NJ 31.V.-DIE WELT-NJEMAČKA-SAD

NJEMAČKA DIE WELT 31. V. 2000. Njemačka - SAD: osobit odnos "Posjeti američkih predsjednika uvijek su bili vrhunci njemačke vanjske politike. Njemačko-američki odnos na posljetku je desetljećima upravo bio sidro i uporište njemačke politike. To se promijenilo svršetkom hladnoga rata. Nestao je vanjski pritisak za bezuvjetni sklad zapadnoga bloka prema Istoku. Istodobno se od početka devedestih godina europski proces integracije ubrzao na takav način, da veliki dio bilateralnih prijepornih pitanja odavno ima europsko-američke razmjere. Ipak i dalje opstaju nepokolebljive ključne činjenice koje daju prostora njemačko-američkom 'special relationshipu'. Tu je s jedne strane razmjer njemačko-američkih gospodarskih odnosa. Za europske susjede možda neugodno, na njega otpada lavovski udjel europsko-američke trgovine: trgovački obračuni Europske unije sa Sjedinjenim Državama pogađaju Njemačku više nego ostatak EU-a. Također je važno što najveći dio američkih oružanih snaga razmješten u Europi, stoji na tlu Savezne Republike. Frankfurt je i dalje logističko središte američke vojne nazočnosti u Europi. Inače se ni jedna druga zemlja u Europi nije poslije rata kulturno tako jako i tako nekritički amerikanizirala kao stara Savezna Republika. Još na kraju Kohlove ere posvuda se žalilo da njemačko-američki odnos počinje slabiti. Točno je da se vanjskopolitički koordinatni križ jedine preostale supersile počeo pomicati - poslije svršetka hladnoga rata i morao se pomaknuti. Washington je aktivno sudjelovao u procesu njemačkoga ponovnog ujedinjenja. Od tada se američki sigurnosni interesi usredotočuju na druga žarišta: Aziju, ponajprije Kinu, konfliktne države Bliskog i Srednjeg istoka, na sprječavanje destabilizacije na tradicionalno nemirnom američkom južnom boku, ponajprije u državama Anda. Za američki odnos s Europom jamačno je bilo štetno što su se Europljani u prvoj polovici devedesetih godina pokazali nesposobnima obuzdati probleme pred svojim izravnim kućnim pragom, na Balkanu. Stoga je nužan angažman Washingtona u tom dijelu bio i jest nepopularan u američkoj javnosti. Balkanski sukob Europljanima je među ostalim pokazao i cijeli razmjer američke vojne premoći. Reagirali su na to s neoduševljenim nastojanjem da ojačaju vlastitu europsku obrambenu sposobnost i od tada rade na vlastitom konceptu obrane (European Security and Defence Identity, ESDI). Iako bi trebao biti smješten u NATO, u Sjedinjenim Državama ne nailazi na oduševljenje, jer se SAD boji da bi time NATO bio dugoročno oslabljen. Europljani pak jurišaju protiv Washingtonovih omiljenih planova za izgradnju vlastite proturaketne obrane (National Missile Defense, NMD). Upravo se tu pokazuje sav razmjer različitih shvaćanja međunarodnog scenarija opasnosti: Amerikanci se žele zaštititi od napada 'lupeških država', Europa tu prijetnju ocjenjuje daleko manje dramatičnom. U Berlinu će ta tema u razgovorima između saveznog kancelara Gerharda Schroedera i predsjednika Billa Clintona imati važnu ulogu. Savezna vlada dijeli razmišljanja svojih europskih partnera. Ipak za Amerikance ima drukčije mjesto vrijednosti bez obzira jesu li Francuzi koji vječno gunđaju na Ameriku recimo protiv NMD-a ili nekadašnjeg posvojčeta Savezne Republike. Oporba se već dulje vrijeme tuži da Schroederova vlada malo radi da bi iznova oživila njemačko-američke odnose. Točno je da su oni manje u središtu Schroederova interesa - za njegova prvog vanjskopolitičkog načelnog govora u Berlinu, početkom rujna prošle godine, Washington nije izričito spomenuo. Za razliku od Kohla, bezbrižnije postupa s Amerikancima, što bi moglo biti uvjetovano naraštajem, no u Washingtonu se brižljivo registrira. Uz sve smještanje u Europu, Savezna Republika zauzima poseban položaj. Okružena susjedima koji na gospodarskoga diva tradicionalno nepovjerljivo gledaju, baš mora biti briga Njemačke da Sjedinjene Države i dalje čvrsto veže za Europu. To će uspjeti samo ako se ono što ujedinjuje maksimalno unaprjeđuje, a ono što razdvaja, što je moguće više umanjuje. U to pripada i dosljedno lobiranje za njemačke interese u Sjedinjenim Državama, ponajprije u kongresu. Nije to jedino što za sada nedostaje" - zaključuje Hlidegard Stausberg.