ŠV-LE TEMPS 15.5.ŠVICARSKA I EU

ŠVICARSKA LE TEMPS 15. V. 2000. Bilateralni sporazumi: treba li sumnjičavce nazivati glupanima "G. 1992. protivio sam se gospodarskoj zajednici, a zacijelo bih se protivio i danas. Naprotiv, sklon sam bilateralnim sporazumima koji će Švicarcima omogućiti da se pitanjem ulaska u Europsku uniju počnu baviti puno mirnije. Mislim također da je rješenje u svezi sa slobodnim kretanjem ljudi vrlo dobra nagodba između Švicarske i Europe. Ipak mi je žao što tu nagodbu, koja jamačno najavljuje Europu s promjenjivom geometrijom u XXI. stoljeću, mnogi pristaše ulaska prikazuju kao ustupak iracionalnom strahu i prikrivenoj ksenofobiji Švicaraca. Takvo drsko stajalište koje se očituje u gotovo svim rasprama, ostavlja dojam da su građani opasni glupani i da ih treba zaštiti od njih samih. U takvim se prilikama ne treba čuditi gdjekad neprimjerenim reakcijama. Argument o reciprocitetu osobito srdi ljude. Često se rabi da bi se prekinula svaka rasprava: 'I mladi će Švicarci moći raditi u Europi! U zemlji koja ih primi također će biti osigurani od nezaposlenosti! Možemo li našoj djeci uskratiti takvo otvaranje, zatvoriti ih u stakleno zvono?', itd. U stvari, ovi slogani koji se često opetuju ne kažu da je brojka od šezdeset tisuća Švicaraca koji danas rade u Europi, gotovo osam puta manja (ne računajući one s dvostrukim državljanstvom) od 513 tisuća državljana Unije koji rade u Švicarskoj (bez drugog naraštaja i s pograničnim stanovništvom). Glavni razlog te kronične migracijske neravnoteže očit je: Švicarska je, napose za nekvalificirane radnike, puno privlačnija za Europljane, nego što je Europa za Švicarce. Plaće koje se nude na dnu ljestvice možda su najveće na svijetu. Dakle, koji bi vozač autobusa u Lausannei išao raditi u London, jedan među najskupljim gradovima, gdje francuske vozače trenutno dočekuju širom raširenih ruku, za bruto plaću od tisuću dvjesto funta na mjesec? (...) Za njih, kao i za većinu Švicaraca, reciprocitet jednostavno nema smisla. U stvari, nudi im se proširenje tržišta rada na Europu, tj. da se u Švicarskoj poveća konkurencija za nekvalificirana radna mjesta (premda sigurno neće biti 'navale'), kako bi se stručnjaci s visokom naobrazbom mogli slobodno razvijati u europskim prijestolnicama (oni to zapravo mogu već odavno ako su dovoljno snalažljivi i ako mogu izigrati često strašnu domaću konkurenciju). U takvim okolnostima, Švicarci se mogu s razlogom pitati koliko će još dugo imati povlaštene plaće i što ih čeka na velikom tržištu. EU je barem priznala da su ti strahovi opravdani kada je potpisala ogledni sporazum o slobodnom kretanju ljudi. Sama je švicarska ljevica, s internacionalističkom tradicijom, 1998. napokon priznala važnost problema, pošto ga je sedam godina ponosno prezirala. Raspravu već godinama otežavaju odlučne tvrdnje pristaša integracije kako slobodno useljavanje radnika još nije uzrokovalo masovne migracije u Europi. Jean-Luc Nordmann, visoki dužnosnik u Konfederaciji, još je nedavno izjavio da su 'vrlo ozbiljna' istraživanja pokazala da stvari stoje dobro. Nakon prikupljanja podataka, utvrđeno je da zapravo nema cjelovitog istraživanja o tom pitanju. Iz jednostavnog razloga: EU-u nije problem kretanje radne snage, već, naprotiv, nedovoljna pokretljivost rada koja usporava usklađivanje plaća i cijena među zemljama i područjima, što je jedan od glavnih ciljeva gospodarske i monetarne unije. (...) U Švicarskoj su opasnosti puno veće nego u drugim dijelovima Europe, pa začuđuje što se ta činjenica u nekim sredinama doživljava kao ksenofobična pobuda. Tržište rada nadasve je dovoljno veliko da bi moglo primiti veći broj useljenika, što primjerice ne možemo reći za Luksemburg. Zatim, u zemlji se govori trima jezicima koji su prošireni na Kontinentu i zanimljiviji su jer ne zahtijevaju velike napore u učenju (za razliku od skandinavskih zemalja). (...) Sloboda kretanja ljudi u Švicarskoj uvijek je bila politički dosta važna, ali ne zato što su Švicarci primitivni, glupi ili nesposobni da shvate potrebu migracijskih kretanja. Oni zapravo imaju sasvim razumne - i prijeporne - razloge da budu sitničavi u politici useljavanja. Uostalom, sami Europljani razmišljaju o opasnostima kojima se izlažu kada je riječ o ulasku Turske i istočnih zemalja. Treba li ih zato nazivati ksenofobima?", pita se Francois Schaller, glavni urednik časopisa 'PME Magazine et de Banque Assurance'.