NJ 13.VI.-TAZ-FISCHEROVA EUROPA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 13. VI. 2000. Zla riječ 'F' "Odavno neka zamisao nije toliko podijelila političare EU-a kao vizija Joschke Fischera o 'Europskoj federaciji'. Francuski ministar unutarnjih poslova Chevenement u njoj vidi pokušaj provedbe njemačke dominacije - a španjolska potpredsjednica Povjerenstva EU-a Loyola de Palacio, još jučer je inicijativu gledala 'sa zabrinutošću', jer da ide na 'ukidanje Europskog parlamenta i Povjerenstva'. Posve drukčije misli francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine. U pismu upućenom 'dragom Joschki' (objavljenom u nedjelju u Le Mondeu) napisao je da Fischerovu zamisao drži 'dobrodošlom i primjerenom'. Iako se o njegovoj 'dinamičkoj viziji' za sada ne raspravlja, da uniji 'daje novi polet'. No što se skriva iza europskog političkog razbijanja tabua 'privatne osobe Fischera' da Europu dugoročno pretvori u demokratsku ustavnu državu i potvrdi ju pojmom 'federacije'? Vizija 'sjedinjenih nacionalnih država Europe'! Fischerova zamisao o federaciji time obećava sintezu temeljnog proturječja u procesu nastanka države Europe, na čemu je do sada propadala svaka rasprava. On naime želi oboje, i daljnje postojanje nacionalne države kao i dosljednu demokratizaciju Europe. No ma koliko se plan demokratske i nacionalno-državne federacije na prvi pogled činio dojmljivim, na posljetku se iskazuje kao još jedan pokušaj izračunavanja kvadrature europskoga kruga. Ni u Fischerovoj viziji budućnosti ne može se riješiti napeti odnos između demokracije i nacionalne države. Nacionalna država po Fischerovu mišljenju ne treba samo i dalje opstati u okviru buduće federacije, nego i 'zadržati bitno veću ulogu od današnje uloge njemačkih saveznih pokrajina'. Čarobna riječ tu glasi subsidijarnost koju je Fischer iznova preveo kao 'diobu suverenosti'. Temelj federacije bio bi ustavni ugovor koji bi trebao dovesti do 'temeljno novog poretka ovlasti i vodoravno, znači između europskih ustanova, kao i okomito, dakle između Europe, nacionalne države i regija'. Federacija bi trebala biti ograničena na 'jezgrenu suverenost', ostatak bi ostao nacionalno- državni. Na kakvu jezgrenu suverenost Fischer konkretno misli, on ne govori. Ipak isključuje renacionalizaciju već europeiziranih polja politike, tako da se u jezgrenu suverenost Europe mogu ponajprije ubrojiti unutarnje tržište i valuta. Osim toga bi bilo besmisleno utemeljenje federacije čije ovlasti ne prelaze današnje ovlasti EU-a. Kao daljnje jezgrene suverenosti, Fischer je vjerojatno imao na umu dva integracijska projekta: izgradnju zajedničkog pravnog prostora i unutarnje sigurnosti, koju pozdravlja kao 'Europu građana' te razvitak zajedničke sigurnosne i obrambene politike koju predstavlja kao nužnu posljedicu monetarne unije. No što bi tada još preostalo od nacionalne države? Valutom, unutarnjom i vanjskom sigurnošću, već bi u ovlasti federacije prešla ona područja koja Fischer sam naziva 'trima bitnim suverenostima suvremene nacionalne države'. Osim toga treba dodati i nadnacionalnu odgovornost za unutarnje tržište, čije uređenje već danas osim gospodarske politike uključuje druga polja politike kao što su primjerice zaštita okoliša i potrošača. Federacija opremljena jezgrenom suverenošću koju najavljuje Fischer, svoje bi članice i dalje mogla nazivati nacionalnim državama. Međutim, degradirane zapravo na jedinice saveznih pokrajina, više ih se ne bi moglo karakterizirati nama poznatom definicijom nacionalne države. Gubitak nacionalne suverenosti u najboljem bi slučaju mogao biti nadoknađen u sustavu vodoravne diobe vlasti u federaciji. Nacionalne bi države imale veću ulogu od njemačkih saveznih pokrajina kad bi na razini federacije dobile ne samo zakonodavne nego i izvršne ovlasti. Fischerov prijedlog kolektivne vlade koja će biti stvorena u 'daljnjem razvitku Europskoga vijeća (...) od nacionalnih vlada', to bi omogućio, ali naprotiv ne bi alternativu 'izravnom izboru predsjednika'. Najkasnije u tomu opet dolazi na vidjelo temeljna proturječnost europeizacije političke vlasti. Težina nacionalnih država može jačati samo na račun demokratskih mogućnosti participacije. Isto vrijedi i za Fischerove prijedloge europske zakonodavne skupštine sastavljene od dva doma parlamenta, doma građana i doma država. Dom građana trebao bi za razliku od današnjeg Europskog parlamenta biti jače nacionalno-državno usidren time što bi njegovi zastupnici imali dvostruki mandat u europskom i jednom od nacionalnih parlamenata. Ti se zastupnici ipak ne bi mogli birati izravno kao do sada. Vjerojatnije bi bilo njihovo parlamentarno imenovanje. Drugi dom trebao bi predstavljati nacionalne države ili u obliku 'modela senata' ili 'modelu saveznoga vijeća'. Kod modela senata izravno bi bila kao u SAD-u birana dva 'senatora' po svakoj državi članici, ali istodobno ne bi smjeli pripadati nekoj nacionalnoj vladi. Kod modela saveznoga vijeća, dom bi, kao u Njemačkoj, bio sastavljen od 'premijera' država članica koji bi bili potvrđeni samo neizravno na temelju nacionalnih parlamentarnih izbora. Iznova se pokazuje da sve opcije koje povećavaju parlamentarni utjecaj nacionalnih država, istodobno pojačavaju nedostatak demokracije u federaciji. Na posljetku se vidimo zaoštreno sukobljenima s dvije načelno različite inačice europske federacije. U nacionalno-državnoj inačici s kolektivnom vladom i modelom saveznoga vijeća, države članice mogle bi očuvati svoj položaj u usporedbi s današnjim EU- om. Izravni izbori u federativna tijela tada bi otpali. U demokratskoj inačici s predsjednikom i modelom senata, federacija bi dobila demokratski temelj legitimacije, ali povezan s isključivanjem nacionalnih država iz tijela federacije. Stoga na posljetku spoznaja da zla riječ 'F' nije ništa manje zastrašujuća, jer jednadžba između nacionalne države i demokracije nije rješiva bez ostatka. I u Fischerovom konačnom scenariju 'Sjedinjenih Europskih Država' morat će se promijeniti ili naše razumijevanje demokratske vladavine ili naše shvaćanje nacionalne državnosti" - zaključuje Carsten Schymik.