FR-MONDE 2.6.EUROPA I AMERIKA-OBRANA

FRANCUSKA LE MONDE 2. VI. 2000. Europsko-američki paradoksi o obrani "Dok Bill Clinton zadnji put putuje po Europi kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Washington i dalje, sa zanimanjem i sumnjom, prati europske napore na stvaranju zajedničke obrane. Sumnja se tiče dviju na prvi pogled proturječnih točaka. Amerikanci, s jedne strane, misle da Europljani nisu kadri uspješno dovršiti započeti pothvat; s druge, plaše se da će ako uspiju, oslabiti prekoatlantska veza. Drugim riječima, oni priželjkuju uspjeh koji će ojačati vojnu snagu njihovih saveznika, ali taj uspjeh ne treba biti uspjeh Europske unije kao takve. To je samo jedan među mnogim paradoksima u odnosima između SAD-a i Europe na području obrane. Tijekom prekoatlantskog foruma koji je nedavno u Parizu organizirao Institut Zapadnoeuropske unije, a okupio je sudionike s obiju strana Atlantika, na vidjelo su izbili i drugi paradoksi slične naravi. Prvi, o kojemu se često govori, tiče se Kosova: saveznici iz Sjevernoatlantske organizacije (NATO) izvlače proturječne pouke iz prvoga rata koji je savez vodio otkako je nastao 1949. Ubuduće će Amerikanci razmisliti prije nego se odluče uključiti u operaciju u kojoj vojne odluke donose politički odbori u kojima vlada pravilo konsenzusa. Europljani će biti neodlučni kada vođenje operacijom budu trebali prepustiti američkim generalima koji primjenjuju strategiju koja više odgovara unutarnjopolitičkim razlozima nego potrebama na terenu. Ti su različiti zaključci bili snažan čimbenik u bržem stvaranju europske obrane. Ni u svezi s tom posebnom točkom ne manjka paradoksa. Amerikanci su, čini se, jako gorljivi pristaše 'europskog stupa NATO-a', u času kada Europljani započinju raditi na samostalnoj obrani. Ona dakako neće biti takmac, a to manje protivnik NATO-u - Europljani, a napose Francuzi to stalno opetuju - ali će imati vlastite mogućnosti za odlučivanje i djelovanje. Amerikanci su se prije godinu dana rugali 'europskom identitetu sigurnosti i obrane' (IESD). Problemi 'identiteta' pripadaju više psihijatriji nego politici, govorili su u Washingtonu. SAD je teško prihvatio IESD. Danas ga podupire jer mu je puno draži od 'europske politike sigurnosti i obrane' (PESD) koja im se čini nedovoljno integriranom u NATO. 'Neovisnost je dobra. Ali ona nije sama sebi svrhom, ističe visoki dužnosnik u ministarstvu obrane u Washingtonu. U protivnom, ona će oslabiti prekoatlantske veze.' Da bi se izbjeglo to 'skretanje', između NATO-a i EU-a treba uspostaviti formalne veze. Svaka odgoda može samo poticati najgore slutnje Washingtona, kaže američki predstavnik u NATO-u. Francuzi i Britanci iznijeli su prijedloge u tom smislu, koje su partneri odobrili i koji bi se konačno morali prihvatiti na sjednici Europskog vijeća u Nici koncem godine. To nije dovoljno. Washington želi da se osnuje zajedničko vijeće NATO-EU, kao što od 1997. postoji zajedničko vijeće NATO-Rusija. Zašto s petnaestoricom ne bi bilo moguće ono što je bilo moguće s Moskvom, pitaju se Amerikanci. Evo i drugog paradoksa koji Francuzi rado ističu. Washington je Europljanima dugo predbacivao da se zanimaju samo za ustanove, a ne i za konkretne poslove. Kako bi stvorili zajedničku politiku obrane, petnaestorica daju prednost konkretnim, pragmatičnim i naprednim zadaćama. Nakon toga, Amerikanci nastoje na institucijskim pitanjima, a odnose sa saveznicima žele formalno potvrditi. Pariz poziva na pragmatizam, američka uprava na formalizam. Još jedan paradoks! Kada je general Clarc bio vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi, imao je običaj da se ruga Francuzima. Nije dovoljno da u praksi sve ide kako treba, govorio im je. Vi želite da sve funkcionira i u teoriji. Dogovaranje između NATO-a i EU-a nije tako loše, kažu u Parizu. Iz jednostavnog razloga: većina država i dužnosnika jesu u objema organizacijama. Zašto od toga načiniti teoriju? Jasnoća europskih odluka, koju zahtijevaju Amerikanci, već je prilično osigurana. Primjerice: kada je Madeleine Albright sredinom svibnja u Washingtonu primila Huberta Vedrinea, imala je na radnom stolu 'papir' o odnosima između NATO-a i EU-a, o kojemu francuski ministar vanjskih poslova nije ništa znao! Da bi opravdali osnutak novih ustroja za povezivanje NATO-a i EU-a, SAD ističu položaj u kojemu su NATO-ovi saveznici, a osobito Europljani, koji nisu dio EU-a i koji bi trebali imati pravo glasa u svakom pothvatu Unije u kojemu bi se rabio novac saveza. Ako računamo petnaest zemalja članica EU-a i države-članice NATO-a koje nisu u EU-u, dolazimo do broja od dvadeset i tri države koji se može dijeliti na različite načine. Washington je iskoristio neslužbeni britanski prijedlog o okupljanju devetnaest članova NATO-a i četiriju 'neutralnih' članova EU-a. To znači povući crtu razgraničenja unutar EU-a, dok Europljani pokušavaju zajednički nastupiti u Sjevernoatlantskom vijeću. To je jednog visokog francuskog diplomata potaknulo da kaže: 'Oni koji su se plašili europskog okupljanja unutar NATO-a, sada predlažu da se zemlje NATO-a okupe unutar EU-a!' Glavna je briga SAD-a da uvođenje europske obrambene politike ne odvrati saveznike od zajedničkih ciljeva utvrđenih na susretu na vrhu Sjevernoatlantskog saveza u Washingtonu, u travnju 1999. pod nazivom Zajednička inicijativa za obranu (ICD). Ako se ciljevi ICD- a i europske obrane u svezi s namjenom uporabe novca, opreme, oružja i drugog podudaraju, Amerikanci nemaju ništa protiv, pače vide u tomu mnoge prednosti. Jedanaest zemalja koje su istodobno članice NATO-a i EU-a imat će dvostruku korist, kažu: ostvarit će zadaće europske obrane i ispuniti obveze u ICD-u. Čak je i gospođa Albright donedavno nastojala da ne bude 'preklapanja' snaga; Europljani su izraz shvatili kao 'nepotrebno preklapanje'. Washington ne vidi teškoću u toj finoj razlici, kaže dužnosnik ministarstva obrane, ako Europljani žele graditi najsuvremenije zrakoplove 'jer savez nikada ne može imati preveliku zrakoplovnu snagu'. Naprotiv, ako Europa želi raditi satelite za obavješćivanje i za vezu, to je pretjeran i suvišan trošak u očima Amerikanaca koji njima već raspolažu. Dobro organizirana u sklopu NATO-a, europska bi politika obrane imala za Amerikance samo dobru stranu. 'Nemojmo se brinuti što Europljani napokon čine ono što se od njih traži već trideset godina', tj. da obrani daju mjesto koje će odgovarati njihovu gospodarskom bogatstvu, kaže dužnosnik blizak Pentagonu. Pitanje je zašto bi danas učinili ono što desetljećima nisu htjeli. Možda zato što su prvi put nakon dugo vremena kadri da to zajedno učine unutar EU-a? Bio bi to zadnji paradoks: Europljani bi napokon u sklopu Sjevernoatlantskog saveza ostvarili 'burden sharing' (raspodjela tereta) koji su tražili Amerikanci jer su donijeli odluku o zajedničkog politici obrane. To je želja SAD-a. No želja koju su očitovali Europljani ide još dalje. Prema mišljenju petnaestorice, europska obrana ima dvije zadaće: produbiti europsku integraciju i ojačati zajedničku obranu. Amerikanci se zanimaju isključivo za drugu, i to žele dati do znanja", piše Daniel Vernet.