US IHT 30. V. EUROPSKI SUVERENITET

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. V. 2000. Suverena Europa mora imati vlastitu obranu "Prekooceanska rasprava o europskoj obrambenoj inicijativi bjesnjela je posljednjih mjeseci, nalikujući katkad raspadu braka, puna aluzija na stare probleme i skrivene motive", piše William Pfaff. "Američka zamisao o izgradnji državne raketne obrane trenutno je glavni predmet polemika u NATO-u (jer remeti postojeće dogovore o nadzoru oružja i potencijalno odvaja američku obranu od savezničke). No prava rasprava tiče se pitanja europskog suvereniteta naspram staroj američkoj nerazriješenoj nesigurnosti: je li njezina sigurnost u boljem položaju ako dominira Europom ili ako se iz nje povlači. Jedan američki govornik na nedavnoj prekooceanskoj konferenciji upozorio je europske slušatelje da bi nova inačica Mansfieldova amandmana (koji zahtijeva povlačenje američkih vojnika iz Europe), kad bi danas bila pred američkim Senatom, bila prihvaćena. Washingtonska politička rasprava odvija se između onih koji 'misle da bi Sjedinjene Države trebale slijediti svoju globalnu ulogu s tek minimalnim obaziranjem na gledišta drugih zemalja', prema Stanleyu Sloanu, bivšem članu kongresne istraživačke službe - i onih Amerikanaca koji vjeruju u 'minimalističko globalno vodstvo Amerike'. Ovo je drugo, međutim, stajalište manjine. Sljedeća američka vlada, bilo demokratska ili republikanska, gotovo će sigurno slijediti primjer Clintonove vlade o pitanju stvaranja 'autonomne' europske vanjske i sigurnosne politike kao prijetnje atlantskom savezu. 'Autonomija' je ključna riječ. Američko stajalište nije se previše promijenilo od 1994., kad je Washington nevoljko pristao na odvojen europski 'identitet' unutar NATO-a. On je bio skloniji europskom 'stupu' koji podupire zajedničke napore, no Europljani su željeli više. Washington je stoga pristao da europske snage unutar NATO-a preuzmu ograničene zadaće pod europskim zapovjedništvom. NATO, odnosno Washington, imao bi pravo veta. To je sad istisnula odluka Europske unije o stvaranju 'zajedničke vanjske i sigurnosne politike' s vojnim snagama koje bi ju podupirale. Prošle je godine donesena odluka o stvaranju neovisnih snaga veličine 50.000 do 60.000 ljudi do 2003. Washington je pristao bez oduševljenja, ali njegovo stajalište ostaje da je to nepotrebno, da se radi o traćenju europskog novca i energije, koje bi trebalo uložiti u poboljšanje NATO-a. Novi institucijski dogovori beskorisno udvostručuju ustroj NATO-a, kaže Washington, upozoravajući da bi snage Europske unije koje nisu u potpunosti poravnane s NATO-om mogle navesti Kongres da zaključi kako Europljani više ne žele da im Sjedinjene Države budu sigurnosni partner. Ne iznenađuje što je Washington pretpostavio da iza 'gaullističkih' mjera stoji Francuska. Činjenica da je iza najnovijih takvih inicijativa stajala Britanija izazvala je nemir. Nedavna odluka Blairove vlade da kupi europske letjelice i rakete zrak - zrak, umjesto američkih, potvrdila je odluku donesenu zajednički s Francuskom u prosincu 1998., kojoj se priključila i Njemačka, o osnivanju neovisnih europskih vojnih snaga. Što bi one radile? Odgovor je neodređen. Riječ je o takozvanim 'petrogradskim zadacima' (prema mjestu u Njemačkoj gdje su oni određeni): upravljanje krizom, mirotvorstvo, humanitarne misije. Zanimljivo je da Europa nema potrebe za neovisnom vojskom koja bi obavljala petrogradske zadatke. Američki dužnosnici žele znati hoće li stvaranje europske vojske riješiti problem ili stvoriti novi. Europljani odgovaraju da bez neovisne politike i vojske Europa nije suverena. Europska unija ima zajedničko tržište i zajedničku valutu. Sad njezine glavne članice - Britanija, Francuska i Njemačka - žele jedinstvenu sigurnosnu politiku. Konačno značenje toga jest europski zahtjev za neovisnošću o Sjedinjenim Državama. Priznati to značilo bi eksplozivnu reakciju Washingtona. To bi također moglo razjediniti Europsku uniju. Nekoliko manjih članica, a možda čak i Njemačka, odbili bi svaki prijedlog koji ugrožava atlantski savez. Kandidati iz istočne Europe i baltičkih zemalja, uključujući Poljsku, Republiku Češku i Mađarsku, usprotivili bi se. Američki su im diplomati već jasno pokazali da bi ih europski projekt jednog dana mogao natjerati da biraju između Europe i Sjedinjenih Država. (...) Zemlje koje se zalažu za neovisne europske vojne snage bivše su velike sile Europe: Britanija, Francuska i Njemačka. Ono što one rade odgovor je na stvarnost političkog postojanja. Suverenitet ne postoji bez vojnih sredstava kojima se brani. Europske zemlje nisu imale puni suverenitet od rata. NATO-ova intervencija na Kosovu jasno im je pokazala koliko su postali podređeni NATO-u. Oni sad čine ono što im povijest govori da moraju."