ŠV-LE TEMPS19.6.RAZG.-FINKIELKRAUT

ŠVICARSKA LE TEMPS 19. VI. 2000. Alain Finkielkraut i sumnjivi prijatelji sjećanja Antoine Bosshard razgovarao je u Parizu s filozofom i esejistom Alainom Finkielkrautom o njegovoj najnovijoj knjizi 'Glas dolazi s druge obale' ('Une voix vient de l'autre rive', Gallimard) i o dužnosti sjećanja na istrjebljenje Židova: " - Mrtvi mole, kažete, treba im odgovoriti. Što mislite pod tim? Nema li u tome što vi mislite da nam mrtvi govore velik dio subjektivnosti? = Svakako: dademo li zadnju riječ pozitivizmu Škoji priznaje samo provjerljive činjenice, op. ur.Ć, ta rečenica nema nikakva smisla. Vjerujem da postoji istina pozitivizma, ali isto tako mislim da je ona tek djelomična. Ako želimo definirati čovjekovu vlastitost, moramo reći, zajedno s filozofom Vicom: 'Pogrebni je obred najljudskija od svih stvari'. To je religija prije, ali i poslije religije. Jer, vjera u Boga možda je samo jedan dio vjerskog osjećaja. Kada se Bog udalji, ostaje nam veza s mrtvima. Veza koja svjedoči o dugu koji imamo prema njima. To je drugačiji način da kažemo kako postoji dijalog između živih i mrtvih. Auguste Comte, utemeljitelj sociologije, izrekao je ovu divnu rečenicu: 'Društvo čini više mrtvih nego živih.' Suvremena sociologija koja je opsjednuta društvenim sudionikom i kulturama u nastanku, ograničava život na žive. No mislim da čovječanstvo koje je ograničeno na žive više nije potpuno ljudsko. Unutar te veze između mrtvih i živih, mislim da je opravdano da posebno mjesto dademo nesumjernom događaju kao što je istrjebljenje Židova od nacista. - Prema vašem pisanju, postoji 'prije' i 'poslije' holokausta. Možemo li reći da je to, u stanovitom smislu, događaj na kojemu se apsurdno temelji naša suvremena kultura? = Ja rabim pojam holokausta (shoah) sa stanovitom suzdržanosti. No to je zapravo negativna posljedica demokracije. To je druga apsolutnost demokracije. Dakle, što je demokratski osjećaj napredniji, to više se ukorjenjuje u načinu razmišljanja, a genocid ima veću važnost. S tim u vezi je i sve veći broj muzeja, u Europi i izvan nje, koji podsjećaju na istrjebljenje Židova. - Ne bi li istodobno ta ukorijenjenost trebala zauvijek onemogućiti opetovanje holokausta? = Upravo je u tome teškoća. Jer ne bismo smjeli dopustiti da se opetuje takav događaj. Moramo se stalno pitati što je dovelo do toga, budući da naše tradicionalne opreke više nisu raspoložive: ne možemo više, u stanci između XX. i XXI. stoljeća, staviti s jedne strane civilizaciju, a s druge barbarstvo. U vrijeme etničkog čišćenja koje je obilježilo rat u Bosni kada sam čuo da kažu: 'Kako je to moguće?', bio sam zbunjen takvim pitanjem. XX. stoljeće je, znamo to, načinilo puno gore, zbog same svoje velike suvremenosti. S jedne smo strane, dakle, mi drugi Zapadnjaci, osuđeni na beskrajna pitanja, a s druge, danas moramo djelovati ovisno o onome što se dogodilo. Taj je program jako teško provesti jer smo prisiljeni na iscrpljujuće kretanje amo-tamo između događaja (genocid židovskog naroda) koji 'nalaže' budnost, i sadašnje stvarnosti koja podsjeća na nj, ali ga ne opetuje. Uzmite primjer Bosne. Kada se pokušavalo sve Hrvate prikazati kao ustaše (pronacisti), a uništenje Vukovara od Srba kao nastavak oslobodilačke borbe protiv nacističkog antisemitizma, rekao sam da treba reagirati i očuvati mrtve od te strašne manipulacije. Š'Ako neprijatelj pobijedi, ni mrtvi više neće biti sigurni', pisao je Walter Benjamin. Moguće je dakle i drugačije nasilje prema mrtvima, osim revizionizma.Ć - Objasnite nam zbog čega je Regis Debray, kojemu posvećujete poglavlje u vašem eseju i čiji rad pratite sa stanovitim uživljavanjem, jedan među 'zabrinjavajućim prijateljima' holokausta? = U knjizi sam htio pokazati da su se promijenila vremena otkako se protiv zaborava isticala potreba sjećanja. Sjećanje je pobijedilo. No upravo je ono danas predmet zabrinjavajućeg prijateljstva. Ono ima samo prijatelje, a neki među njima zabrinjavaju. Htio sam od njega načiniti tipologiju. Proučavao sam ga kroz likove za koje mi se činilo da ga utjelovljuju, počevši s uživljavanjem: umjesto da se nadnosim nad njih i da ih obasipam zajedljivim primjedbama, radije sam ih pratio do točke u kojoj sam se mogao odvojiti od njih. To sam htio načiniti s Debrayom nakon napisa koji je objavio nakon puta po Kosovu u proljeće 1999., a koji je pobudio veliku pozornost ('Pismo Predsjedniku Republike', Le Monde od 13. V. 1999.). Holokaust ulazi u središte razmišljanja njegova teksta u času kada govori o nacizmu, jer primjećuje da su se Srbi dobro ponašali za Drugoga svjetskog rata i jedini nisu bili antisemiti. To je značilo zaboraviti - među mnogim drugim očitim zaboravima iz njegova teksta - da je postojala srpska kolaboracionistička vlada, da je Srbija bila prva zemlja u Europi judenrein i da su četnici (monarhistički pokret otpora, op. ur.) pod izlikom otpora provodili etnički pokolj u Bosni koji se gotovo može izjednačiti s ustaškim. Ukratko: tvrdim da u traženju povijesne temeljitosti - čiji je inače zagovornik - Debray ne kaže ništa o povijesti toga područja. I da ističe samo jedan događaj, holokaust, koji potpuno nespretno iskorištava. Postaje mi jasno kako pozivanje na istrjebljenje Židova može istodobno djelovati kao zaborav onog što se uistinu dogodilo i kao zaborav svega ostalog. Hoćemo li dakle doći do toga da će sjećanje na Auschwitz zamračiti sve ostalo u ljudskoj povijesti? To je vrlo jak dojam. (...)"