FR LE MONDE 26.4.PRILIKE U ITALIJI

FRANCUSKA LE MONDE 26. IV. 2000. Dugo dozrijevanje talijanske II. republike "Pad vlade lijevoga centra Massima D'Aleme nije samo pedeset i sedma kriza vlade od osnutka Talijanske Republike nakon Drugog svjetskog rata; on je ozbiljan neuspjeh za sve one koji se već nekoliko godina nadaju dolasku Druge republike koja neće imati slabosti Prve. Nestabilnost vlade zacijelo je njezina najzanimljivija značajka. Ona je posljedica sve većeg broja malenih stranaka u parlamentu koje imaju tek nekoliko zastupnika koji čine većinu i izlaze iz nje prema vlastitim interesima i raspoloženju. To je množenje stranaka rezultat izbornog zakona koji, unatoč nekim dopunama zadnjih godina, još daje preveliku prednost razmjernom sustavu. Jedan od uloga u sukobu, koji je lijevi centar sučelio s oporbom u prigodi ostavke Massima D'Aleme, upravo je održavanje referenduma predviđenog za 21. svibnja kojim bi se trebao uvesti pravi većinski sustav. Postojanje tih malenih stranaka ima drukčije posljedice. Ono je išlo na ruku bavljenju tipično talijanskim parlamentarnim športom pod nazivom 'transformismo' (doslovno 'transformizam') koji se sastoji u tome da zastupnici prelaze iz jedne stranke u drugu, ponekad i više puta u oba smjera za jednog zastupničkog mandata. U ovom su, čini se, postignuti rekordi s najmanje dvjesto prijelaza iz većine u oporbu i obrnutno. Pobjeda na parlamentarnim izborima 1996. lijevog centra okupljenog oko Romana Prodija pod zastavom Oliviera, potaknula je mnoge nade. Nakon neuspjeha Silvija Berlusconija, koji je sam bio napušten od jednog saveznika, Sjeverne lige, Prodijeva je vlada trebala izdržati čitav mandat. Prvi put u Italiji! Ona je trebala postaviti temelje za tu Drugu republiku koja se toliko očekivala, pošto je Prva moralno potonula u operaciji 'Mani pulite' (Čiste ruke)i u socijaldemokratsko-kršćanskim škandalima. Izgledi nisu bili loši: savez na vlasti potvrdili su birači, umjesto da se rodi u pregovorima između stranaka u kulisama parlamenta; sudjelovanje u vlasti lijevih demokrata (bivši komunisti iz PCI-ja) koji su pedeset godina bili izvan središnje vlade u doba gotovo neprekidne vladavine kršćanskih demokrata; gospodarske i društvene reforme koje su Italiji omogućile da bude u skupini zemalja koje su radile na uvođenju zajedničkog europskog novca itd. (...) Čudo je što se ta nejedinstvena koalicija održala godinu i pol dana. Massimo D'Alema plaća također neuspjeh Bicamerale, povjerenstva nastalog iz dvaju domova parlamenta koje je trebalo predložiti glavnu ustavnu reformu: biranje predsjednika republike i predsjednika vlade na općim izborima, većinski sustav za biranje zastupnika i senatora... Premda je bio predsjednik Bicamerale 1997., Massimo D'Alema nije jedini odgovoran za njegov neuspjeh koji je velikim dijelom posljedica sustavne sabotaže Silvija Berlusconija. No prijatelji mu zamjeraju da je, zbog taktičkih razloga, dvojio između više prijedloga, umjesto da se u potpunosti zauzme za ustavno rješenje prije nego zadnju riječ dade Talijanima. (...) Nakon četiri godine lijevog centra, većina se Talijana sprema glasovati za Silvija Berlusconija, jako bogatog oportunista koji ne bira previše ni sredstva ni svoje saveznike. Reći ćete da ljevica u Italiji nije nikada imala većinu i da je njezin uspjeh 1996. isključivo posljedica stjecaja povoljnih prilika. Dinamika Oliviera nije odoljela utjecaju stranaka, ponajprije PDS-a (Lijevi demokrati) koji je prejak da bi imao sporednu ulogu u koaliciji, a preslab da bi sam pobijedio na izborima. 'Il partito che non c'e' ('stranka koje nema'), kako je kazao bivši direktor 'Repubblicae' Eugenio Scalfari da bi označio sve koji teže modernizaciji talijanskog sustava, više se nije prepoznala u vladi koju prvi put predvodi komunist. Dok tradicionalni birači ljevice još uvijek teško mogu prihvatiti pragmatični reformizam", piše Daniel Vernet.