GS: EKOLOŠKA PROIZVODNJA HRANE ŠANSA ZA HRVATSKI AGRAR?

ZAGREB, 24. svibnja (Hina) - U različitima razmišljanjima o izradi strategije razvoja hrvatskog agrara te uklapanja u svjetske trendove sve su glasniji i pobornici ekološke proizvodnje hrane. Iako u Hrvatskoj takva proizvodnja postoji već dva desetljeća nedostaje joj zakonska regulativa, što bi se uskoro moglo i riješiti jer je Vlada uputila u proceduru prijedlog zakona o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Tim zakonom uredila bi se proizvodnja, prerada, trgovina, način označavanja ekoloških proizvoda i dr.#L# Pobornici ekološke proizvodnje drže da takva proizvodnja, kao alternativa konvencionalnoj poljoprivredi, ima sve izglede za uspjeh te da može postati čimbenik gospodarskog oporavka i stabilnosti Hrvatske, zbog povoljnih proizvodnih uvjeta na području cijele zemlje i šanse na inozemnim tržištima. S druge strane dolaze razmišljanja da u uvjetima kada Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe strategiju treba usmjeriti ponajprije za podmirenje potreba na "konvencionalan" način, a tek se kasnije usmjeriti na alternativne oblike proizvodnje hrane. Dok ekološka poljoprivreda u Europa doživljava stalnu ekspanziju, u nas smo na samom početku, kažu stručnjaci s zagrebačkog Agronomskog fakulteta. Već je uloženo dosta napora u razvoj ekološke proizvodnje hrane, no u ovom trenutku ozbiljno zaostajemo u usporedbi sa svim državama svog zemljopisnog okružja, a pogotovo u usporedbi s onima u čiji se krug želimo uključiti, tvrde oni. Žalosno je, kažu, što je loša politika Hrvatsku uspjela od izvoznika hrane pretvoriti u uvoznika, a što je još gore od ovisnika o uvozu. Prijedlog zakon, po njihovu mišljenju, moderno i korektno regulira sva važnija pitanja ekološke poljoprivrede, a njegovo bi donošenje trebalo riješiti "usko grlo" daljnjeg napretka takve proizvodnje. Želimo li se uklopiti u svjetske tokove, trebamo vidjeti tuđa iskustva, te iskoristit šansu koja nam se nudi na inozemnim tržištima. Razvijene europske zemlje problem hiperprodukcije hrane rješavaju između ostalog i kroz stimuliranje svih alternativa u poljoprivredi. Kako bi zaštitili svoju proizvodnju zemlje EU-a ubuduće će postavljati (pre)stroge ekološke zahtjeve ili uvjete za motrenje (monitoring) okoliša u agrosustavu iz kojeg potječe hrana. Zbog toga Hrvatska mora biti pripravna na racionalan odgovor. Povoljna je okolnost što se, uz dosadašnja, postupno u nas formiraju i nova udruženja proizvođača, a valja uložiti trud da se takve organizacije postupno prošire na cijelu Hrvatsku. Ekološka poljoprivreda predstavlja poseban sustav proizvodnje u kojem se proizvodnja hrane provodi u skladu s propisima o proizvodnji, nadzoru i označavanju (oznake "ekološki", "organski" ili "biološki"), čime je nastalo novo tržište u svjetskim razmjerima. Ona je u svjetskim razmjerima definirana od Međunarodnog udruženja za razvoj organske poljoprivrede (IFOA) koja ima preko 800 članica iz više od 100 zemalja. Profesor s osječkog Poljoprivrednog fakulteta Davor Šamota kaže da ekološki način proizvodnje zagovara sve agrarne sustave koji vode računa o zaštiti okoliša i očuvanju biološke ravnoteže, uporabi organskih materijala, ograničenoj primjeni gnojiva, pesticida, aditiva, zapošljavanju i načinu života "u skladu s prirodom", proizvodnji hrane posebne kvalitete i dr. Zbog niza razloga te uključivanja Hrvatske u WTO potrebno je što prije donijeti Zakon, tim više što takva proizvodnja kod nas već postoji, kaže Šamota. Današnja hrvatska ekološka proizvodnja mnogo je veća od proizvodnje koja je registrirana u postojećim udrugama i trgovinama, drži Šamota. Uz to, prema međunarodno priznatim pravilima velik broj proizvođača i njihovih proizvoda već bi danas mogao dobiti suglasnost ili čak znak "ekološki". Domaće tržište ekološkim proizvodima nije veliko (oko stotinu specijaliziranih trgovina koje robu označavaju znakovima svojih udruga). To je, prije svega, uzrokovano nedostatkom potrebnih zakonskih propisa i relativno slabom organizacijom posebnog tržišta te slabom informiranošću potrošača, kaže Šamota. Šamota drži da je besmisleno da upravo zemlje EU-a iz kojih uvozimo takve (skupe) proizvode traže na našem tržištu sirovinu za svoju ekološku proizvodnju. Po njemu osnovni uvjeti za daljnje povećanje broja proizvođača i količine ekološki proizvedenih proizvoda za domaće i uključivanje u svjetsko tržište pravna regulativa, edukacija proizvođača, informiranje potrošača, marketing, a trebalo bi se razmišljati i o poticajima i kreditima za takvu proizvodnje. U razmišljanjima o ekološkoj proizvodnji hrane valja uključiti i novi, a sve moderniji oblik turizma - ekoturizam. Taj suvremeni fenomen putovanja promovira se kao najbrže rastući segment svjetskog turizma, koji je u posljednjih pet godina rastao godišnjom stopom od 30 posto, kaže Eduard Kušen s zagrebačkog Instituta za turizam. Ekoturizam ima potencijal da postane najodrživija vrsta turizma. Pojedina seoska gospodarstva već su spretno poljoprivrednu djelatnost povezala sa seoskim turizmom, a neka su već pronašla i sigurno tržite u blizini turističkih naselja i kampova. Ekoturizam i ekološku proizvodnju hrane Hrvatska bi stoga trebala promovirati u paketu, prodavati tržištu koje je sve "gladnije" za bijegom iz velikih gradova na ekološki čiste turističke destinacije u kojima se jede "dobra" i "zdrava" hrana. Jedno od zanimljivih razmišljanja je i to da se za potrebe zainteresirane klijentele, posebice turističke, postupno formira prepoznatljiv lanac ugostiteljskih objekata s ponudom isključivo eko hrane. Na istim načelima može se razvijati i zdravstveni turizam. Miroslav Kuskunović (Hina) mkus ds