US 11. IV. IHT E UNIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. IV. 2000. Vrijeme da se uspori i združi oko 'Euroeurope' "Potkraj prošle godine 15 je državnika skiciralo svoje planove za Europsku uniju. No oni su prebrzo i predaleko skočili s jednom nogom, dok je druga veoma oprezno zaostajala", pišu bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d'Estaing i bivši kancelar Zapadne Njemačke Helmut Schmidt, sada dopredsjednici Povjerenstva za europsku monetarnu uniju. "Osim pregovora s Poljskom, Mađarskom, Republikom Češkom, Slovenijom, Estonijom i Ciprom, oni su počeli pregovore sa Slovačkom, Litvom, Letonijom, Rumunjskom, Bugarskom i Maltom. No nisu postigli napredak u pripremanju Unije za prihvaćanje tako velikog broja članica. Potreba za institucijskom reformom je žurna. Već sad, sa samo 15 zemalja članica, institucije Europske unije ne funkcioniraju dobro. Ako se to ne promijeni, one će postati nesposobne za funkcioniranje s bitno povećanim brojem zemalja članica. A institucijske će reforme biti još teže provesti. Žurba da se Unija proširi može voditi nizu ozbiljnih kriza u prvom desetljeću novoga stoljeća. To bi također moglo završiti razvodnjavanjem Unije u obično područje slobodne trgovine. Takvo iskrivljavanje prirode i povijesno jedinstvenog cilja Europske unije moglo bi zadovoljiti neke nacionaliste u nekim zemljama. Uglavnom, to bi zadovoljilo one u Washingtonu koji teže održavanju nekakvog nadzora nad Europom kako bi omogućili postizanje američkih globalnih geopolitičkih ciljeva - i, ponekad, iluzija. Trenutačno, ulazak Poljske, Češke i Mađarske u Europsku uniju, sve ukupno 60 milijuna ljudi, zaslužuje da bude prioritet. No prvi prioritet mora biti institucijska reforma. Evo područja za političke inicijative članica Europskog parlamenta. Ulazak Turske, i proširenje buduće zajedničke vanjske i sigurnosne politike na granice Sirije, Iraka, Irana i kavkaskog područja, u najmanju ruku, nije prioritet. U nekim slučajevima, gospodarski bi savez bio prikladniji. Ne bi bilo mudro neke krhke europske države odjednom izložiti punoj tržišnoj konkurenciji s visokorazvijenim europskim poduzećima; sudbina bivše istočnonjemačke industrije pruža pouku. Također ne bi bilo mudro pozvati milijune radnika u zapadnu Europu, gdje bi oni mogli poželjeti ostati zbog plaća koje su pet ili deset puta veće nego kod kuće. Europski bi vođe morali uzeti u obzir ta društvena i gospodarska pitanja. Sad kad je proces proširenja pokrenut, jasno je da će se Europa, tijekom sljedećih 20 do 50 godina, razviti duž tri različite linije: Ustroj europskog prostora, određen proširenjem. Tu se radi o gospodarskim pitanjima i pitanju slobodne trgovine, uz ograničeni stupanj političke integracije. Prioritet je institucijska reforma kako bi funkcioniranje bilo moguće. Inače će se sustav slomiti. U tom europskom prostoru, članovi će imati pod nacionalnim nadzorom ona pitanja koja ne zahtijevaju zajednička rješenja ili regulacije. Načelo pripomaganja mora najzad postati provedivo. Ustroj zajedničke europske obrane. Taj je proces već u tijeku, sada uz aktivnu potporu Britanije. Da bi funkcionirao, mora polaziti od zemalja koje posjeduju značajne vojne mogućnosti i od javnog obvezivanja da se prihvate mehanizmi brzog i djelotvornog odlučivanja. Riješiti pitanje onoga što ostaje od početne težnje integracijama. Očigledno je da puna integracija nije realističan cilj za 30 zemalja koje su veoma različite po svojim političkim tradicijama, kulturi i gospodarskom razvoju. Pokušati provesti integraciju s tolikim brojem zemalja može voditi samo potpunom neuspjehu. Realna mogućnost je integracija za one zemlje koje za to imaju političku volju i čiji su gospodarski i društveni uvjeti gotovo istovjetni. U ovom trenutku, sve takve zemlje pripadaju zoni eura, čije stanovništvo već brojem prelazi broj stanovnika Sjedinjenih Država. Hoće li neke od tih zemalja krenuti novim putem i preuzeti savezni pristup? To bi zahtijevalo inicijativu zemalja osnivača - Francuske, Njemačke i Italije, zajedno sa zemljama Beneluksa - i nekih drugih voljnih i odlučnih kandidatkinja. Da bi taj proces bio djelotvoran, bit će potrebne dodatne institucije: vijeće, parlamentarni ustroj koji bi mogao imati veze s nacionalnim parlamentima, no vjerojatno ne i povjerenstvo. Zapravo, to bi bile 'institucije unutar institucija' koje već postoje za Europsku uniju. Jedina ograničenja koja bi zemlje koje ne bi sudjelovale mogle nametnuti jesu da ta nova skupina, nazovimo ih 'Euroeuropom', poštuje sve obveze šire Europske unije, i da nove institucije ne ulaze u sukobe s ovlastima postojećih europskih institucija. Takvo grupiranje moglo bi na europskom kontinentu stvoriti politički entitet poput Sjedinjenih Država na sjevernoameričkom kontinentu. Vođe su u krivu ako vjeruju da se brzim proširenjem može prijeći preko problema koje su konferencije u Maastrichtu i Amsterdamu ostavile neriješene. Također će pogriješiti ako ostave te probleme za iduću međuvladinu konferenciju, a da prije toga zajednički ne stvore jasne političke smjernice za svoje diplomate. Europi je potrebno vodstvo odgovornih osoba kojima birači vjeruju, volja da jasno izlože svoj cilj i odluka da opet oblikuju povijest."