NJ 5.VI.-TAZ-RAKETNA OBRANA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 5. VI. 2000. Opasan san "Otkako postoji nuklearno oružje, vojnici sanjaju o tomu da ga učine posve normalnim oružjem - oružjem s djelovanjem koje se može nadzirati. Oružjem protiv kojega se može zaštititi. Planovi bivšega američkog predsjednika Ronalda Reagana koji je želio postaviti savršen štit laserskog oružja iz svemira protiv atomski opremljenih raketa bili su samo vrhunac te arogancije vojnih planera. Sada su planovi iz jedne od najhladnijih faza hladnoga rata opet aktualni. Bill Clinton želi ovoga ljeta odlučiti o novom projektu proturaketne obrane. No već sada se europske vlade kritički javljaju za riječ. I za Clintonova posjeta Njemačkoj, Savezna je vlada iznijela europsku zabrinutost. Ona se odnosi na sporazum ABM iz 1972. koji ograničava broj obrambenih sustava od dalekometnih i međukontinentalnih raketa u SAD-u i Rusiji. On je do danas temelj daljnjim sporazumima o nadzoru naoružanja. Prolaz Amerikanaca mogao bi ne samo ugroziti razgovore o daljnjim koracima razoružanja, nego i - toga se boje europske države NATO-a - pogoršati odnos s Rusijom. Jasna kritika planova je opravdana. No ipak je opasno prigovore usredotočiti na sporazum ABM i odnose s Rusijom. Jer ako se Moskva i Washington slože da američki planovi naoružanja ne krše sporazum, kritičari bi ostali bez argumenata. I: miran dogovor posve je zamisliv, jer bi se ruski časnici mogli nadati tehničkoj pomoći SAD-a za vlastite projekte proturaketne obrane. Putin bi se pak mogao odreći strogog pridržavanja sporazuma ABM, kako ne bi ugrozio gospodarsku suradnju i odnose sa SAD-om. Njegove bi se izjave prije i za vrijeme Clintonova posjeta mogle tako protumačiti. No ponajprije će SAD lako opovrgnuti europsku kritiku svojih planova. Iz tri razloga: prvo, američki su planovi odavno priznati. Drugo, razvitak proturaketnih obrambenih sustava je i službena politika NATO-a. I treće, Italija i Njemačka već aktivno sudjeluju u konkretnim američkim planovima proturaketne obrane. U vezi s prvom točkom: SAD od Strategic Defense Initiative (SDI) Ronalda Reagana nikada nije uistinu smanjio svoje napore na području proturaketne obrane. Poslije Clintonova stupanja na dužnost odustalo se doduše od iluzornoga cilja golemog zaštitnog štita, najprije službeno, a zatim je simbolična kratica SDI izbrisana iz vokabulara planera proturaketne obrane. No i poslije preimenovanja inicijative i mjerodavnih tijela, većina projekata mogla je teći i dalje. Tvrdnja: američke intervencije poput one u ratu protiv Iraka 1991. trebaju u buduće biti moguće i ako protivnik posjeduje nuklearno oružje. Budući da je sa stajališta mnogih američkih vojnih planera proturaketna obrana odlučila hladni rat protiv sovjetskog 'carstva zla', istim se sredstvima želi krenuti i protiv 'rogue states', država negativaca. To se barem djelomično poklopilo s nakanom europskih NATO-ovih država koje su zainteresirane za obranu od možebitnih neprijateljskih raketa kratkog i srednjeg dometa (na Bliskom i Srednjem istoku). Za to vrijeme - u javnosti neprimijećeno - istraživanje za prijeporne obrambene sustave od dalekometnih i međukontinentalnih raketa teklo je dalje. Te se sustave željelo razviti tek kad se postigne (navodni) tehnički napredak i kad bude postojalo primjereno političko ozračje. Čini se da je sada došao taj trenutak. Ovaj put, nadaju se zagovaratelji, postoje još bolji argumenti - a osim toga i dva kandidata za predsjednika, na koje se može obaviti pritisak. Jer kako da bude zakonito štititi svoje napadačke postrojbe od atomskoga oružja, ali ne i svoje civilno stanovništvo? Kako da bude nemoralno graditi sustave za zaštitu vlastitog stanovništva, dok se istodobno savezničkim državama pomaže razvijati isto takve sustave? Teško je zamisliti da demokratski predsjednički kandidat Al Gore ima jasna stajališta protiv projekta proturaketne obrane. Njegov republikanski protivnik George Bush ml. ionako je pristaša projekta. Zahvaljujući izvrsnom stanju proračuna, u SAD-u su izgledi zagovaratelja naoružanja bolji nego ikada da pridobiju većinu u kongresu za skupi projekt. Kritiku europskih NATO-ovih država koju treba očekivati, bit će lako otupiti. Jer NATO-ovo je vijeće ministara već 1994. zahtijevalo zaštitu 'NATO-ova područja, stanovništva i postrojba' od atomski opremljenih raketa. Savezna je republika čak krenula u konkretnu provedbu. Od 1995. aktivno sudjeluje u razvitku sustava proturaketne obrane. Zajedno s SAD-om i Italijom razvija raketni obrambeni sustav MEADS (Medium Extended Air Defense System). Vlade europskih NATO-ovih država žele očuvati sporazum ABM kako ne bi ugrozile odnose s Rusijom a osobito razgovore o nadzoru naoružanja. Tim argumentima Europa taj problem ipak shvaća izvanredno usko. Temeljna pogrješka: kao i njihovi američki kolege, i Europljani su pristaše iluzije da je moguća djelotvorna zaštita od atomskog oružja. Na obje strane Atlantika još se razmišlja u kategorijama koje u najboljem slučaju vrijede za neatomsko oružje. Jer od atomskog oružja ne štiti čak ni sustav koji je djelotvoran do 99 posto - a od tog postotka djelotvornosti ne polaze ni najoptimističnije prognoze. Jednostavno se ne može isključiti da pojedina nuklearna oružja prodru kroz obrambeni štit. A svako pojedino imalo bi razorno djelovanje. To znanje pak nije dovoljno da se planirani obrambeni sustav politički učini posve nedjelotvornim. Da bi dakle planirani obrambeni sustav imao smisla, bezuvjetno je potrebna njegova sto postotna djelotvornost - a od te apsolutne pouzdanosti nikada ne može polaziti ni jedna vlada, ni jedan politički gremij, ni jedan stožer planiranja. Unatoč tomu, radi se kao da bi mogla postojati pouzdana proturaketna obrana. Opasnost pri tomu: time se prikazuje bezazlenim apsolutni potencijal prijetnje atomskim oružjem. Oni koji vjeruju da bi mogla postojati djelotvorna zaštita protiv njega, brzo su skloni više se ne boriti protiv njih političkim sredstvima. Kobna zabluda" - drži komentator lista Eric Chauvistre.