VOA 14. V. BEKIĆ

GLAS AMERIKE - VOA 14. V. 2000. Porast neofašizma i anarhosindikalizma u Hrvatskoj - razgovor s veleposlanikom Darkom Bekićem. Prilog Željka Matića: GA: Gospodine Bekiću, u Hrvatskoj se javljaju otpori eurointegracijama i globalizaciji. Tko su nositelji tih otpora? DB: Procesi globalizacije i europske integracije ne rezultiraju otporima samo u Hrvatskoj. Ti otpori su registrirani u čitavom svijetu, od najrazvijenijih zemalja, pa i samih Sjedinjenih Država - nedavno smo bili svjedoci demonstracija u Seattleu i u Washingtonu, pa preko Davosa u Švicarskoj, sve do zemalja u razvoju u Aziji i Africi. Svi ti prosvjedi, uključujući i ove u Hrvatskoj, posljedica su burnog procesa globalizacije, bitne, temeljne transformacije svjetskoga gospodarstva, procesa, dakle, u kojem se čitave privredne grane, pa čak i neke regije svijeta, zatim socijalne i etničke grupe, nažalost, nalaze na strani gubitnika. U takvom burnom, ali povijesnom i neizbježnom procesu, javljaju se otpori. U Hrvatskoj postoje, kao i u svakoj zemlji, određene specifičnosti. Kod nas je problem globalizacije otežan još više jer se odvija u svijetu upravo u vrijeme kada je hrvatska država nastajala i kada se morala suočavati s ratom, agresijom i Domovinskim, dakle, obrambenim ratom. Tako da se zapravo može reći da je Hrvatska izgubila posljednji vlak za globalizaciju, koji sada mora mukotrpno ponovno sustizati, a da je čitava zemlja u zaostatku za svijetom. Zato su posljedice još teže. Kod nas, sociološki gledano, javljaju se dvije skupine kao protivnici globalizacije. S jedne strane imamo desnu kritiku globalizacije i otvaranja prema svjetskom tržištu. To je ono što uvjetno možemo nazvati neofašizmom. S druge strane, imamo lijevu kritiku globalizacije, otvaranja i zaoštravanja gospodarskih i tržišnih zakonitosti, a to je nešto što nazivam tendencijama anarhosindikalizma. Budući da je u javnosti puno više riječi o desnim aberacijama, ja bih počeo s ocjenom onoga što zovem anarhosindikalizmom. Naime, u radničkoj klasi u Hrvatskoj postoji jedno kolektivno sjećanje na razdoblje samoupravljanja. U tom razdoblju interesi radničke klase bili su kanalizirani kroz institucionalizirani sustav radničkog samoupravljanja i kontrolu Saveza komunista. Danas taj interes i jedan duboko ukorijenjeni sindrom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, koji postoji još u radničkoj klasi, nije više kanaliziran organima samoupravljanja, pa ni organizacijama SK u poduzećima, nego je spontan, otvoren i pretvara se u nešto što je poznato u povijesti radničkoga pokreta - pretvara se u anarhosindikalizam. To znači - zauzimanje pogona, blokade cesta, otvoreni prosvjedi itd. Smatram da taj proces nije zdrav, da to otežava otvaranje Hrvatske prema stranom kapitalu, odnosno, sprječava njegov dolazak, a da bi se to moglo ispraviti, trebalo bi, po mojem mišljenju, ići ponovno na neke oblike institucionalizacije interesa radničke klase kroz razne oblike "worker participation". To znači osnivanje zaposleničkih vijeća s jasnim konzultantskim i savjetodavnim funkcijama, što bi pomoglo da se ove anarhosindikalističke tendencije usmjere u konstruktivnom smjeru, od kojega će imati koristi svi socijalni partneri - i poslodavci i zaposlenici. GA: Koje su, dr. Bekiću, moguće posljedice neofašizma i anarhosindikalizma za Hrvatsku? DB: Mislim da ni jedan, niti drugi ne bi trebali imati dramatične posljedice. To su ipak događaji i procesi na rubu društvene scene, koji ne bi mogli ugroziti legitimno izabrane organe vlasti. Ali, oni bez sumnje mogu pogoršati rejting Hrvatske na međunarodnim burzama, u strukturama međunarodnog kapitala i investitora, koji će Hrvatsku ocjenjivati kao zemlju visokog neekonomskog rizika, upravo zbog tih političkih prijetnja od radikalno desnih grupa, zatim ekonomskih prijetnja u smislu usporavanja ili ometanja proizvodnog procesa ili eksporta profita od spontanoga radničkog bunta. GA: Svjedoci smo i jačanja nezadovoljstva ratnih veterana. Mogu li oni destabilizirati aktualnu vlast? DB: Mnogobrojni protesti i žalbe branitelja su, čini mi se, opravdani. Ja ih u potpunosti razumijem. Ovom prilikom mogu reći da ih razumijem i kao otac kojem je sin dragovoljac i pripadnik Tigrova, također nedavno iz jedne državne institucije izbačen na najgrublji način s posla. Prema tome, razumijem te probleme. No, ono što mislim da dragovoljačke grupe te svoje opravdane zahtjeve, iza kojih bi vrlo lako mogla stati najveća većina hrvatskog naroda, predstavljaju sa simbolima i retorikom radikalne desnice i neofašizma. Ja iza toga ne mogu stati! (VOA)