FR-LE MONDE 8.6.O USELJAVANJU

FRANCUSKA LE MONDE 8. VI. 2000. Useljavanje i sukobi: bolna nesigurnost "Svi si postavljamo dva pitanja. Prvo: kako protumačiti da predviđenu brzu globalizaciju komunikacijskih sustava, razmjene dobara i kapitala, lagano propadanje države-naroda i ustanova državnog suvereniteta prati rast često ubojitih nacionalizama i borbenih plemenskih politika? Treba li vjerovati da je pripadnost etničkom gnijezdu u kojemu se osjećamo 'kod kuće', prirodna i nepobitna potreba i da se, ukratko, ljudski bitak, postojanje čovjeka kao člana ljudske rase, bez ograničenja, doživljava kao apstraktan uvjet i da ta ista 'globalizacija' prijeti etničkom identitetu? Tu prijetnju osjećamo, a otpor protiv nje, premda često poprima barbarske i terorističke oblike, ukorijenjen je u očajničkoj, iracionalnoj, ali razumljivoj želji da se umakne kozmopolitizmu koji nameće zakon tržišta. U zemljama u kojima su se nekada, a još više danas, kršila prava etničkih manjina, te manjine osjećaju prijetnju koja ne dolazi od policije ili cenzure, već od same činjenice da su izgubile kulturnu istorodnost. U mnogim bi slučajevima one htjele uspostaviti vlastitu suverenu državu i potvrditi svoj identitet povećanjem broja postaja za kontrolu putovnica i carinarnica, a napose protjerivanjem 'drugih' s područja koje im je Bog ostavio u naslijeđe. Tako dolazimo do drugog pitanja: kako riješiti pitanje useljavanja? Premda je seoba uvijek bilo, očito je da su tri čimbenika bitno utjecala na polazište problema. Nekada su seobe trajale stoljećima; drugačije je kada se s jednog na drugi kraj Zemlje može doći za jedan dan. Zatim, tu je i država blagostanja; svaki je useljenik, kako se to kaže, na teret poreznim obveznicima, često i dugi niz godina. Napokon, tu je i sama gustoća stanovništva. Pogledajmo javne rasprave u Engleskoj i drugdje. Kažete li 'ne možemo svakome tko misli, a to ne može dokazati, da bi mogao biti žrtva progona vlasti u svojoj zemlji, dopustiti da se uime prava na azil doseli u našu zemlju', onda ste rasist i ksenofob. Ipak, oni koji kažu 'dakle, vi ste rasist', ne zahtijevaju izričito da svatko ima pravo da se useli u bilo koju zemlju i živi na teret države, tj. primjerice da čitav kineski i indijski puk ima pravo da se doseli u Švicarsku. Ne, oni to ne kažu, već jednostavno kažu: 'vi ste rasist', mislite li da je to ozbiljan problem. Unatoč pobjedi demokracije u nekad komunističkim zemljama istočne i srednje Europe i Latinske Amerike - pobjede kojima se veselimo - nasilnički i ugnjetački režimi ne postoje samo u mračnim kutcima Zemlje. Najmnogoljudnija zemlja na našem planetu, Kina, ima barbarski i despotski režim, a većina uljuđenih zemalja (uključujući Francusku) ne želi, čak ni na riječima, osuditi taj režim. Prema uglavnom prihvaćenim mjerilima, većina bi ljudi u Kini mogla zatražiti azil negdje drugdje. Jesmo li spremni reći: dakle, svaki Kinez ima pravo dobiti azil u bilo kojoj europskoj državi? Jesmo li rasisti ako nismo spremni to reći? Dok, čini se, jačaju pravi rasistički pokreti. Teškoća se lako uočava. Kulturne razlike i sukobi doista postoje, i uzalud je govoriti kako je poželjno da različite civilizacije i tradicije pridonesu raznolikosti svijeta, umjesto da izazivaju napetosti i ratove. Dakako, bilo bi to poželjno, to je lako reći, ali kako to postići? Ako se, primjerice, jedan Poljak ili Hrvat dosele u Njemačku ili u Sjedinjene Države, njihova će djeca biti germanizirana i amerikanizirana, budući da je to uglavnom ista civilizacija. U drugim slučajevima, useljenici kroz nekoliko naraštaja žive u enklavama koje domaći stanovnici vide kao prijetnju njihovu načinu života. (...) Hod prema ujedinjenoj Europi može se činiti nepovratnim, a država- narod na putu da nestane. Možemo misliti da je to rijetka pojava koja će se uskoro promatrati kao prijelazan, kratkotrajan oblik. Uostalom, nije istina da su različite etničke zajednice koje su živjele na istom području ili u susjedstvu, nužno bile neprijatelji; ima primjera zajedničkog života u miru, kroz više stoljeća, i međuetnički ratovi nisu neizbježivi. (...) Ipak, neprijateljstvo među narodima nije rijetka nastranost u povijesti. Sasvim nedavno bili smo svjedoci strašnih zvjerstava na području koje je nekada bilo Jugoslavija. Je li nemoguće da se to opetuje tamo ili negdje drugdje? Možemo to samo poželjeti, ali kakva su naša jamstva? Naravno, to je malo vjerojatno sve dok su gospodarske prilike dosta dobre i dok se rast ne zaustavi. Ali dođe li do gospodarske katastrofe, iz ovog ili onog razloga, Bože nas sačuvaj! (...) Plemenske težnje za odcjepljenjem i neprijateljstva među narodima još su jaki u nas. No za sada nisu dovoljno jaki da bi prijetili društvenoj stabilnosti. Ali koliko i u kakvim uvjetima mogu biti pogibeljni? Ne znamo, to se ne da predvidjeti. Ne treba stoga reći: 'To je ostatak prošlosti koja je odavno prošla, sada se možemo smiješiti.' Europske sudbine, to znamo, prate brojni trenuci koje možemo nazvati dvojbom povijesti: prigode u kojima lagan poticaj - kao u igri ruleta - mijenja tijek događaja na odlučujući, sretan ili nesretan način. Svjesni smo da taj poticaj nije bio neizbježiv i da je najmanja promjena mogla dati drugačiji smjer ljudskoj sudbini. U filozofiji povijesti samo je jedno sigurno: ne postoji povijesna zakonitost, samo slučaj ili Božja providnost čije su nam odluke savršeno nerazumljive. Zato su optimistična ili pesimistična stajališta o budućnosti jednako iracionalna", piše Leszek Kolakowski, poljski filozof koji je s ovim tekstom nastupio na skupu 'Seobe i lutanja' koji je 7. i 8. VI. u Parizu (velika UNESCO- ova dvorana) organizirala Svjetska akademija za kulturu.