NJ 7. VI.-DIE WELT-CIVILNO DRUŠTVO

NJEMAČKA DIE WELT 7. VI. 2000. Politika s novim patosom "Četrnaest šefova vlada iz lijevoga spektra koji su u Berlinu razmjenjivali savladivost globalnih financijskih tržišta, nailaze na temeljne teškoće: sve socijaldemokratske teze o pravednosti pretpostavljaju zatvoreno narodno gospodarstvo. To se ne može poreći: pokretljivost financijskog kapitala izmiče punu zaposlenost. Za anticikličku politiku vladama nedostaje financijska snaga. Državne mjere uz pomoć deficitarnije proračunske politike, sustava socijalnih osiguranja i pravedne razdiobe poreznoga tereta gube tlo. Jednakost se više ne može postići: financijski i ljudski kapital izmiču, klize poput žive. Društvo budućnosti bit će društvo intelektualno bolje opremljenih. Ralf Dahrendorf ipak ima pravo: 'socijaldemokratsko stoljeće' je prošlo, država blagostanja - nacionalna država s granicama. Jamčila je društvenu povezanost i poduzetničku strukturu, koja je izlazila u susret zahtjevnim skupinama. Što učiniti? Ljevica u Europi i izvan Europe treba novu legitimaciju. Umjetnost da se neuređeno tržište kapitala, vremensku i dioničku domovinu autonomne individue proizišle iz vrućih i hladnih svjetskih ratova definira kao desne, nije dostatna. John Gray iz 'London School of Economics', nekada na strani gospođe Thatcher, danas kritički Pavao, izjednačuje slobodno tržište ('Overkill moderne') s američkom nejednakošću, golemim stopama uhićenika (jedan posto građana SAD-a sjedi iza rešetaka), elitnim getima i razaranjem obitelji. Kritika preobraćenika je dalekovidna i pretjerana. Prema njoj je dakle Clinton bio samo alibi berlinskoga kruga. 'Liberali' kojima pripada, u SAD-u su manjina. SPD, europska ljevica, a i kršćani stranačkoga spektra moraju danas pjevati pjesmu globalizacije, pa čak i 'uvredljive' kitice slobodnog prometa kapitala i zatim ipak zajednički upadaju u cantus firmus 'nadzora', 'transparentnosti', 'aktivne uloge politike' kao prve svrhe pravde. Nesuglasice se ne mogu prečuti. Suglasnost postoji samo o tomu da nesređeni proces ne smije dospjeti u 'krive' ruke, pri čemu je taj pojam velikoga raspona i pojašnjava novu teoriju konspiracije: između berlinske sjednice šefova i stockholmske sjednice o holokaustu u veljači, na kojoj je donesena odluka o sankcijama protiv Austrije, postoji sveza. Borba protiv rasizma, neprijateljstva prema strancima i neciviliziranog kapitalizma treba tvoriti europski identitet, objašnjavati kulturu, vezati medije, stvarati škole i usput osiguravati vlast. Pouzdano legitimiranje teži za ustavom. A europska je konstitucija odlučujući cilj vremena. Pojedini politički i ekonomski kulturni elementi koji u krugu slove kao fundamentalni, ali neizbježni, istodobno su suvremene utvrde jedne sociologije vlasti za koju stranke i zastarjeli programi starog socijalnog prosvjećivanja više ne nude dovoljan oslonac. Povjerenje u njih uglavnom je izgubljeno, prohujalo sa svršetkom svih miljea IX./XX. stoljeća. Ciklus konferencija započet u Stockholmu i Berlinu stoga je početak nove politike pokreta, novog pronalaženja istine koje se u neskromnom izričaju obilježava kao vodeći napjev za eru nasljednicu prosvjetiteljske epohe od 1789. do 1989. (John Gray). Na mjesto stranaka stupa civilno društvo o kojemu se berlinska izjava izričito ali i diferencirano izrazila, jer se posebna politika nevladinih udruga, građanskih inicijativa, udruga za zaštitu okoliša i vjerski obojenih skupina za sada suprotstavlja profesionalnoj politici. Oni traže suverenu vlast i pravo zakonodavne inicijative, proglašavaju spajanje reprezentativne i participatorske demokracije koja ide ispred temeljnog tipa europskog ustava. Pozorni, kakvi već 'lijevo' usmjereni šefovi konferencija jesu, ipak su shvatili da civilno društvo nije jednostavno konkurencija ni antipod, nego društveni model na temelju nadziranog kapitalizma civlizacijskih vrijednosti, koje ponajprije uzima na nišan solidarnost, pravednost, socijalne norme i okoliš kao i humanost, nejednakost, rasizam i neprijateljstvo prema strancima, dakle sve 'ono što je desno'. Za lijeve vlade i stranke razumljivo je prihvatiti kao prigodu 'Povelju europskih građanka i građana' koju je Europski forum civilnoga društva predočio u Rimu 22. ožujka 1977. Njezina preambula zahtijeva 'da vlast pripada građankama i građanima, a ne tržištu ili tehnologiji'. Dokumentom se provlači predmoderni patos. Njegovu Maginot politiku, jasno usmjerenu protiv 'kalifornijskog kapitalizma', Schroeder i Blair ipak ne mogu prihvatiti - Jospin možda bi - no civilnom društvu kao koncept i zbirni pokret pruža neku vrstu plebiscitarnog temelja i legitimacije za traženje većine u teško doba globalizacije svih ekonomskih životnih odnosa" - piše Herbert Kremp.