RFE 30. V. M. LAZOVIĆ O RASPADU JU

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 30. V. 2000. Miro Lazović, ratni predsjednik Skupštine BiH: Izetbegović je panično poručio: Miro, ne daj Bosnu! Prvi politički neprijatelji bili su mi oni iz Srpske demokratske stranke - kao bosanski Srbin preuzeo sam na svoja neiskusna i tada mlada pleća bitku za građansku državu, zbog čega me Aleksa Buha prozvao ? utopistom. Vrijeme je pokazalo da se nekadašnji predsjednik SDS-ova kluba poslanika utopio, a ja još uvijek plivam. Da se s tadašnjim reformistom, danas tvrdim nacionalistom i SDS- ovcem, Draganom Kalinićem, nešto ozbiljno događa uvjerio sam se na jednoj sjednici krajem 1991. kad mi je savjetovao da šutim ili ću izgubiti glavu * Je li Srpska demokratska stranka planirala rat? Da su vrlo agresivno pozivali na borbu, čak i kad su nuđeni kompromisi, znam pouzdano. Jedan od njihovih poslanika u Skupštini je javno rekao da se mora zapucati bar jedan dan, jer je srpski narod pripremljen za rat * Alija Izetbegović nije ista politička ličnost 92.,odnosno 95.godine - početkom rata djelovao je kao zatečen čovjek, kojemu je na srcu BiH, a iz rata je izišao kao zaštitnik i zastupnik samo jednog naroda * Najburniji period mog političkog života - Ženevski pregovori 1993., kad su srpski članovi tadašnjeg državnog Predsjedništva, uz moju i pomoć Fikreta Abdića, spasili cijepanje Bosne na tri nacionalne države. Na Ženevskom sam jezeru prvi put sreo Tuđmana i Miloševića - hrvatski mi je Predsjednik održao predavanje iz povijesti, a srbijanski se nije htio ni rukovati sa mnom. S Mirom Lazovićem razgovarala Sabina Čabaravdić. U okviru serije kako se raspala bivša Jugoslavija za Radio Slobodna Evropa govori Miro Lazović, šef poslaničkog kluba SDP BiH u bosanskohercegovačkom parlamentu i predsjednik Skupštine Republike BiH tokom prethodnog rata. - Vi ste, gospodine Lazoviću, danas predsjednik Kantonalnog odbora Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Za vrijeme rata bili ste predsjednik Skupštine Republike BiH i poslanik u istom sazivu prije izbijanja rata. Kakva je bila atmosfera u parlamentu, osobito u onim trenucima zaklonjenim za javnost? = Ja sam tada bio predsjednik kluba poslanika Socijaldemokratske partije i morao sam, kao mlad čovjek sa 34 godine, mnogo toga da preuzmem na svoja pleća. Pogotovo da preuzmem to neko političko obračunavanje s politikom SDS-a. Ja sam kao bosanski Srbin uvijek smatrao da u tim vremenima treba voditi bitku s jednom anakronom, nazadnom politikom koju je SDS pokazivao. Imao sam najviše kontakta s Aleksom Buhom, koji je tada bio predsjednik kluba SDS. Moram reći da smo u početku tih 90-ih godina našeg zajedničkog poslaničkog rada imali dosta korektan odnos, s tim što je gospodin Buha tada pokazivao jednu, ipak, bahatost u odnosu i na mene i na moju partiju, jer je smatrao da smo mi poražena strana i da ono što on i njegova partija govore za budućnost srpskog naroda u Bosni i Hercegovini je prava stvar. Međutim, ja sam imao popuno drugačije viđenje rješavanja problema na prostoru bivše Jugoslavije, a pogotovo na prostoru Bosne i Hercegovine. Često sam istupao braneći potrebu zajedničkog života u Bosni i Hercegovini na način građenja, kako sam to često govorio, jednog civilnog, građanskog društva i da Bosna i Hercegovina može opstati samo kao građanska država. I upravo ta riječ 'građanska' je posebno njega iritirala i on je meni često govorio da sam utopist, da Bosna i Hercegovina neće moći opstati kao građanska država, da je pitanje da li uopće Jugoslavija može biti ta država u kojoj srpski narod treba graditi svoju budućnost i tako dalje? Tu se nismo slagali i kako je vrijeme odmicalo sve češće sam dolazio u sukob s njim na tim krupnim, krucijalnim, političkim, sudbonosnim pitanjima kad je Bosna i Hercegovina bila u pitanju. Sjećam se, ?93. godine, kada su pregovori u Ženevi već krenuli, na jednom od tih pregovora sreo sam gospodina Buhu koji me je upitao, tada dok smo bili u holu, što ja uopće radim u Ženevi? Ja sam onako nonšalantno rekao, jer me je iznenadio taj susret: 'Evo, pijem kavu.' Kaže on: 'Dobro, vidim da piješ kavu, ali iz kojih si političkih razloga ovdje?' Znajući da ću ga iznervirati, ja sam tada rekao: 'Evo, kako vidiš, ja se nastavljam dalje boriti za građansku Bosnu i Hercegovinu.' Na šta mi je on rekao: 'Miro, ti si uvijek bio i ostao utopist.' Nisam se libio da mu kažem: 'Dragi moj Buha, možda sam ja utopist, ali vidjet ćemo tko će se prije utopiti, ja ili vi'. Evo, kao što vidite, vrijeme je pokazalo da je Miro Lazović i dalje na političkoj sceni sa svojom partijom i svojom idejom, a gospodin Buha se, čini mi se, utopio u nekim svojim iluzijama, u nekim svojim pogrešnim procjenama. - Ne znate gdje je trenutno profesor Buha? Imate li kakvih informacija? Za njega se rijetko čuje, gotovo nikako. = Ne znam, ja sam ga zadnji put vidio u Daytonu kada smo pravili taj konačni sporazum o Bosni i Hercegovini. Tada već nismo govorili, on nije htio sa mnom da komunicira. - To je, dakle, bio predratni period kad je, da jednostavno kažem, vaš najveći politički neprijatelj bio SDS. Dolazi rat, Vi preuzimate predsjedanje Skupštinom Bosne i Hercegovine. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa koji je dala Biljana Plavšić u veljači ove godine, ona kaže da je prvi sumnjiv znak da se nešto dešava njoj bio to što se u staroj zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine i u Skupštini u podrume počeli unositi zamrzivači, frižideri, kreveti, počeli da se pojavljuju neki drugi ljudi gotovo šest mjeseci prije nego je rat počeo. šta vi znate o tome? = Zaista ne znam mnogo. Nisam imao mogućnosti ni da to vidim. Tko je unosio te kuhinje, krevete, zaista ne znam, međutim bio sam u mnogim prilikama svjedok da su predstavnici nacionalnih stranaka, konkretno u ovom slučaju SDS-a, jasno vodili k sukobu i nisu bježali od njega. Ja sam tada definitivno vidio da je sve što mi pokušavamo ispred građanskih partija, ispred SDP-a uraditi, iluzija i od toga nema ništa, već da su neke radikalne opcije na sceni. Poslanici SDS- a su često meni zamjerali da ja kao Srbin ne branim srpsku stvar, da govorim u ime nekih drugih političkih opcija. Tako da sam doživljavao i određene prijetnje koje su bile direktno upućene i meni i mojoj porodici. Sjećam se da sam nakon jednog od tih zasjedanja imao razgovor s Radoslavom Brđaninom koji je sada u Den Haagu. U to vrijeme je bio poslanik SDS, u republičkoj Skupštini. On je meni tada doslovno rekao: 'Miro, ti ništa ne vidiš. Ne vidiš da mora biti rata. Da su Srbi najjači, jer je jugoslovenska armija iza njih'. Tu je bio prisutan i Novaković, ne sjećam mu se imena, kojeg danas više nema na političkoj sceni, on je iz Bijeljine i čini mi se da je doktor. I on je doslovno rekao: 'Miro, mi smo najjači', misleći na Srbe? To je za mene bio kraj. Predsjednik kluba tadašnjih reformista je bio Dragan Kalinić. Moram reći da smo na početku 90-ih godina imali dosta dobru, korektnu suradnju kao dva predsjednika kluba i često smo dogovarali neke zajedničke aktivnosti. Međutim, kako je vrijeme više odmicalo, on je postajao sve šutljiviji, da bi me na jednoj od tih sjednica predsjednika klubova oštro, ali dobronamjerno upozorio da šutim, jer ću izgubiti glavu. Pamtim i prigovore Nenada Kecmanovića koji je tada bio na čelu reformista, koji mi je prilikom zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i usvajanja tadašnje odluke o raspisivanju referenduma u holu nakon odlaska SDS-a, uputio jednu žalac, rekavši: 'Izgleda da ćeš biti jedini Srbin koji će ući u salu i glasati za taj referendum'. - Od svih njih, kadrova Srpske demokratske stranke, zapravo je Miodrag Simović, potpredsjednik Vlade, najduže ostao u Sarajevu i u vlastima tadašnje republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su se svi ostali već povukli na Pale. = Ja sam Miodraga Simovića upoznao tek kad je rat krenuo, u onom periodu kada je ostao u Sarajevu i tada smo se družili u prostorijama Socijaldemokratske partije, u prostorijama gdje sada zasjeda federalna Vlada. Vidio sam da je čovjek normalan, da po svojim političkim opcijama ne pripada toj radikalnoj struji unutar SDS-a i da je i ostao u Sarajevu zato što se u periodu, pred sam rat, razišao s tim radikalnim opcijama. Često smo pričali o tom periodu, jer je on ipak prisustvovao svim sjednicama SDS-a i jednom prilikom mi je rekao da je bio iznenađen količinom agresivnosti koju su pojedini poslanici SDS-a pokazivali neposredno pred sam rat i da su jednostavno bili željni sukoba. Čak je na tim sjednicama jedan od njih, zaboravio sam ime tog poslanika, rekao: 'Moramo zapucati makar jedan dan, jer je narod', misli se na srpski, 'pripremljen na rat'. Hoću da kažem da je to zaista bilo vrijeme kada su iracionalni elementi vladali glavama pojedinih ljudi, ali na žalost onih ljudi koji su usmjeravali političke tokove na prostoru bivše Jugoslavije. Tako da se, promatrano sada s ove vremenske distance, sukob teško mogao izbjeći. Na žalost, taj sukob je trajao duže nego što su mnogi očekivali, unatoč tome što je srpski poslanik rekao: 'Moramo zapucati barem jedan dan.' - Dolazimo do ratnog perioda, preuzimate predsjedanje Skupštinom Bosne i Hercegovine, zašto ste to učinili? = Ja sam 19. rujna ?92. izabran za člana delegacije Bosne i Hercegovine na mirovnim pregovorima u Ženevi. Tada sam izišao zajedno s ostalim članovima delegacije iz Sarajeva u transporteru uz pomoć tadašnjeg UNPROFOR-a. Išli smo iz Sarajeva do Splita, ne asfaltiranim putem, već preko Igmana, Širokog Brijega ? 25. prosinca ?92. godine na sjednici Predsjedništva, ja tada nisam bio u Sarajevu, donesena je odluka da ja kao bosanski Srbin zamijenim na funkciji predsjednika Skupštine republike Bosne i Hercegovine tada odbjeglog Momčila Krajišnika. Tada su u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ušli neki novi ljudi, kao Tatjana Ljujić-Mijatović odnosno Miro Lasić. To je bilo zaista sudbonosno vrijeme za Bosnu i Hercegovinu u kojem se sudbina zemlje, njen goli opstanak branio preko legitimnosti institucija koje su tada predstavljale Bosnu i Hercegovinu, a to su bile institucije Predsjedništva i Skupštine. Upravo zbog toga se uopće nisam ni dvojio ni kolebao kada sam u Ženevi čuo za odluku Predsjedništva da ja budem novi predsjednik Skupštine. Smatrao sam da s te pozicije mogu više utjecati na neke političke promjene, na promicanje svojih i opcija moje partije, ali i opcija za koje sam smatrao da su u interesu Bosne i Hercegovine. - Jeste li se ikada tijekom toga razdoblja osjetili iskorištenim od strane većinskoga dijela muslimanskih političara? = Pa, sada, s ove vremenske distance, može se reći da sam često bio u poziciji da budem iskorišten. Međutim, to je bilo razdoblje kada zaista nisam razmišljao o tim stvarima. Mene je nosila jedna iskrena ideja borbe za Bosnu i Hercegovinu i bez obzira na to šta se sve događalo s Bosnom zaista nikada nisam izgubio nadu da je to što nam se događa, pa čak i vladajuće političke opcije, nešto prolazno. Ja sam uvijek imao tu neku optimističku viziju da ovo mora stati, da ove opcije moraju otići sa scene i, evo, konačno dolazi vrijeme njihova silaska s političke scene. Nisam u ono vrijeme razmišljao o tome da li sam iskorišten ili ne. Očito su neki ljudi, neki političari koji su tada bili u vodstvu nacionalnih stranaka, konkretno u ovom slučaju SDA, i mene i Tatjanu i Mirka Pejanovića, i Ivu Komšića i tako dalje, doživljavali kao neko nužno zlo. Mislim da će vrijeme pokazati da je upravo naša pozicija, ovih ljudi koje sam maloprije nabrojao, od istorijskog značaja za Bosnu i Hercegovinu. To je vjerujte puno vrijednije od toga da li smo u određenom trenutku bili izmanipulirani ili ne i da li smo služili nekome kao ikebana. - Vi ste, gospodine Lazoviću, uz još neke Hrvate i Srbe, spomenuli Tatjanu Ljujić-Mijatović, Mirka Pejanovića, ja ću spomenuti Šibera i Divjaka, recimo, koji su bili u vojnom vrhu Bosne i Hercegovine, davali legitimitet ne samo državi nego, ako hoćete, i predsjedniku Izetbegoviću. S njim ste najčešće bili na pregovorima u raznim 'ženevama'. Kakav je vaš odnos bio prema Aliji Izetbegoviću i kakva je bila povratna relacija? = Što se tiče nekih mojih kontakata sa gospodinom Izetbegovićem, moram reći da sam njega upoznao još početkom rata ?92. godine i mnogo toga smo zajedno, mislim u političkom smislu, preživjeli. S obzirom da smo zajedno bili članovi bosanskohercegovačkih delegacija u svim mirovnim pregovorima od Ženeve ?92. do Daytona ?95., moram reći da Izetbegović iz ?92. i Izetbegović iz ?95. godine nije ista politička osoba. On je te 1992., čini mi se, bio zatečen ratnim stanjem, politički je lutao, nije imao jasnu viziju Bosne i Hercegovine kao države. Sjećam se Daytona ?95. godine gospodin Izetbegović je kao šef naše delegacije pozivao svakog od nas posebno i pitao da li smo za sporazum ili ne. Ja sam tokom svih tih razgovora pokušavao zastupati uglavnom jedan generalni stav opstanka Bosne i Hercegovine i ustavnih principa preko kojih bi se mogla izvršiti brža reintegracija Bosne i Hercegovine. Ja sam tada rekao: 'Zar nije logično da što više bošnjačkih sela ostane u Republici Srpskoj, a srpskih u Federaciji, da bi se Bosna poslije u miru mogla brže reintegrirati?' Na šta je meni Izetbegović rekao: 'Miro, ja sam primijetio da ti stalno zastupaš stavove opstanka Bosne i Hercegovine, granice države Bosne i Hercegovine i da zastupaš te ustavne principe, ali, shvati me, ja sam stariji čovjek, ja ne znam gdje će ovo sve otići i ja hoću za svog života da pokušam naći neko rješenje u kojem će se bošnjački narod osjećati najsigurnijim.' Nakon tih njegovih riječi smatrao sam da više nemam prava reći nešto drugo. - Kolika je krivica Alije Izetbegovića za podjelu Bosne, ovakvu kakva je danas? = Republika Srpska je priznata u Ženevi da li u kolovozu ili rujnu ?95. godine od strane gospodina Šaćirbegovića. Kako je došlo do toga da se ta odluka formulira, u kojem tijelu, koji su ljudi glasali za tu odluku, nikad nije do kraja utvrđeno. I tokom Daytonskih pregovora bilo je nekih malih čarki o tome na koji je način priznata RS. Ja nisam bio na sjednici Predsjedništva kada se odlučilo o tome. Ne znam da li je uopće Predsjedništvo odlučilo o tome da se to ime prihvati, međutim on je u Ženevi, kažem, prihvaćen i onda je Daytonski sporazum samo sankcionirao tu podjelu. Znam da je Ivo Komšić isto tako burno reagirao u Daytonu da ni on kao član Predsjedništva nije glasao za to i da se ne sjeća da je Predsjedništvo glasalo za to. Gdje je donesena odluka da se to prihvati, ja zaista ne znam. - Niste mi odgovorili na pitanje. Kolika je Izetbegovićeva krivica za podjelu Bosne? = Pa, ja sam pokušao reći svoje mišljenje kad je u pitanju entitetska podjela Bosne i Hercegovine. Vidite, ako bi sada analizirali odgovornost i Izetbegovića i svih značajnijih političara u tom periodu, onda bi se, sa mog stanovišta, ona ogledala u tome što su dozvolili da se napuste principi i vrijednosti Platforme Predsjedništva Republike BiH iz '92. godine. A oni su ostavljani tokom cijelog ratnog perioda, polako i neumitno. - Da li mislite da je gospodin Izetbegović nacionalista? = Zavisi šta se podrazumijeva pod riječju 'nacionalista'. Ja mislim da je gospodin Izetbegović prije svega Bošnjak koji je sve vrijeme pokazivao da mu je prioritet briga za bošnjački narod. Druga je stvar da li se ta njegova briga pokazala efikasnom ili ne. Ali u svakom slučaju ne smatram ga nacionalistom koji preferira interese Bošnjaka na štetu interesa druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. Ja moram biti iskren i ispričati jedan događaj koji pokazuje tu pozitivnu dimenziju gospodina Izetbegovića, njegovu potrebu da zaštiti druge narode koji su tada u ratu bili u Sarajevu. Bilo je to vrijeme kad je padala Žepa, padala Srebrenica. Mi smo tada primili jedno prijeteće pismo od grupe Žepljaka i Srebreničana koji su tada živjeli u Sarajevu, da će stradati srpski narod u Sarajevu ukoliko Srbi uđu u Žepu, odnosno Srebrenicu. I Mirko Pejanović i ja smo primili to pismo i zabrinuti za situaciju i Srebrenice i Žepe i za ono što bi se moglo desiti u Sarajevu, konzultirali smo Izetbegovića, upoznali ga sa sadržajem prijetnje. On je tada na tom skupu Žepljaka i Srebreničana jasno rekao da nijednom ni Srbinu, ni Hrvatu ne smije faliti dlaka s glave. Bio je rezolutan i moram reći da je nakon toga to nezadovoljstvo koje su te grupe tada ispoljavale, splasnulo. Tako da sam taj čin govori o gospodinu Izetbegoviću i njegovim osjećajima prema drugim narodima. - Kojih se pregovora sjećate kao najdramatičnijih? = Za mene su najdramatičniji bili pregovori oko Owen- Stoltenbergovog plana, riječ je o ?93. godini. Sjećam se da je kompletno Predsjedništvo zajedno s predsjednikom Skupštine tada bilo u Ženevi i s Robertom Owenom razmatralo neke mirovne opcije i rješenja, međutim na kraju nismo našli zajednički jezik, i svi smo se vratili u Zagreb. Tadašnje Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine su sačinjavali Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Fikret Abdić, Tatjana Ljujić-Mijatović, Mirko Pejanović, Miro Lasić, Franjo Boras, predsjednik Vlade je bio Mile Akmadžić, a ja sam bio predsjednik Skupštine. Samo što je ta delegacija krenula za Sarajevo, prema aerodromu zapravo, dolazi telegram od Owena da se ponovo vratimo u Ženevu, jer su iskrsnuli neki novi momenti radi kojih vrijedi ponovo sjesti i razgovarati. Gospodin Izetbegović je rekao da se on ne želi vraćati, jer misli da se ništa neće moći postići i da je važnije da on bude u Sarajevu. Mi smo donijeli odluku da ipak krenemo natrag. Međutim, Ejup Ganić tada nije htio, i pored odluke Predsjedništva, krenuti s nama, već se pridružio Izetbegoviću i njih dvojica su otišli za Sarajevo, a mi smo se vratili u Švicarsku na dodatne pregovore. Imali smo jedan iscrpljujući, maratonski razgovor s Owenom od jutarnjih do kasnih večernjih sati oko nekih ne previše bitnih stvari, da bi nam on negdje kasno uvečer ponudio jednu verziju koju sam ja prvi uzeo u ruke, jer sam tako sjedio, na čelu stola. Vidim: prvi član te verzije sporazuma govori o tome da je Bosna i Hercegovina država tri republike ? bošnjačke, hrvatske i srpske, a kasnije se ta osnovna teza dalje razrađuje. Ja sam ljutito bacio taj papir i rekao: 'Ako ste nas radi ovoga zvali u Ženevu, niste se trebali truditi.' Nastala je mučna situacija. Svi su shvatili da je ozbiljna stvar na stolu. Mirku Pejanoviću je na primjer pozlilo?. Owen je rekao: Nemojte se ljutiti na mene. Ovo nije moj plan, ovo nije moj prijedlog, ovo je prijedlog gospode Tuđmana i Miloševića koji vas čekaju 15 kilometara odavde u jednoj vili. Oni vas očekuju da dođete i da razgovarate o tom planu.' I tek tada smo shvatili ozbiljnost situacije, svu opasnost koja nam je prijetila. Od te jedne mučne i ijedne naelektrizirane atmosfere odjednom sam postao smiren, prebrojao članove Predsjedništva, znao sam šta misli i Tatjana i Pejanović, ostao mi je sporan jedino Fikret Abdić. On je stajao u kutu, povukao se, ja mu priđem i kažem: 'Fićo, za šta si ti?' On mi je odgovorio sljedećim riječima: 'Miro, ja ovaj put moram biti s vama Srbima.' Ja sam se vratio za stol i rekao: 'Mirko, idemo.' Kaže on: 'Pa, sad si rekao da ne idemo.' 'Mirko', rekoh, 'idemo, bolje da taj plan odbijemo pred tim glavnim akterima nego da se on povlači dalje. Jednostavno ga moramo eliminirati.' Sjeli smo u već pripremljen kombi s više sjedala. Počeo sam zadirkivati hrvatske predstavnike u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine: kao, evo sad idemo pred očeve nacija, da vidimo tko će biti hrabriji pred njima, a oni su samo šutjeli. Došli smo u tu vilu i vidjeli da je sve bilo pripremljeno: jedan veliki ovalni stol na kojem su bile cedulje s imenima svih članova Predsjedništva, potpuno pripremljeni mini-summit. Mi smo sjeli, a iz nekih sporednih prostorija su izašli Milošević i Tuđman. Moja stolica je bila do Miloševićeve, a do njega je sjedio Tuđman. Pregovori su krenuli. Owen je održao uvodnu riječ, ja sam se odmah poslije njega javio i oštro napao ponuđeni plan, direktno se suprotstavljajući i Srbiji i Zagrebu, odnosno i Miloševiću i Tuđmanu, njihovom pravu da se miješaju u suverena prava jedne države..., iako je Bosna tada bila sva vojno, da tako kažem, rascjepkana, ali ipak je bila legitimna i međunarodno priznata država. Rekao sam im da oni imaju dosta svojih problema, da se gospodin Tuđman treba brinuti o tome kako će riješiti pitanje Kninske krajine, da bi se Milošević trebao baviti problemom Sandžaka, Kosova, sutra Vojvodine, ukratko da se trebaju usmjeriti na rješavanje svojih unutrašnjih problema, a da puste nas Bosance da se mi sami dogovorimo. Tuđman je bio iznenađen tim mojim istupom, ali ne znajući moje ime, upitao je, čini mi se, Akmadžića koji je sjedio do njega, tko sam i šta sam. Onda me je prekinuo i doslovno rekao: 'Gospodine Lazoviću, koga Vi ovdje predstavljate?' Aludirao je na moje srpsko porijeklo. Hladno sam mu odgovorio: 'Predstavljam 320.000 građana Bosne i Hercegovine koji su glasali za Socijaldemokratsku partiju, listu na kojoj sam i ja bio'. Nakon toga nastavljam svoje izlaganje. Međutim, Tuđman, nezadovoljan tim mojim odgovorom, ponovo me prekida i kaže: 'Vi, gospodine Lazoviću, ništa ne razumijete. Ovo su zakašnjeli procesi kroz koje je Evropa davno prošla, ovo su procesi stvaranja nacionalnih država i mi upravo sad na prostoru eks-Jugoslavije stvaramo nacionalne države' i tako dalje. Uzvratio sam: 'Da, ali, gospodine Tuđman, Vi stvarate te nacionalne države genocidom, ratom, topovima i to pred kraj 20. stoljeća. To ne može biti način stvaranja nacionalnih država, niti možete postići sigurne granice ukoliko Bosna i Hercegovina ne bude jedinstvena država'. Poslije mene su dosta dobro govorili Pejanović i Tatjana, Fikret je odigrao onu ulogu koju je obećao da će odigrati, tako da je bilo jasno da taj plan ne može biti prihvaćen. Hrvatski članovi se nisu javljali, nije se oglasio ni Milošević. I dok je Owen zaključivao taj naš razgovor zazvonio je telefon. Satelitska veza sa Sarajevom je bila uspostavljena, prepoznao sam Izetbegovićev glas koji je u tom trenutku bio dosta paničan. Bio sam nemalo začuđen kad je Owen pozvao mene, da Izetbegović traži da dođem 'na telefon'. I sad mi u ušima odzvanjaju tadašnje riječi Alije Izetbegovića: 'Miro, ne daj Bosnu. Ne smijete to prihvatiti!' Sad kad nakon svog poratnog i ratnog iskustva slažem kockice, ne mogu se oteti sumnji: ? da li smo mi možda na neki način bili poslani gore u Ženevu da prihvatimo odgovornost te neke trojne podjele, a da se neki ljudi iz toga izvuku? - Bosanskohercegovačka pregovaračka delegacija na svim pregovorima djelovala je najslabije, iako je moralno, bila najjača. Hoću da Vas pitam koliko su ograničenja u pregovorima bila objektivne, a koliko subjektivne prirode. = Tu se ja mogu složiti s vama. Mi smo često u tim pregovorima igrali crnim figurama. Stalno smo imali neku defenzivnu ulogu, iako je pravda, bila na našoj strani. Međutim, bilo je, već sam rekao, dosta lutanja oko toga kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo, kakvo njeno unutrašnje uređenje. Pretpostavljam da nije bilo spora oko toga da se žele sačuvati te spoljne granice Bosne i Hercegovine, ali je unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine bilo dosta sporno u glavama nekih ljudi. Objektivni su problemi bili prije svega ratni. Pretpostavljam da je u glavama nekih ljudi koji su tada vodili bosanskohercegovačku delegaciju, upravo ta vojna opcija bila ograničenje. - Ženevski susret o kojem govorite bio je ujedno i vaš prvi susret sa Slobodanom Miloševićem. Koliko ste se puta, nakon toga još sreli s njim? = Poslije toga smo se sreli tijekom Daytonskih pregovora. Često smo bili zajedno, ne na samo, tokom tih plenarnih sjednica i razmijenili bismo pokoju riječ. Sjećam se da me je pitao kakva je zaista situacija u Sarajevu, šta se to dešava u našem gradu? - Najinteresantniji je ipak susret do kojeg nije došlo. Bila je 1996. godina, prvi posjet bosanskohercegovačke delegacije koju je vodio Ejup Ganić, a u kojoj smo bili još Jadranko Prlić, kao ministar vanjskih poslova, i ja kao predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. Nas smo trojica trebali razgovarati s gospodinom Miloševićem, u Beogradu. Međutim, meni je onemogućeno da uđem u salu za razgovore. Ušao je Ganić, potom Prlić, a kad sam ja bio pred vratima, Miloševićevo osiguranje mi je elegantno zatvorilo vrata pred nosom. Pretpostavljam, da nisam mogao ući unutra, jer su oni 'furali' opciju - izvinjavam se na ovom izrazu - da Bosna i Hercegovina nije država srpskog naroda i da jedan Miro Lazović, koji je uz to bosanski Srbin, ne može biti predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. Iz svih naših susreta, ja sam stekao dojam da je on (Milošević, op.a.) pogotovo tokom Daytonskih pregovora, glavni lik srpske parade. On na primjer uopće nije priznavao prava predstavnika paljanske skupštine odnosno SDS da sudjeluju u tim pregovorima. Nazivao ih je svakakvim pogrdnim imenima i išao je čak dotle da ih eliminira kao ljude koji su nesposobni da shvate procese u kojima žive, a pogotovo ne procese koji nas čekaju. - Da li ste tada u Daytonu imali dojam da su bosanski Srbi shvatili da ih je Milošević iskoristio? = Pa, ja se nisam puno sa njim družio, osim na tim plenarnim sjednicama. Znam da je tih zadnjih dana, kada je bilo jasno da se Daytonski sporazum potpisuje, i da Sarajevo neće biti podijeljeno, pokojni Nikola Koljević pao u nesvijest, da mu je pozlilo... Vidjelo se na licima i Momčila Krajišnika i Alekse Buhe da su oni nezadovoljni svojim statusom u Daytonu, međutim nisu uspjeli ništa učiniti, tim prije što su Holbrooke i američka administracija bili skloniji pričati s Miloševićem. - Da li su se Bosanci i Hercegovci, iz Sarajeva, Gruda i s Pala družili mimo pregovaračkog stola? = Pa, ja ne znam s kim se tko družio tokom pregovora. Ja sam se družio, na primjer, s Ivom Komšićem, Mirkom Pejanovićem, Nijazom Durakovićem, Tatjanom Ljujić-Mijatović i tako dalje. Mi smo bili jedna posebna ekipa, iako smo sačinjavali to jedinstveno tijelo bosanskohercegovačke delegacije. Izetbegović se nije toliko družio s nama mimo pregovora. Najčešće je odsjedao u hotelu odnosno apartmanu i k njemu su dolazili drugi, odnosno predstavnici drugih delegacija. Sjećam se da je u Daytonu Milošević bio čest gost u apartmanu gospodina Izetbegovića i Silajdžića. Mi ostali smo bili, da a kažem, neki drugi ?. S druge strane, naša politička opcija je bila sasvim drugačija u odnosu na opcije HDZ-a, pogotovo SDS. Tako da su se uglavnom istomišljenici družili i nije bilo nekih prisnijih kontakata barem ne ljudi s kojima sam se ja družio s ostalima. (RFE)