US 13.6.WP: HRVATSKA JE OPLJAČKANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 13. VI. 2000. Hrvati su otkrili da je blagajna opljačkana "U raskošnom uredu, smještenom na vrhu brežuljka pod kojim se prostire dražestan glavni grad Zagreb, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman smišljao je u drugoj polovini 1997. sa svojim pobočnicima spletke čiji je cilj bila tajna kupovina najvećeg i najprofitabilnijeg hrvatskog dnevnog lista. 'Što ste smislili?', pitao je Tuđman svog glavnog savjetnika za unutrašnju politiku Ivića Pašalića dok su skriveni mikrofoni snimali njihov razgovor. 'Gospodine predsjedniče, napravio sam dimnu zavjesu', odgovorio je veselo Pašalić. Objasnio je da će činjenica da je pravi kupac lista Tuđmanova stranka biti prikrivena uz pomoć fiktivnih korporacija u Londonu i na Djevičanskim otocima. Taj će plan po njegovim riječima stvoriti 'iluziju o demokratičnosti i privatizaciji' lista u vlasništvu države, jedne od najvrednijih stavki u efektivi hrvatske privrede. 'Dobro', kazao je Tuđman nakon nekoliko razmijenjenih rečenica. Tek nedavno objavljena snimka tog razgovora pruža izravan uvid u ono što dužnosnici nove hrvatske vlade nazivaju kontinuiranom uspješnom kampanjom Tuđmana i njegovih saveznika, čiji je cilj bila pljačka milijarda dolara iz blagajne bivše jugoslavenske republike tijekom gotovo deset godina apsolutne nacionalističke vladavine, dokončane Tuđmanovom smrću u prosincu prošle godine. Tijekom tog desetljeća čelni hrvatski dužnosnici obogatili su svoje prijatelje, članove svojih obitelji i svoje političke saveznike, manipulirajući privatizacijom državnih poduzeća i dodjeljujući unosne ugovore i sumnjive kredite, tvrde danas vladini dužnosnici. Državni novac tajno je usmjeravan na ostvarivanje Tuđmanovih političkih planova poput pružanja potpore paravojnim hrvatskim postrojbama u sukobima u susjednoj Bosni. Obavještajne službe čak su trošile vladin novac na špijunažu nogometnih klubova koji su igrali protiv Tuđmanova omiljenog kluba. Zloporaba državnoga novca godinama je bila skrivena zamagljujućim računovodstvenim metodama, tvrde stručnjaci Svjetske banke i hrvatske vlade. Država je nagomilala velike dugove, neuvedene u računovodstvene knjige, a nije postojala državna riznica koja bi nadzirala ili kontrolirala koliko se novca troši s vladinih 3000 bankovnih računa. Tijekom proteklih deset godina korupcija je bila ozbiljan problem za mnoge istočnoeuropske zemlje - uključujući Mađarsku, Bugarsku i Češku Republiku - koje su krenule u težak proces tranzicije s komunističkog oblika vladavine na tržišnu ekonomiju. No, danas se čini da je u Hrvatskoj - zemlji sa samo 4,5 milijuna stanovnika, površine manje od one zapadne Virginije - broj službeno sankcioniranih kriminalnih djela po stanovniku bio veći nego u ijednoj drugoj istočnoeuropskoj državi u navedenom procesu tranzicije, tvrde dužnosnici i strani ekonomisti. Dužnosnici nove vlade koja je preuzela vlast u veljači ove godine još uvijek procjenjuju razmjere štete, ali po njihovim je riječima već sada jasno da je korupcija pretvorila hrvatsku privredu u gomilu ruševina. Banke su kolabrirale, stotine poduzeća insolventne su, a nezaposlenost iznosi 22 posto - s tendencijom rasta. Dužnosnici prethodne vlade 'trošili su novac poput pijanih milijunaša. Ni traga svijesti o vlastitim obvezama... ni traga odgovornosti', izjavljuje Stipe Mesić, novi hrvatski predsjednik. Premijer Ivica Račan dodaje: 'Gubici i dugovi bili su veći no što smo očekivali; kriminal je bio veći; i - prije svega - vladine su institucije bile zahvaćene procesom raspadanja' kada je nova vlada preuzela vlast u svoje ruke. 'U doslovnom svakom obavljenom poslu postojali su određeni dokazi o korupciji', kazao je Račan. Razmjeri korupcije otkriveni su dijelom i zato što nova, prozapadno orijentirana vlada tvrdi da je čvrsto odlučila iznijeti u javnost ranije slučajeve zloporabe i uskladiti zemlju s europskim normama. No, ključni dokazi pojavili su se i zato što je Tuđman tajno naredio snimanje svakog razgovora, vođenog u njegovu uredu od 1991. nadalje - time je proizvedena gomila dokumenata koji su polučili isti učinak u Hrvatskoj kao i snimke razgovora Richarda M. Nixona iz Bijele kuće u Washingtonu 1974. Zavirivši neposredno nakon izbora u malenu, zaključanu sobu u Predsjednikovu sjedištu, Mesić i njegovi pomoćnici bili su zaprepašteni otkrićem više od 14 tisuća odvojenih transkripata i 830 audio-kaseta. Otada se otkrića o lopovlucima dužnosnika prelijevaju iz te sobe u lokalne medije. 'U tim transkriptima naći ćete čitavu hrvatsku povijest - pravu povijest, onu iza kulisa', izjavljuje Ivo Pukanić, glavni urednik tjednika Nacional koji je objavio neke od najsočnijih dijelova tog materijala. Određeni su transkripti nestali i vjerojatno su uništeni u dvotjednom razdoblju između izbora i Mesićeve inauguracije, tvrde dužnosnici. No, razmjeri inkriminirajućih dokaza tako su veliki da nisu mogli biti izbrisani u potpunosti. 'Zaista su mislili da će zauvijek ostati na vlasti - kao u tisućljetnom carstvu. Zato ništa nisu skrivali', kazao je jedan zapadni diplomat. Dužnosnici Svjetske banke, diplomati i privrednici u Hrvatskoj tvrde da je korupcija financijski osakatila tu zemlju. Problemi obuhvaćaju: - slom 11 banaka i dvije štedionice i kreditne zadruge, plus reorganizaciju još pet novčanih ustanova. Tuđmanov režim omogućio je osobama s dobrim političkim vezama kupovinu i pljačku velikih banaka te račun koji današnja vlada mora platiti za taj kaos doseže 2,6 milijarda dolara, izjavljuju dužnosnici Svjetske banke; - opsežna kreditna jamstva koja je Tuđmanova vlada dodatno širila. Dužnosnici Svjetske banke ističu da je Hrvatska izdavala više kreditnih jamstava od svih ostalih istočnoeuropskih zemalja, stvarajući potencijalni dug vlade veći od dvije milijarde dolara; - neplaćene domaće i inozemne dugove. Vlada nije ispunila svoje obveze vezane uz mirovine te njezin dug danas možda iznosi čak 8,5 milijarda dolara - riječ je o dosad neviđenoj svoti za zemlju veličine Hrvatske, naglašavaju ekonomisti. Budući da je vlada prestala plaćati svoje račune, domaći i inozemni dug spiralno je narastao te danas iznosi ukupno 15,1 milijardu dolara. Takve su okolnosti urodile klimom u kojoj su privatna poduzeća također prestala plaćati svoje račune te su danas zamrznuti bankovni računi 20 tisuća hrvatskih kompanija, tumače vladini dužnosnici. Čelni ministri izjavljuju da deseci poduzeća u vlasništvu vlade šest mjeseci nisu isplatili plaće svojim zaposlenicima te će vjerojatno uskoro biti zatvorena. Ove godine posao je izgubilo 50 tisuća ljudi, a u sljedećih šest mjeseci izgubit će ga još 40 tisuća. 'U ladicama još pronalaze stvari koje upućuju na zaključak da je stanje gore no što su mislili', kazao je Per Vinther, čelnik ureda Povjerenstva EU u Hrvatskoj. Dubina problema iznenađuje jer je - gledano izvana - hrvatska privreda dugo izgledala kao model fiskalne discipline. Stopa inflacije bila je niska, valuta je bila stabilna, a proračunski deficit gotovo i nije postojao. Zagreb, uredni glavni grad prepun baroknih palača iz XVIII. stoljeća i lijepih trgovina s odjećom poznatih dizajnera i skupom elektronikom pružao je sliku prosperiteta. Pokazalo se da Hrvatska ima nešto što je jedan zapadni diplomat u Zagrebu opisao kao 'virtualnu privredu' u kojoj je vlada nakupila goleme dugove, neuvedene u računovodstvene knjige, i primjenjivala zamagljujuće računovodstvene metode za skrivanje velikih troškova. Plaće vladinih dužnosnika bile su udvostručene, iako je produktivnost opadala. Stvarni deficit hrvatske privrede bio je osam puta veći no što je vlada tvrdila. 'Privreda je gotovo zamrla - izuzmemo li nestanak efektive', kazao je spomenuti zapadni diplomat. Mala hrvatska agencija za privatizaciju, utemeljena 1992., trebala je pomoći pri nadgledanju transformacije hrvatske privrede iz socijalizma u sustav slobodnog poduzetništva. Umjesto toga, Hrvatska je postala stožer za institucionaliziranu pljačku, kažu danas ovdašnji dužnosnici. Đuro Njavro, ekonomist i čelni savjetnik Tuđmanove stranke Hrvatske demokratske zajednice, napomenuo je da su komunistički menadžeri 'iskoristili proces privatizacije kako bi stvorili novu elitu - kao i u ostalim zemljama u tranziciji'. Priznao je također da su 'neki ljudi bliski' stranci iskoristili prednost 'manjkave transparentnosti' transakcija i činjenicu da 'nisu baš svi u tom razdoblju... pitali za podrijetlo novca'. Možda najveći od svih tajkuna koje je stvorila Tuđmanova vlada bio je Miroslav Kutle, nekadašnji konobar, angažiran kao činovnik u agenciji za privatizaciju. Kutli je dopuštena kupovina niza poduzeća po povoljnoj cijeni, u koju je trebao uložiti tek skromnu vlastitu gotovinu (ili čak ništa) - navodno u zamjenu za mito stranačkim dužnosnicima. Na kraju je priznao da je kupio oko 170 tvrtki, uključujući najveći hrvatski lanac trgovina živežnim namirnicama i monopolističku tvrtku za distribuciju novina, koja je u svojim najboljim danima zarađivala milijun dolara dnevno. Poput ostalih dužnosnika s dobrim vezama koji su se na lak način domogli novca, Kutle je objavio stečaj tvrtki pod svojim nadzorom, u kojima je ubirao profit i istodobno odbijao platiti račune dobavljača. Zato su i oni bili prisiljeni objaviti stečaj. Dio novca Kutle je potrošio na kupovinu mlaznog zrakoplova za svoju korporaciju i lijepe kuće u glavnom gradu, a dio novca pronađen je u austrijskim bankama i korporacijama na Djevičanskim otocima, tvrde ovdašnji dužnosnici. No, većinu novca Kutle je uspješno sakrio, krivotvoreći dokumente. Uhićen je ubrzo nakon što je nova vlada preuzela vlast u svoje ruke. Danas se nalazi u zatvoru u Zagrebu. Opovrgnuo je sve optužbe o nezakonitim djelatnostima. Američki veleposlanik u Hrvatskoj William Dale Montgomery istaknuo je pak da je Kutle 'zamalo poslao u stečaj cijelu zemlju', opisavši ga kao utjelovljenje Tuđmanova stajališta da 'svi koji su pomogli graditi (stranku) zaslužuju sva bogatstva koja im ova zemlja može ponuditi'. Kutle i ostali dužnosnici s dobrim vezama pronalazili su kapital za kupovinu poduzeća kupovinom kontrolnih paketa dionica u bankama uz pomoć vlade i potonjim bankovnim kreditima, vrijednima stotine milijuna dolara. Tijekom Tuđmanove vladavine banke su mogle poslovati uz vrlo ograničen nadzor i mnoge su na kraju doživjele slom, istaknuli su diplomati i dužnosnici nove vlade. Ulagači su izgubili milijune dolara. 'Sav je naš novac nestao', kazao je Ive Farač, stanovnik Zagreba koji je položio cjelokupnu ušteđevinu svoje obitelji od 180 tisuća dolara u Glumina banku, jednu od Kutlinih banaka. Prošle godine, Glumina je prestala poslovati. 'Moja obitelj i ja bili smo očajni. Morali smo posuđivati novac od ostalih članova obitelji samo da bismo preživjeli', tumačio je Farač, dodavši da su njegovi planovi o otvaranju poduzeća, obnovi stana i slanju najstarije kćeri u trgovačku školu propali. Od više od 1800 državnih poduzeća koja je hrvatska agencija za privatizaciju prodala 'privatnim' ulagačima poput Kutle, otprilike pola njih danas je insolventno. Hrvoje Vojković, novi čelnik spomenute agencije, izjavljuje da raspolaže dokazima kako su zaposlenici agencije ubirali honorare u zamjenu za prodaju poduzeća po cijenama daleko nižim od realne vrijednosti poduzeća. 'Ugovori o privatizaciji bili su... prava katastrofa', izjavio je Goranko Fižulić, novi hrvatski ministar gospodarstva. 'Nisu proizveli nove proizvodne kapacitete ni dodatna primanja za državni proračun ni nova radna mjesta', tumači on, ističući da su mnoga izvješća agencije za privatizaciju bila krivotvorena te nitko nije siguran koliko je novca vlada stvarno ubrala od onih koji su kupili državna poduzeća. Kada su Tuđman i Pašalić, njegov glavni savjetnik za unutarnju politiku, 1999. dogovorili prodaju dijela nacionalne koncesije za mobilnu telefoniju Deutsche Telekomu, 100 milijuna dolara plaćene svote pohranjeno je na računu jedne irske banke koji je kontroliralo tek nekoliko čelnih predsjednikovih pomoćnika. Dokaz o otuđenom novcu pojavio se na jednoj od Tuđmanovih audio-vrpca a međunarodna policijska agencija Interpol pozvana je pomoć pri povratu tog novca, kasnije prebačenog u drugu banku. Tijekom Tuđmanova predsjedničkog mandata hrvatski parlament kontrolirala je njegova stranka a vlada je vođena poput njegova osobnog lena; stranački dužnosnici imenovali su čak i ravnatelje dječjih vrtića i bolnica. Tako je - uz bogaćenje saveznika kroz sporazume o privatizaciji poduzeća - Tuđman mogao trošiti milijune dolara na svoje političke opsesije. Njegova najrazrađenija opsesija bio je san o pripojenju više od trećine susjedne Bosne nakon rata bosanskih Hrvata, Srba i Muslimana u razdoblju od 1992. do 1995. g. - riječ je o području koje se proteže istočno od hrvatske granice i južno od bosanskog grada Mostara. Hrvati su činili većinu u toj regiji i Tuđman je smatrao da bi trebala postati njegova. U javnosti Tuđman je prigrlio Daytonski sporazum iz 1995., koji je dovršio rat i utemeljio granice Bosne. U javnosti Tuđman je zatražio od hrvatskih dužnosnika da se prestanu upletati u tamošnja zbivanja. No, privatno je nastojao održati na životu svoje nade o uspostavi 'velike Hrvatske', tajno plaćajući obuku pripadnika paravojnih postrojba među bosanskim Hrvatima, financirajući njihove plaće i usmjeravajući velike svote novca zagovornicima tvrde linije među nacionalističkim hrvatskim političarima u Bosni. Na svom vrhuncu priljev novca u Bosni nadmašivao je svotu od pola milijuna dolara dnevno, procjenjuju čelni dužnosnici nove vlade. Po Mesiću, neke od tih uplata bile su usmjerene preko računa četiri ministarstva i prekomorskih računa koje su kontrolirali Hrvati, nastanjeni u inozemstvu; ostala financijska sredstva bila su usmjerena preko tajnog bankovnog računa na otoku Jersey koji nadzire hrvatska državna naftna kompanija INA. Mnoge od tih uplata - uključujući i sredstva za plaće pripadnika paravojnih postrojba - slane su bosanskoj građevinskoj tvrtki Monitor kojom je upravljao nekadašnji vozač autobusa po imenu Ljubomir Ćesić-Rojs. Njega je Tuđman imenovao pomoćnikom hrvatskoga ministra obrane. Po Mesiću i ostalim dužnosnicima, vlada je također dala spomenutoj tvrtki 100 milijuna dolara za kupovinu opreme za gradnju cesta. Ta je svota uvrštena u proračun pod stavkom 'kulturne pomoći'; osim toga, vlada je platila Monitoru i honorar za korištenje opreme. Jozo Radoš, novi ministar obrane, izjavio je u jednom intervjuu da je razmotrio dokumente o poslovanju Monitora i zaključio 'da su sklapani neodgovorni poslovi... bez jasnih ugovora ili računa. Postojao je prostor za curenje novca', kazao je Radoš. 'Što je veća bila svota potrošenoga novca, to je manja bila transparentnost', kazao je Radimir Čačić, novi ministar javnih radova, obnove i gradnje. 'Za kupovinu stolice slijedila bi objava javnog natječaja a za ugovore o potrošnji 300 do 500 milijuna dolara nije bilo ničega' osim političkih dogovora. Veterani hrvatskoga rata za nezavisnost u odnosu na nekadašnju jugoslavensku federaciju činili su kičmu Tuđmanove stranke i nagrađeni su obilnim povlasticama. Vladini dokumenti pokazuju da je više od 26 tisuća ljudi nagrađeno invalidskim mirovinama - primjerice, za rane zadobivene u ratu. Taj je broj dvostruko veći od broja uistinu ranjenih osoba. Operativci u pet-šest hrvatskih obavještajnih služba - uključujući i onu koju je kontrolirao Tuđmanov sin Miroslav - pomogli su pri otvaranju tajnih bankovnih računa i raspodjeli vladinog novca među predsjednikovim prijateljima. 'Pojednostavljeno rečeno, te su službe bile privatizirane i radile su isključivo za određene pojedince', napomenuo je Tomislav Karamarko, Mesićev savjetnik za obavještajne službe. No, to nije bio jedini primjer Tuđmanove zloporabe obavještajnih služba. Karamarko ističe da posjeduje dokaze da su službe korištene i za špijuniranje medija, Tuđmanovih političkih protivnika, zastupnika u zagrebačkoj gradskoj skupštini, pa čak i - što je bila jedna od najneobičnijih Tuđmanovih opsesija - niza hrvatskih nogometnih klubova koji su igrali protiv predsjednikova omiljenog kluba iz Zagreba. 'Svakog dana iznenađuju nas novi problemi... i zatječu nova otkrića', napomenuo je Zlatko Tomčić, novi predsjednik hrvatskoga parlamenta i član povjerenstva koje proučava ranije slučajeve zloporabe u obavještajnoj zajednici. Mogućnost kaznene odgovornosti korumpiranih dužnosnika iz Tuđmanova razdoblja bila je zanemariva jer je Tuđman kontrolirao i sudski sustav i policiju, napominje Ranko Marijan, novi zamjenik ministra pravosuđa. Primjerice, policija je prošli tjedan provela podugačku istragu vezanu uz tvrdnje da je hrvatski ministar turizma otuđivao novac iz proračuna i usmjeravao ga na bankovni račun svoje žene ali nije uhićen do siječnja ove godine - istog dana kada su birači zbacili s vlasti Tuđmanovu stranku. 'Nitko se nije usuđivao dirnuti u dužnosnike za koje je bilo poznato da su bliski bivšoj vladi. Ti slučajevi nikada nisu dospjeli na sud; završili su u ladicama policijskih dužnosnika', tumači Marijan. Nakon Tuđmanove smrti u prosincu prošle godine, prepirke među njegovim glavnim savjetnicima pridonijele su porazu koji je njegova stranka pretrpjela pri suočavanju s blokom četiri oporbene stranke. Otada se zapadne vlade natječu u pružanju maslinovih grančica mira i desetaka milijuna dolara financijske pomoći Mesićevoj novoj vladi koja će - nadaju se - poslužiti građanima susjedne Jugoslavije kao uzor mirne tranzicije na demokratski sustav vladanja. Clintonova vlada nastoji progurati u Kongresu paket od 55 milijuna dolara pomoći za Hrvatsku, a njegovi saveznici u Europskoj uniji obećali su više od dvije milijarde dolara u obliku buduće pomoći pri obnovi i beskamatnih kredita. Popularnost Stipe Mesića - riječ je o hrvatskom dužnosniku koji najotvorenije govori o slučajevima zloporaba u bivšoj vladi - i njegove prozapadne politike bilježi uzlazni trend. Mnogi dužnosnici upleteni u dvojbene aktivnosti za vrijeme Tuđmanove vladavine - poput Pašalića - zadržali su svoja zastupnička mjesta u hrvatskom parlamentu, što im osigurava imunitet od kaznenog gonjenja. No, premijer Račan i ostali obećali su da će uslijediti mnogi slučajevi kaznenog gonjenja. 'Izgubili smo deset godina', kazao je zamjenik ministra financija Damir Kustrak, dodajući da je 'značajan dio privrede' osakaćen. No, 'optimisti smo. Mislimo - može li biti gore?', napominje on" na kraju izvješća Jeffreya Smitha.