NJ 8.V.-SZ-SJEĆANJA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. V. 2000. Kako stoji sa sjećanjem? "Od sjećanja nastaje sve više i više i sjećanja na sjećanja - na to kako i kojim riječima, kojim gestama i kojim prijeporima se proteklih desetljeća sjećalo ovoga dana, koji se danas opet slavi. Prije 55 godina, 8. svibnja 1945., general Jodl potpisao je bezuvjetnu kapitulaciju njemačkoga Wehrmachta, dakle svršio je Drugi svjetski rat. Odmak od tog događaja se povećava, ratni naraštaj umire, a pitanje koje je Richard von Weizseacker postavio u svojem povijesnom govoru 8. svibnja 1985. u njemačkom Bundestagu, sve se više nameće: Kako stoji sa sjećanjem? Umire li ono s ratnim naraštajem? Hoće li sjećanje postati sjećanje na rekla-kazala? I ako hoće, kakvu bi snagu to sjećanje imalo? Ili se sjećanje može čvrsto dalje predavati poput štafete? 'Sjećati se', tako je Weizsaecker sam odgovorio na svoje pitanje tada, na 40. obljetnicu svršetka rata, 'sjećati se znači na neki se događaj podsjećati tako pošteno i čisto da jednim dijelom postane intima.' Lijepo rečeno, ali kako se to radi? Kako se podsjeća 'pošteno i čisto'? Prije 50 godina savezničko je vrhovno povjerenstvo na petu obljetnicu svršetka rata obznanilo zakon br. 34, 'konačni zakon za sprječavanje ponovnoga njemačkog naoružavanja'. Pet godina kasnije Savezna se republika Pariškim sporazumima obvezala da će se ponovno naoružati. 'Pošteno i čisto?' Pedesete i šezdesete godine pošteno su bile čisto potiskivanje. Zatim je naraštaj 68. počeo ispitivati roditelje što su tada radili. Mladi nisu rijetko bili oholi, a stari su često bili skloni svoje osobne patnje, vlastite udarce sudbine, progone i bijedu činiti jedinim mjerilom u prosudbi prošlosti. Tko je bio pošten? Oni za koje je 8. svibnja 1945. bio dan poraza - ili oni koji su ga držali danom oslobođenja? Oni koji su izložbom Wehrmachta prolazili šutke - ili oni koji su je izbjegli, da bi zatim to glasnije o njoj loše govorili? Kako stoji sa sjećanjem? Rudolf Augstein za 50. je obljetnicu napisao da se sjećanje 'ne može učvrstiti čavlima'. Ako se naime sjećanje vješa na zid poput slike, postat će namještaj, obična dekoracija kuće u Njemačkoj. Stoga se sjećanje ne može učvršćivati čavlima, jer nije objekt, nego stanje: sjećanje je nemir koji nekoga obuzima zbog napada na židovske sinagoge prije pet godina u Kielu, kao i ponovno u Erfurtu. Taj nemir nije osjećaj koji je jedan naraštaj zahvaćao više nego drugi, nego izraz humanosti nekog društva. Napadi na stanove stranaca, široka prijetnja nenijemcima u Istočnoj Njemačkoj - radi se o djelima zloduha za kojega je Njemačka vjerovala da ga se oslobodila. Sjećanje - to je dakle nemir koji se osjeti kad istok postane prostor smeđega folklora kojega Savezna republika dopušta; kad je nacionalna svijest tamo višestruko jača od demokratske; kad desno radikalna struja kulture mladeži zagorčava javni život. Doduše, poslije napada u Erfurtu napokon stiže glavni savezni tužitelj i desni se esktremisti povlače, ali škole i centri mladeži i dalje su prostori za novačenje desnog radikalizma. Desni ekstremisti smijući se govore o 'Demokroeten' (igra riječi, Kroeten=žabe krastače, op. prev.). Demokrati se raduju kad opada broj članova NPD-a, ali ne primjećuju da je NPD mnogima postao tek dosadan i da jedino još ima funkciju protočnog bojlera. Sjećanje je dakle i nemir zbog toga koliko je tanak demokratski premaz u Istočnoj Njemačkoj i zbog toga kako ga politika prikazuje bezazlenim (osobito CDU pokrajinskog premijera Bernharda Vogela u Tiringiji). Nemir? Vogel i ostali počivaju na svojim izbornim rezultatima. Njihova bi zadaća bila braniti demokratske standarde i podupirati one koji to svakodnevno pokušavaju: inicijative koje se brinu o školama, koje prate žrtve desnog radikalnog nasilja do podzemne željeznice i do policije. U Austriji je u vladi s FPOE-om stranačkopolitički smješten oblik bolnog nacionalnog sjećanja. U Istočnoj Njemačkoj ta bolna sjećanja vladaju javnim prostorom. Silovita reakcija zemalja EU-a na Haidera ima korijene u strahu od sve većeg desnog radikalizma u Njemačkoj. Susjedne zemlje imaju, naime, svoja sjećanja. Demokratska se Njemačka nalazi u položaju bivšeg alkoholičara: ako opet uhvati bocu, susjedi se prestraše. Strah pripada u sjećanje, ne samo u susjednim zemljama, nego i za Nijemce. Može li se ratni naraštaj ustrašiti? Da bi se ustrašio, nije sam morao proživjeti strahote. Dovoljno je da se, kad se vidi opasnost, poduzme sve da se ona ukloni. To je pouka 8. svibnja. To je sjećanje" - piše Heribert Prantl.