FR-LE MONDE 21.5.FEDERALIZAM I EU

FRANCUSKA LE MONDE 21. V. 2000. Povratak federalizma "'Federalizam': lijepa riječ koja, prema Montesquieuu, udružuje nutarnje prednosti republikanske vlade i vanjsku snagu monarhije, sve odlučnije izlazi iz ladice u koju ju je na dugi rok zatvorilo neprijateljstvo generala De Gaullea i njegovih učenika. Nakon predsjednika Savezne Republike Njemačke Johanesa Raua koji se na ovim stranicama 4. studenoga 1999. otvoreno zalagao za 'federalni europski Ustav', i Jacques Delors je u 'Le Mondeu' od 19. siječnja priželjkivao 'savez država-naroda' koji bi okupio 'prethodnicu' Europske unije, drugim riječima one članove koji misle da moraju nadići 'ograničene ambicije' o kojima se petnaestorica, i bez proširenja, ne mogu dogovoriti. Skori dolazak Francuske na dužnost predsjedatelja EU-a ubrzao je raspravu. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer preuzeo je 12. svibnja temu federalizma. Istina je, on se očitovao, kako je rekao, u svoje ime, no kancelar Gerhard Schroeder požurio se potvrditi njegovu izjavu, što je to znakovitije što je, nastupivši početkom prosinca u Parizu, u Narodnoj skupštini, dobro pazio da ne upotrijebi tu riječ koja je tada bila zabranjena. Kada ga je 'Le Monde' zapitao što misli o nastupu svog kolege i što će učiniti Hubert Vedrine koji je, treba li to reći, ministar vanjskih poslova Jacquesa Chiraca, koliko i ministar u lijevoj vladi, nije se dao zbuniti: 'Prijedlog Joschke Fischera je dobrodošao... Moramo istražiti sve mogućnosti koje će Europi omogućiti da djeluje s 27, 30 ili više članova...' Centristi, stari federalisti, mogu samo trljati ruke. To više što se ni Elizejska palača ni RPR (Savez za Republiku, stranka koju je utemeljio Jacques Chirac, op. prev.) nisu činili spremnima da krenu u borbu kako bi podsjetili na degaullovsku pravovjernost na tom polju, prepuštajući tu brigu Charlesu Pasqui. Istina je da političari imaju ozbiljnijih tema, kao što je petogodišnji predsjednički mandat, i da je sam RPF (Savez francuskog naroda, stranka generala De Gaullea, op. prev.) zaokupljen unutarnjim svađama. Kada je riječ o Jacquesu Chiracu, mora se priznati da je ne jednom pokazao da u europskim, kao ni u drugim stvarima, nema ništa od jednog doktrinarca. (...) Napokon, zamisao o europskoj federaciji izravna je preslika američkog obrasca. Nije li George Washington zadnjih godina XVIII. stoljeća pisao La Fayetteu: 'Ja sam građanin velike republike čovječanstva. Na ljudsku vrstu gledam kao na veliku obitelj koja je povezana bratskim vezama. Posijali smo sjeme slobode i jedinstva koje će postupno niknuti po čitavoj Zemlji. Jednom će, po uzoru na Sjedinjene Američke Države, nastati Sjedinjene Europske Države. SAD će biti zakonodavac svih naroda.' Trebalo je ipak pričekati revoluciju 1848. i Victora Hugoa da bi se s ove strane oceana očitovala naklonost prema Sjedinjenim Europskim Državama. No temu je nakon Drugoga svjetskog rata preuzeo Churchill, a zatim i Akcijski odbor za Sjedinjene Europske Države koje je osnovao Jean Monet, u koji su, izuzevši degaulliste i komuniste, ulazili istaknuti političari Europe šestorice i Velike Britanije, budući da je zamisao - koju je podupirao i John Kennedy - bila da Sjevernoatlantski savez dobije 'drugi stup', europski. Ta se zamisao, unatrag gledano, čini vrlo apstraktnom. Ponajprije zato što bi neravnoteža u naoružanju između dvaju stupova u polazištu dovela do bitne nejednakosti u njihovim odnosima. Ali i zato što je SAD od početka bio jedinstvena nacija rođena iz 'sna', iz vjerovanja u ono što će Amerikanci od sredine XIX. stoljeća nazivati 'očitom sudbinom', koje je desetljećima snažilo useljeništvo, milijuni bijednih ljudi koje je poput magneta privlačio plamen slobode, u potpunosti spremnih da prihvate prevlast 'waspa', bijelih Anglosaksonaca, protestanata. (...) Čini se da je došlo vrijeme da se pokrene široka rasprava o tome što može i treba biti Europa sutra - ili možda Europe, budući da prostor eura nije europski prostor Schengena i vojne Europe - i da prvo valja uvjeriti stanovnike Kontinenta da je uspjeh Unije nedvojbeno ključ njihove budućnosti. Francusko predsjedateljstvo još ima vremena da shvati kako je za nj najvažnije da svi shvate važnost tog izazova. 'Leaders must lead', kaže engleska poslovica: vođe moraju, više no ikad, pokazivati put", piše Andre Fontaine.