SL 17.VI.-DELO-SLOVENIJA I EU

SLOVENIJA DELO 17. VI. 2000. Pozadina Predsjednikovih riječi "S Bruxellesom slovenska vlada naoko samo igra činovničku igru koja sa stajališta eurobirokrata uopće nije važna, a sa stajališta prosječnog Slovenca dobiva sve više znakove gubitka suverenosti i nacionalnoga poniženja. U toj igri koju vlada drži jedino bitnom, Bruxelles rabi jake argumente koje je nemoguće poricati sa stajališta pravne tehnike, ali su upereni protiv samostalnosti i ravnopravnosti. Dok Slovenija nije članica EU-a, nije joj moguće natovariti obveze koje izazivaju financijski i komercijalni gubitak koji nije poravnan s pogodnostima koje donosi tek članstvo. Naravno da je Vlada dr. Drnovšeka ohrabrivala one koji su ju podupirali argumentima; zagovornici zatvaranja slobodnih carinskih trgovina oslikavaju strašne posljedice ako to ne prihvati: trgovačke pritiske, ukidanje nekih pogodnosti ili općeniti moralni gubitak povjerenja moćnog EU-a koji bi po tomu prosuđivao spremnost Slovenije da se uopće prilagođava. Ti argumenti nisu pogrešni niti dokazivi ako ne stojimo na stajalištu obostranih koristi. To je obična transakcija u kojoj se svaka strana po pravilima igre okoristi nultim iznosom - koristi i gubici se izravnaju. Slovenija je napravila već previše popusta. Prekoračila je prag nacionalnog ponosa i integriteta s kojega se teško vratiti. Više ili manje svjesno se odrekla tradicionalnih simbola suverenosti i nacionalnosti - od stvarne suverenosti odlučivanja o nekim pitanjima koja će prepustiti europskim saveznim vlastima, do simbola suverenosti koji su usidreni u svijesti slovenskih građana kao nacionalno vlasništvo. EU utjeruje od Slovenije mjere koje su povezane s financijskim gubicima, ali joj ne jamči datum ulaska u EU. Zato je to iznuda jačeg partnera. Slovenija je prihvatila španjolski kompromis koji je otvorio prodaju njezina područja državljanima EU-a barem 10 godina prije nego što će postići članstvo u EU - ako ga uopće postigne. Izgubila je deset godina. S obzirom na nesporazume u samom EU o obliku federacije, gdje po zamisli njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera o EU-u više koncentričnih krugova, možemo završiti u nekom rubnom vanjskom krugu bez subvencija i prava povlaštenih europskih nacija. Bruxelles preuzima sve što neka članica EU-a želi iznuditi od Slovenije. Ako želi u EU, mora prihvatiti sve. Ta će se igra nastaviti u beskraj, jer petnaestorica neće biti sposobna dogovoriti se o svojem budućem sastavu i organizaciji njihovih ustanova - barem ne tako brzo kako planiraju kandidati: do 2003. godine. EU može biti zadovoljan, jer je od Slovenije već dobio sve a da ju nije primio u svoje redove i da nije potrošio nijedan euro subvencija: dobio je posve otvoreno tržište za svoje proizvode i za svoj kapital, dobio je mogućnost kupnje zemljišta za svoje privatnike, mogućnost ulaganja svojih poduzetnika u bilo koju djelatnost, na posljetku dobio je i političku podređenost, jer vlada radi sve što Bruxelles od nje poželi: pokaje se ako ju kori, požuri ako ju potaknu. EU Sloveniju i ne treba kao svoju članicu, jer bi time preuzeo i obveze. Daleko je lakše imati tako poslušnu državu s kojom može raditi sve što poželi i koja će prihvatiti sve što od nje zatraži. Ako Slovenci na referendumu i glasuju protiv priključenja, za EU se ništa neće promijeniti, jer Slovenija je već kapitalom, politički, trgovački i upravno dio EU-a. Pogodnosti je već iskoristila i za njih platila. Financijska bilanca prihvaćanja zahtjeva EU-a pokazuje gubitak Slovenije i veliki dobitak EU-a i susjednih država. U zadnje vrijeme stižu zahtjevi EU-a koji se ne tiču samo glasovitog acquisa. Zahtjeve za promjenu politike poljoprivrede poslušno je prihvatila i odrekla se zaštite jedinstvenih životinja i proizvoda (lipicanci, pčele itd.) koje su intelektualci međunarodno zaštitili s toliko spretnosti, a za to neće dobiti nikakve subvencije. Potrošila je jedino što Slovenci imaju: znanje i agilnost. S time bismo morali kovati svoju prednost. U svojoj servilnosti vlada to zanemaruje. Sada čekamo kako će se odazvati na zahtjev za promjenu odluke koja od menadžera zahtijeva znanje slovenskog jezika i odluke da se poslovanje poduzeća mora odvijati na slovenskom jeziku. To nije bilo obznanjeno javno, jer se vlada boji odziva javnosti. Ti zahtjevi o ukidanju slovenskoga jezika kao jezika kojim moraju vladati oni koji upravljaju slovenskom radnom snagom, prelaze dopušteni prag. To će biti prijelomna točka. Prosječan Slovenac govori naime samo slovenski. Uvođenje drugih jezika kao jedinih znači ugrožavanje njegova položaja kao ravnopravnog pripadnika države. Oni koji prate razvitak svoje okolice, primjećuju otuđivanje gradova ne samo djelomično nego već iznad 80 posto. Oko glavne pošte u Ljubljani vidimo natpise i svijetleće oglase na engleskom i njemačkom i zamalo nijednog na slovenskom jeziku: Dairy Queen je prvi.... Slovenci su morali prihvatiti niz stvari, bilo zbog nemara, neosviješćenosti, bilo svjesno i zlurado (činovnici protiv ogorčene inteligencije!) bilo zbog karijerizma (koji postaje sve značajniji u činovničkom mentalitetu!) koji nudi servilnost Bruxellesu. Otkrit ćemo stvari na koje smo dugo sumnjali, a što narod koji ima dugu povijest gotovo neprekinutog lanca nacionalnih ponižavanja i kršenja suverenosti, nikada neće prihvatiti. Ta je povijest počela gubitkom krajeva naseljenih narodom koji je govorio slovenski, venetski ili vendski, Primož Trubar je prvu slovensku knjigu 1550. godine naslovio kao 'Katekismus in der windischen Sprach', u vendskom jeziku koji je od tada bio jedinstveni jezik slovenstva. Slovenci su u 75 do 90 postotnoj većini naseljavali krajeve oko Vrbskog jezera u Koruškoj, kako svjedoči zemljovid popisa stanovništva iz 1910. Rezultat austronacističkog iseljavanja i progona Slovenaca od 1937. do 1945. godine te poslijeratni pritisak njemačko-nacionalnih stranaka doveli su do gubitka svega slovenstva u Koruškoj, talijanskog nacionalizma u Tržaškoj i Goriškoj. Slovenski ponos, ukorijenjen u stoljećima civilizacije, stvaralaštva i nastajajuće jasne istovjetnosti bio je udaran, ali je ustajao i sada se ustalio. Ako država neće moći zaštititi jezik dosljedno i bez mogućnosti podzemnog potkopavanja prava građana da komuniciraju na radnom mjestu i u javnosti na svojem jeziku, neće biti moguće uspostaviti osjećaj povjerenja i samostalnosti Slovenaca. Slovence bi umirila samo dosljedna provedba načela reciprociteta u međusobnim odnosima. To načelo je uvijek zanemarivano. Što znače slobodne carinske trgovine u usporedbi s pravima slovenske manjine u Italiji koja se na sramotu demokratskih načela odgađaju već pola stoljeća? Dobro: zatvorit ćemo trgovine onoga časa kad ozakonite zaštitu naše manjine. Ali: prijelaz preko države bit će zatvoren toliko vremena dok to ne ostvarite. Financijski se to uopće ne može izjednačavati - onih nekoliko milijuna američkih dolara trgovine koje izgube susjedne države, prema životnom interesu velike skupine obitelji kojega se uopće ne može procjenjivati novcem. To je porazni dokaz stvarne demokracije EU-a, kad se radi o diskriminaciji čitave manjine. Iato vrijedi za Austriju koja to drži sređenim a kad su manjinu spalili u krematorijima ili je desetkovali na druge načine, nikad se za to nije pokajala, i to drži svršenom stvari. Svi su sretni da su nacisti to za njih obavili. Zato ih Haider i slavi, ili možda ne? Slovenci se grade velikim demokratima, za što njihov rođak Kardelj ima neprijeporne zasluge i svojim su manjinama dali prava koja u EU- u pokazuju kao uzor. Što Slovenija ima od toga? Koja država u EU ima TV postaju za stranu manjinu na njezinu jeziku i bez domaćih podnaslova, nerazumljivu vlastitim državljanima, a njezina vlastita manjina u inozemstvu koja je sto puta veća, nema nikakve mogućnosti takvog reciprociteta i upućena je samo na strani jezik na TV? Tim Slovencima ni ne pada na pamet da bi u navali nacionalne zainteresiranosti proglasili moratorij na ta prava dok slovenske manjine u susjednim državama ne dobiju na dlaku ista prava i pogodnosti. Je li stvar jezika na radnim mjestima u poduzećima i dužnost direktora da taj jezik svladaju tako važna da se na tomu lome neovisnost države i nacionalna samobitnost? Možda previše vidimo u događajima kao što je taj, iako se čine vrlo ozbiljnima, još prije nego što su se u cijelosti razvili. Kao, i druge države prihvaćaju takve uvjete i nije kraj svijeta. Moramo poštovati dvoje: prvo, u drugim je državama veličina takva da nekih sto slučajeva ne znači ništa, dočim u najmanjoj europskoj državi (poslije Luksemburga) to već predstavlja većinu. Ako opravdano računamo prijelaz polovice poduzeća pod stranu upravu, gospodarstvo će govoriti stranim jezikom. Drugo, radi se o diskriminaciji velike većine zaposlenih, jer pojedinac se uvijek mora prilagoditi većini, a ne obratno. Makar bio po rangu najviši. Argument da se radi o diskriminaciji državljana EU-a zato je demagoški, jer radi se o diskriminaciji sto put i više puta stoput veće skupine. Zato moramo odvagnuti težinu obaju diskriminacija i odlučiti se za značajniju. Ipak je moguće prijelazno razdoblje u kojem će naučiti slovenski, o čemu svjedoče primjeri, ili će raditi s prevoditeljima. Radi se o načelu i oprezu računajući na budućnost. Vlada ne smije računati na to da je niz udaraca posljednjih godina otkako teku pregovori o pristupu u EU tako cijepio slovensko društvo da je sposobno podnijeti teže udarce. Taj bi udarac mogao biti manji i popustit će, mogao bi potonuti ispod površine i djelovati kao crv na učinak u budućnosti, a može biti i poslovični udarac po niti koja je već rastegnuta do kraja, pa će se prekinuti bez upozorenja i s nepoznatim posljedicama. Je li potreban rizik da bismo to ustanovili? Točno je to stanje duha izrazio predsjednik Kučan u svojem govoru u parlamentu EU-a u Strasbourgu. Na pravom mjestu! Nema nikakvoga smisla to poricati ni uljepšavati. Bilo bi to podmuklo! Predsjednik je to morao izgovoriti. I trenutak je odabrao ispravno. Svi drugi političari padaju na koljena pred EU-om i ne brinu se za osjećaje ljudi niti za mišljenje većine inteligencije. Takve bismo riječi morali govoriti više puta i u svakoj prigodi. To bi moralo postati naše geslo. Jedanput će nas već poslušati. Zamisao o moratoriju na prava manjina treba ostvariti. Do tada budimo barem tako ponosni kao što smo bili samo jedanput: u osamostaljenju protiv savjeta cijeloga Zapada" - piše dr. Marko Kos.