FR-MONDE 18.4.KINA I EUROPA

FRANCUSKA LE MONDE 18. IV. 2000. Europa se budi kada je riječ o Kini "Već nekoliko tjedana Kinezi i Europljani oštro pregovaraju o ulasku Pekinga u WTO. Kakav god bio ishod, pregovori su obilježeni jednom novošću: Bruxelles se potvrđuje kao nepopustljiv partner u odnosima s Pekingom koji su do sada bili iznimno blagonakloni. Riječ je o zaokretu. Kako ga protumačiti? Prozaičnost gospodarskih i trgovinskih interesa zacijelo je imala velik utjecaj. Bilo da je riječ o uvozu (prehrana, automobili) ili o nekim segmentima ulaganja (pokretni telefoni, osiguranje), Europa ima posebne interese koje mora promicati i za koje će se boriti svim snagama. No velik dio sukoba iz posljednjih tjedana ne bi se mogao ograničiti na svađu oko tečaja i bitku oko odnosa. Odlučnost koju je pokazao Bruxelles ima također političku važnost. Afera s WTO-om bila je prigoda ako ne za pobunu, u svakom slučaju za očitovanje ponosa Europljana koji više ne žele glumiti varijable za udešavanje kinesko-američkih odnosa koji su u Pekingu bili uzdizani u nebesa (ili sotonizirani, već prema prilici). S toga je gledišta bilateralni sporazum o WTO-u koji su 15. XI. potpisali Amerikanci i Kinezi, bio katalizator prikrivenih frustracija. Iz tog doba naime potječe razdraženost Bruxellesa u svezi s Kinom. Dajući prednost trgovinskim koncesijama s Washingtonom i smatrajući da će Stari Kontinent sigurno ostati u stavu mirno, Peking se ogriješio o popustljivost prema Uniji, što su Europljani jako loše primili. Srdžba je bila to veća što su nekoliko mjeseci ranije - u jeku rata na Kosovu - Ameriku nazivali pogrdnim imenima ('nacistička', 'zločinačka'), a Europu poticali da se usprotivi američkoj 'prevlasti'. Ova promjena ponašanja savršeno je dobro pokazala granice - pa i licemjernost - stajališta o glasovitoj 'multipolarnosti' koja se rabi u protuameričke svrhe kada to traže kineski strateški interesi, ali se odmah zaboravljala kada je to tražio trgovinski interes iste Kine. Bruxelles više ne želi biti orahova ljuska koja se ljulja na valovima kinesko-američkih odnosa. Takvo je zaoštravanje stajališta posljedica dviju novosti na kinesko-europskoj pozornici. Prvo, sve veća uvjerenost - nakon višegodišnjega zavaravanja - da dobro poslovanje ne ovisi samo o kakvoći političkih odnosa. Francuska je u ovom času toga svjesna, s trgovinskim manjkom koji se povećava - od 1995. do 1999. porastao je više nego dvostruko - unatoč srdačnosti Jacquesa Chiraca prema predsjedniku Jiang Zeminu. Veličina kineskog izvoza u Europu koji je Pekingu djelomice omogućio da ublaži udar azijske krize iz 1998., ni iz daleka se ne može usporediti s europskim uvozom u Kinu, kakvi god bili lijepi slogani o prijateljstvu između Kine i Europe. Dakle, treba mijenjati postupak. Druga je novost okupljanje europskih snaga koje su do sada bile raspršene. Kinezi su uvijek znali izvući korist iz suparništa unutar Unije. Bilo bi naivno misliti da će to sukobljavanje interesa nestati. Ipak, odnedavna se zapaža sklonost boljoj suradnji o čemu svjedoči osnutak - prvi takve vrste - europske trgovinske komore u Pekingu koja želi biti slika i prilika vrlo dinamične američke komore. Utjecaj velikih udruživanja na Starom Kontinentu vjerojatno je istaknuo tu sklonost prema brisanju nacionalnih osobitosti u korist naglašenijeg europskog pristupa u bici za vanjsko tržište. 'Vrijeme je da se Europa probudi', glasio je naslov uvodnika u 'Quotidien du peuple' u jeku kosovskoga rata kada je Kina htjela unijeti razdor između Europljana i Amerikanaca. Premda se Europa 'probudila' u aferi s WTO-om, zacijelo nije to učinila u onom smislu koji je priželjkivao Peking", piše Frederic Bobin.