RDW 25. V. ZASJEDANJE NATO-A

NJEMAČKI RADIO - RDW 25. V. 2000. Bilanca proljetnog zasjedanja ministara vanjskih poslova zemalja NATO u Firenci, komentar Felixa Steinera. "Ne, proljetne zasjedanje NATO ministara vanjskih poslova nije dalo odgovor na otvorena pitanja. Ni na to kako će NATO zatvoriti sve veće rupe unutar postrojba stacioniranih na Kosovu, nakon što svoje jedinice otuda povlači sve više članica saveza. NATO nije našao odgovor ni na pitanje budućeg odnosa sa Slobodanom Miloševićem. Ne zna se kako bi NATO mogao reagirati na moguću krizu u Crnoj Gori. A bez odgovora kućama se moralo vratiti i devet država koje bi NATO-u željele pristupiti što je prije moguće. Samo je američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright naglasila da vrata NATO ostaju otvorena - Europljani su pak uredno ignorirali temu proširenja. Umjesto toga šefovi diplomacija u Firenci su se navodno svađali o temama koje se već mjesecima nalaze na vrhu dnevnoga reda zapadnog saveza, kao sto su američki planovi o izgradnji nacionalnoga raketnog obrambenog sustava i nastojanja Europljana na vlastitoj sigurnosnoj politici. Prividne svađe sličile su upečatljivim verbalnim nastupima europskih ministara vanjskih poslova u pitanju raketne obrane prije svega zato što je u Firenci postalo jasnim da će oni na kraju svaku odluku Washingtona u tom smislu morati prihvatiti bez pogovora. Madeleine Albright je u svome posljednjem nastupu na razini NATO-a nedvosmisleno kazala kojim će prioritetima američka Vlada donositi predstojeće odluke. Prvo, prema postojećoj prijetnji, drugo, prema tehničkoj izvodivosti koja još uopće nije osigurana, treće, prema financijskim mogućnostima i, tek četvrto, prema mogućim vanjsko- političkim posljedicama, uključujući i dvojbe partnera u savezu. Europljane je zabrinjavalo i to što se ruski ministar vanjskih poslova - koji je prvi put nakon kosovskoga rata sudjelovao na jednom susretu NATO-a - manje zaokupljao američkim planovima u Firenci nego oni sami. Iz toga se može pročitati kako je Moskva već odavna shvatila da se američki planovi odnose isključivo na defenzivni sustav koji gotovo ne slabi atomski potencijal Rusije, ali s druge strane može predstavljati zaštitu od onih država koje ni Moskva ne može nazvati prijateljima. Što se dakle može suprotstaviti opciji da se odgovarajuće modificira ugovor kojim se zabranjuje sustav raketne obrane a Rusiji omogućuje znatniju financijsku pomoć, razumije se Sjedinjenih Američkih Država? S obzirom na to briga Europljana zbog zona različitih sigurnosti unutar Saveza djeluje dosta čudnom. Najprije Europljani sami su ti koji do sada banaliziraju opasnost prijetnji onih zemalja koje Amerikanci nazivlju 'lupeškim državama'. Osim toga nitko Europljane ne sprječava da Sjedinjene Države zamole da se uključe i da sudjeluju u raketnome obrambenom sustavu. Europljani se sami sustežu od te opcije, zato što znaju da bi Sjedinjene Države od njih - za razliku od Moskve - očekivale određeno sudjelovanje u troškovima. Na istom problemu pobolijeva i rasprava oko samostalne europske sigurnosne politike, koja je u Firenci također vođena. Amerikance s pravom ljuti što Europljani nastoje na autonomiji odlučivanja, ali se istodobno žele osloniti na vojne potencijale Washingtona koje sami ne žele platiti. Vojna prijetnja s Istoka je prošlost - u tome je NATO jedinstven. Suglasnost vlada i o tome da su na mjesto stare prijetnje stupili novi rizici. Samo se iz toga na dvije strane Atlantika izvlače različiti zaključci. Dok Sjedinjene Države znaju da sigurnost i u 2000. stoji novaca, Europa i dalje sanja o mirovnim dividendama i svoj obrambeni proračun oblikuje štedljivo. Na taj način prisilno nastaju zone različite sigurnosti. A za to nisu krive Sjedinjene Američke države." (RDW)