezana uz ruske dugove u inozemstvu, pokazuje da je uzlazni trend u ruskoj privredi osigurao Putinu novi utjecaj. Dobro je poznato da su odnosi između ruske vlade i Međunarodnoga monetarnog fonda godinama bili škakljivi - Moskva je očajnički tražila infuziju gotovine iz inozemstva, iako su istodobno izbijali višestruki skandali zbog vladina odnosa prema MMF-ovu novcu. No, ruska državna riznica profitirala je od viših cijena nafte u inozemstvu i poboljšala domaće porezne prihode, otvarajući Putinu manevarski prostor za kreiranje odnosa prema stranim vjerovnicima koji Jeljcin i njegov politički tim nisu imali na raspolaganju. Ruski gospodarski stručnjaci izjavljuju da je oporavak zemlje i dalje vrlo krhak proces. Izrada vrlo hvaljenoga programa gospodarske reforme, povjerena Putinovu savjetniku Germanu Grefu, opetovano je odgađana i vjerojatno neće stići na Predsjednikov stol prije kraja ovog mjeseca. (...)", napominje David Sands na kraju članka. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. VI. 2000. WTO - slobodna trgovina pomaže u borbi protiv siromaštva "Liberalizacija trgovine ne može doduše sama ukloniti siromaštvo, ali može dati važan doprinos njegovu svladavanju, naglašava Svjetska trgovačka organizacija WTO u istraživanju objavljenom u ponedjeljak u Ženevi. Istraživanje potvrđuje da slobodna trgovina sama ipak nije dostatna da bi se iskorijenilo siromaštvo, ali liberalizacija trgovine važna je pretpostavka za nadu siromašnih u zemljama u razvitku u bolju budućnost, naglašava glavni tajnik WTO- a Mike Moore u izvješću. Životni standard u proteklim je desetljećima narastao ponajprije u zemljama u razvitku u kojima je trgovina liberalizirana, ističe se u izvješću. Što više napreduje liberalizacija, to životni standard više raste. Tako je primjerice Južna Koreja prije 30 godina još bila siromašna kao Gana, a zahvaljujući uklanjanju trgovačkih zapreka, životni je standard u zemlji visok kao u Portugalu. Za prevladavanje siromaštva zemlje Trećega svijeta upućene su na ubrzanje rasta, što se ne može postići bez liberalizacije trgovine. U svakoj zemlji slobodna trgovina, za razliku od proširenog mišljenja, dobra je osim toga i za dijelove stanovništva s niskim primanjima, naglašava u izvješću WTO. Liberalizacija omogućuje bolje iskorištavanje postojećega proizvodnog potencijala, što pak štiti gospodarski razvitak od negativnog djelovanja samovoljnih političkih odluka. Rezultati studije WTO-a po podacima multilateralne organizacije u skladu su i s odgovarajućim istraživanjem Svjetske banke. U istraživanju Davida Dollara i Aarta Kraya provedenom po podacima iz protekla četiri desetljeća u 80 država, Svjetska banka je došla do zaključka da je ukidanje trgovačkih zapreka od presudnog značenja za ekonomski razvitak neke zemlje i da prihodi siromašnih rastu razmjerno s nacionalnim rastom. U istraživanju WTO-a se svakako sugerira da uklanjanje trgovačkih zapreka može privremeno dovesti do povećanja nezaposlenosti i do smanjenja životnog standarda jednog dijela stanovništva. Negativne posljedice takvog prolaznog razvitka mogle bi se ublažiti raznim preventivnim mjerama na socijalnom području, kaže se u istraživanju. Broj ljudi koji moraju izići s jednim dolarom dnevno, po prosudbama Svjetske banke kreće se oko 1,6 milijarde. Udio najsiromašnijih među siromašnima prema podacima Svjetske banke pao je od 1987. do 1998. s 28,3 na 24 posto ukupnog stanovništva. Kad zemlje Trećega svijeta dalje otvore svoja tržišta, broj vrlo siromašnih past će, po procjenama Svjetske banke, do 2008. godine na 12 posto" - izvješćuje novinar lista jpk. Azil za Miloševića "Slobodan Milošević čvrsto sjedi. Čvrsto sjedi u sedlu jer zasad u Beogradu nema nikoga tko bi mu mogao biti opasan. I istodobno čvrsto sjedi jer ga je u njegovu predsjedničku palaču čvrsto posjela međunarodna zajednica koja ga je izopćila optužbom pred haaškim sudom za ratne zločince. No sve dok Milošević čvrsto sjedi, u Srbiji se ništa ne može pokrenuti. I stoga se stalno ponavljaju sada iznova raširene glasine da bi se promjena u Beogradu mogla postići trgovinom s Miloševićem: predat će vlast i za uzvrat nesmetano umaći. Činjenica da to ne bi bilo ni pravno ni moralno čisto rješenje, ništa ne mijenja na uvjerljivosti takvih igara s planovima. Jer politički bi se time bez daljnjega postiglo posve pozitivno. Milošević vrijedi daleko više od pet milijuna dolara koje su Amerikanci raspisali za njegovu glavu. S njim stoje i padaju milijarde ulaganja koje je Zapad obećao Balkanu. Od beogradskog gospodara rata proizlazi više nestabilnosti nego što može svladati jako slavljeni Stabilizacijski sporazum. Zapad mora dakle iza javnih izjava biti zainteresiran da Miloševiću otvori stražnja vratašca. A oporba u Beogradu to želi stalno i redovito pokreće razgovore o Kini, Iraku ili Južnoj Africi kao zemljama azila. Svakako je upitno je li i Milošević zainteresiran za takvo rješenje. Jer najbolje i najsigurnije mjesto za njega je za sada Beograd. U inozemstvu nikomu ne bi mogao vjerovati, a doma ima svoju posebnu policiju i vojsku. Htjet će dakle i dalje čvrsto sjediti - sve dok ne padne" - zaključuje komentator lista Peter Muench.