NJ 4.V.-FAZ-TITO

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 4. V. 2000. Tito i njegova jedinstvenost List u povodu dvadesete godišnjice Titove smrti donosi oveći članak Viktora Maiera u kojemu podsjeća na Titov životni put, partizansku borbu tijekom Drugoga svjetskog rata i na njegovu politiku u Jugoslaviji i u svijetu. Autor članka opisuje događaje i stanje u Jugoslaviji poslije Titove smrti, te među ostalim piše: "Pitanje je li Jugoslavija propala jer je bila diktatura ili zato što je bila multinacionalna država i dalje pokreće mnoge duhove. Često su se miješala oba elementa, recimo poslije udara na 'hrvatsko proljeće' 1971. Đilas nikada nije mogao pravo shvatiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji i vidio je samo pitanje demokracije. Sve jače profiliranje nacija i republika od ranih se šezdesetih godina više nije moglo previđati. Titov je režim bio u načelu ipak autoritaran, no davao je prostora raspravama, razvitku i osobnim slobodama, ako se nije postavljalo pitanje vlasti. Tito jamačno nije bio nositelj 'urote' protiv srpstva, ali je u njihovu hegemonijskom nacionalizmu - s pravom, kako se pokazalo - vidio opasnost. Od kraja rata do stanovitog je stupnja štitio Albance od srpske represije. Već ga je to obilježilo kao 'protusrpskog'. Za raspad Jugoslavije Tita se ne može izravno okriviti. Nešto je možda slutio, ali u svojim godinama više nije mogao skakati preko svoje sjene. Kosovsko pitanje, zbog kojega se Jugoslavija zapravo raspala, ide na račun Miloševića i Titovih slabašnih epigona u saveznoj sili, onih osrednjih funkcionera koje je Tito često uzajamno izigravao i koji su se poslije njegove smrti protivili svim reformama. Od kasnijih vođa država sljednica tada su dvojica, Tuđman i Izetbegović otišli u zatvor, a Makedonac Gligorov stavljen je na led. Marković, u kojega su zapadni diplomati iz teško razumljivih razloga polagali puno nade, morao je propasti, jer su njegovi pokušaji reforme došli prekasno i bili su usko ograničeni na gospodarstvo. O samoupravljanju skoro nitko više nije govorio. Dvojica najvažnijih komunističkih republičkih vođa uskoro su opazili da se ni s titoističkim sustavom socijalizma ni s jugoslavenskom sviješću više ne može raditi država i povukli su konzekvencije, svaki na svoj način. Milošević se predao agresivnom nacionalizmu koji je poslije početnih uspjeha i samu Srbiju doveo do ruba ponora. Slovenac Kučan odlučio se za demokraciju i samoodređenje. S time je imao uspjeha" - piše među ostalim Viktor Maier.