IT-27.IV.-CORRIERE-KOSOVO-VIJETNAM

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 27. IV. 2000. Još jedan Vijetnam. Na Kosovu "U nedjelju će biti dvadeset i pet godina od pada Sajgona, od onog posljednjeg helikoptera natovarenog izbjeglicama koji je, s naporom se podižući s krova američkog veleposlanstva, svijetu objavljivao poraz Amerike. Nešto više od godinu dana prošlo je, pak, od početka rata na Kosovu, a godišnjicu su mnogi obilježili u tmurnom ozračju nemoći. Je li na Balkanu možda rođen europski Vijetnam, je li prištinski nered suvremena verzija agonije Sajgona? (...) Neprijatelj naših dana protjeran je preko granica Srbije. Četrdeset tisuća ljudi Saveza nadzire teritorij, i nisu poginuli u borbi (u Vijetnamu je SAD imao 58.000 mrtvih). Nitko ne može vojno pobijediti snage NATO-a, iako u Beogradu preživljava Miloševićeva vlast, a na Kosovu se suživot između Srba i Albanaca pokazuje pustim snom. Izgredi u Mitrovici i okolici ne sliče na ofenzivu Tet koja je Vijetkong doveo pred vrata Sajgona. Poglavito se promijenio svijet, prevladan je sukob između blokova, nestala je 'sovjetska prijetnja' koja je tjerala Ameriku i cijeli Zapad da žive s prstom na obaraču. Mogu li, dakle, Sajgon i taj helikopter pun očaja ostati u pismohrani povijesti i našim sjećanjima iz mladosti? Sigurno ne. Vijetnamski rat, kao što podsjeća Kissinger, izazvao je 'raskol' u američkoj političkoj kulturi i društvu, pod pitanje je doveo prvenstva koja su uvijek vodila Washington u vanjskoj politici, izmijenio je odnose snage između Bijele kuće, Kongresa i javnog mišljenja. Više nije bilo moguće, nakon krvave vijetnamske sramote, voditi rat bez odobrenja 'unutarnje fronte', niti kući vraćati mrtve bez opravdanja točnoga nacionalnog interesa. Pad SSSR-a i bolne slike tijela jednog marinca kojega se vuklo po prašini Mogadiša zasigurno su osnažili novi američki oprez. No još više je sjena Vijetnama stvorila novu kulturu proračunatog rizika, uključila složene europske demokracije, i u SAD-u stvorila doktrinu 'No dead war', rata koji nije predviđao gubitke u vlastitim redovima. Da li bi bez vijetnamskih upozorenja sukob na Kosovu bio vođen s pet tisuća metara visine? Da li bi se NATO isto tako mučio, čak i riskirao raskid, pred potrebom kopnene intervencije koja je nekoliko tjedana izgledala neizbježnom? Da li bi danas imali jedan drugačiji mir da je Savez izbjegao podvojenosti 'humanitarnog rata', ponuđenog kao zalog unutarnje privole? Vijetnam je blizak i kada se žali na odsutnost jedne 'exit strategy', strategije uzmaka s Kosova. Prije trideset godina je Amerika uzaludno pokušala 'vijetnamizirati' sukob, povećati vojni udio saveznika iz Južnog Vijetnama. Nije li SAD, možda, na Kosovu u istom iskušenju s gerilcima iz OVK-a, koji su razoružani samo u teoriji? Nevolja je u tome što bi neovisno Kosovo moglo opet zapaliti cijelu regiju. A tada se riskira ostati taocima jednog nedovoljno dobivenog rata da bi se mogao diktirati mir, kao u Bosni nakon Daytonskog sporazuma. Koliko nam još vremena daje vijetnamski faktor? Poraz Amerike, prije četvrt stoljeća, bio je pobjeda jednog nacionalizma koji je već protjerao Francuze iz Indokine. A SAD je izgubio i zbog toga što nije shvaćao njegovu snagu, jer je vjerovao da je napalm jači od ponosa. Čini se da niti ta lekcija nije dala ploda. Nije li srpski nacionalizam opovrgnuo predviđanja NATO-a, uzrokovao da rat traje jednaest tjedana? Ne održava li, danas, mnoštvo malih isprepletenih nacionalizama krhki mir na Balkanu? Nije li iluzija vjerovati da se bez Miloševića Srbija može odreći Kosova i umnožiti neslaganja među saveznicima glede politike koju treba slijediti spram Beograda? Sveukupno, Sajgon i nije tako udaljen od Prištine ili Sarajeva. Upravo suprotno, današnji Balkan je osuvremenjeno zrcalo kulturalne i političke dvojbe glede uporabe sile, koju je vijetnamski rat izazvao prije dvadeset i pet godina. S tom razlikom što je eksplozivni laboratorij ovoga puta na korak od nas", piše Franco Venturini.