IT-21.V.REPUBBLICA-AMATO O EUROPI

ITALIJA LA REPUBBLICA 21. V. 2000. Projekt za Europu "Ugledni francuski povjesničar Jacques Le Goff jednom je napisao da 'Europa ima ime 25 stoljeća, no još je na stupnju nacrta'. (...) No potrebno je imati projekte i strateške vizije, posebno danas, kada se Europa doima zbunjena između nesigurnosti u kretanju eura, prespektive velikog širenja na svojim granicama, i prvih znakova nepovjerenja njezinih građana. (...) Prije Fischera još su Jacques Delors, s iznošenjem svog prijedloga da se od Europe napravi 'Federacija država-nacija', koju bi vodila prethodnica okupljena oko šest zemalja utemeljitelja Zajednice, a potom Valery Giscard d'Estaign i Helmut Schmidt, s njihovom idejom da ponovno pokrenu proces integracije počevši s 'euroEuropljanima', pokušali otvoriti raspravu 'Quo vadis Europa?'. (...) I u toj mješavini idealističkih stajališta i njihove artikulacije u kompatibilne odluke i djelotvorne institucije nalazi se, sve u svemu, pravi 'motor' procesa integracije, procesa koji se, poput freudovske analize, vjerojatno neće nikada završiti. On nema unaprijed određeno i dogovoreno mjesto dolaska, ne ide linerano, nije autoreferencijalan, nego uzajamno djeluje s vanjskim i unutarnjim prostorom glede prilagodba, povratnih djelovanja i novih 'inputa'. I zato vjerujem da stvarni problem nije onaj ubrzavanja u više ili manje unaprijed utvrđenom 'federalnom' pravcu, izlazu kojega žele neki, ali ga se pribojavaju ostali, i koji bi zapravo bio prebacivanje na europsku razinu, razinu Europske unije, mjerodavnosti i atributa nacionalnih država. (...) Niti si Fischer, s druge strane, ne postavlja taj cilj. Istina je da je pomalo sklon vidjeti Europu budućnosti poput velike Bundesrepublike, s istim razinama upravljanja i 'podjele suvereniteta' kao u njemačkom sustavu', no nije mu promaklo da su građanske tradicije i samih petnaest sadašnjih članica previše međusobno različite da bi se mogle svesti na jedinstveni model, koji vrijedi za sve. (...) Više nego prema 'podjeli suvereniteta' Unija ide dalje prema 'podijeljenim suverenitetima': gdje 'suverenitet' nije čvrsto određena i nedjeljiva količina nego je funkcija složena i promjenjiva zbivanja, u kojoj integracija i suradnja nisu točno određeni računi između država i institucija, nego premještaju mjesto i, poglavito, mijenjaju prirodu javne vlasti. Svime time želi se reći da će okviri političkog legitimiteta, kulturalnog identiteta i gospodarske integracije nužno biti višestruki i unutar svake zemlje članice: nadležnosti i ovlasti bit će podijeljeni i, djelomice, raspršeni na više razina, od dolje prema gore, rješenjima koja će biti različita od slučaja do slučaja. (...) Zemlje koje žele proširenje moraju uvidjeti da neće biti proširenja bez nekih odricanja, u pogledu formalnih atributa vlasti, od strane svakog pojedinčano i svih: radilo se o još jednom povjereniku, nekom stručnjaku u Strasbourgu, 'ponderiranim' glasovima u Vijeću, ili politikama na koje se stavlja veto. Zemlje koje žele ući u Uniju, pak, sa svoje strane, i koje danas s velikom sumnjičavošću gledaju u institucionalne pregovore, moraju uvidjeti da bez djelotvornijih struktura odlučivanja i administrativnih struktura, ili neće uskoro ući, ili će imati manje koristi od ulaska. (...) Velika proširena Europa, u biti, treba jedno vitalno srce: kao instrument integracije, a ne podjele; i kao jedan otvoreni instrument, na način Zajednice prošlih desetljeća, za zemlje zainteresirane da u njega uđu. Na neki bi se način radilo o povratku u budućnost, ostvarenom pomoću vizija, ali i konkretnih iskustava, novoj etapi na beskonačnom putu Europe", piše Giuliano Amato.