US 10.5. WT US NAC INTERESI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 10. V. 2000. Kad se Clinton sastane s Putinom "Dok se ruski Predsjednik priprema za pregovore sa spretnim Billom Clintonom, 4. lipnja, pripazite na svoje novčarke. Koalicija za zaštitu Amerikanaca s pravom se boji Clintonove opsesije dogovorom o nadzoru oružja, i mogućnosti da Putin iskoristi tu liberalnu maniju. No veća je opasnost to što će cjelokupna američka vanjska politika u budućnosti biti građena na tim nejasnim kulama u zraku, te će također svezati ruke svakoga budućeg predsjednika", piše Donald Devine, politički savjetnik i bivši direktor Američkog ureda za upravljanje kadrovima. "Iako se možda razilazi o pitanju stvarne vrijednosti raketne obrane, veći dio vanjskopolitičke elite vatreno vjeruje da je Rusija velika prijetnja. Zato se predsjednik Clinton tako zauzima za dogovor s Rusijom. Konzervatizam 'nacionalne veličine' još je mahnitiji. Kao što je to izrazio Robert Kagan: 'Čak ni optimisti ne niječu da bi izbor Vladimira Putina mogao značiti zlokoban razvoj događaja.' Po njegovu mišljenju, ostala su pogibeljna područja Irak, Balkan, Kina - Tajvan, proliferacija oružja u Indiji, Pakistanu, Sjevernoj Koreji i Iranu, i nestabilnost na Haitiju i u Kolumbiji. Odgovor na sve to i za Clintona i za Kagana oštar je razgovor i djelovanje Sjedinjenih Država prema tim protivnicima, i osuda nepoštivanja demokracije i ljudskih prava u njihovim državama. Kagan podupire 'beskonačno' razmještanje u Bosni i na Kosovu iz doba Clintonove vlade. To je razlog zbog kojeg je on podupro Johna McCaina i nedavno upozorio guvernera Georgea W. Busha da će biti pametno da 'prestane govoriti o povlačenju američkih vojnika s Balkana i iz drugih područja' a zbog toga se i požalio da republikanski Kongres 'godinama svira (istu) neoizolacionističku pjesmu'. Iako Kagan kaže da Clinton nije dovoljno agresivan, on prihvaća njegove prioritete, ispravno uviđa da se oni razlikuju od republikanskih i zahtijeva nacionalnu raspravu. To je dobrodošlo budući da tradicionalna konzervativna načela govore da su to pogrješni prioriteti i da njihovo poštivanje ugrožava prave američke interese. Republikanci su se s pravom protivili škripcu u Bosni i na Kosovu, a Bush je u pravu kad tvrdi da trebamo izići. Od Georga Washingtona nadalje, miješanje u mjesne svađe u Europi nije bilo u američkom interesu. Nije bilo američkih interesa ni na Haitiju, a Kolumbija i Irak bili su u najboljem slučaju sporedni. Tradicionalni konzervativizam ima jedan kriterij: obranu osnovanih američkih interesa. Prioriteti Clintonove nacionalne veličine ideološki su određeni - san Woodrowa Wilsona o aktivnoj američkoj ulozi policajca koji svijet mora učiniti sigurnim za demokraciju. Zapravo nije surovost u Rusiji, već pogrješni wilsonijanizam, doveo do Putina. Jedanaest dana nakon širenja NATO-a do ruskih granica, Amerika je povela svoje vojnike u prvi rat protiv zemlje koja nije ugrožavala ni nju ni njezine saveznice - zapravo, povela je rat protiv tradicionalne ruske saveznice Srbije. Kosovo je ponizilo Rusiju i stvorilo konsenzus o potrebi za snažnim vođom poput Putina, koji će učiniti što je potrebno da se ugled Rusije u svijetu obnovi. Stvarne prijetnje američkim interesima nisu koliko se uspješno demokracija širi svijetom nego islamski fundamentalizam i, potencijalno, Kina. Zapravo, realistična raščlamba govori da se islamske zemlje, što su demokratičnije, to više suprotstavljaju Sjedinjenim Državama i njezinim saveznicama poput Izraela. Slično tome, nije nuklearna 'proliferacija' problem već oružje u rukama nestabilnih država poput Sjeverne Koreje ili fundamentalističkih država poput Irana i Afganistana ili, čak, jednom u budućnosti, Pakistana, Uzbekistana, Kazahstana i Kirgistana. Kako se ta moguća prijetnja može obuzdati bez Rusije i Indije? Ludo je oštro koriti te u osnovi prema unutra okrenute države, koje imaju nekih interesa u zaštiti svojih granica od luđaka. To nije protuislamizam. Islamsko vrhovno vijeće Amerike organiziralo je nedavno konferenciju na kojoj je prva briga prisutnih Muslimana iz cijeloga svijeta bila opasnost islamskog fundamentalizma. I dok se to može izbjeći, Kina, s druge strane, ima potencijal ugroziti svjetski mir. No sadašnji američki saveznički sustav koji se oslanja na Japan i Tajvan nije prikladan. Nijedna od tih država, pa ni obje zajedno, nisu dovoljno jake da se uspostavi ravnoteža s agresivnom Kinom, čak ni u savezu s američkim snagama. U kinesko- američkom ratu, te dvije zemlje bi vjerojatno ostale neutralne ako bi im Kina dopustila. Samo su Rusija i Indija strateški tako smještene i dovoljno velike da uspostave ravnotežu s Kinom. (...) Ništa od toga ne znači da Rusiji treba dati sve što želi. U našem je interesu (a slučajno i njihovu) suočiti se s njima o pitanju raketne obrane. Obje zemlje trebaju način za zaštitu od raketa. Ruski je dogovor moguć ako prijateljstvo s Rusima postaje glavni prioritet. (...) Europa je odveć troma da bi se u nju moglo pouzdati. Tko vjeruje da bi se ona borila s nama za Tajvan? Pod prikladnim uvjetima, Rusija bi to mogla. Guverner Bush i republikanci na pravom su putu podupirući američke interese; oni bi trebali podariti okus toj raspravi."