FR-LE MONDE 6.4.PRODI I POVJERENSTVO

FRANCUSKA LE MONDE 6. IV. 2000. Napadi na Prodijevo povjerenstvo svjedoče o novim slabostima Europe "Vrlo je neobično da voditelj službe Europskoga povjerenstva za odnose s javnošću mora pobijati bujicu izjava koje se tiču predsjednika Europskog povjerenstva. Toj se zadaći u utorak 4. travnja u Bruxellesu morao posvetiti Jonathan Faull nakon oštrog komentara objavljenog u njemačkom dnevniku 'Frankfurter Allgemeine Zeitung'. Taj se napis uklapa u opće prilike: u britanskom, francuskom, belgijskom, španjolskom, talijanskom i njemačkom tisku zadnjih su se tjedana objavljivali članci o predsjedniku Romanu Prodiju koji su uglavnom bili negativno obojeni. No 'Frankfurter' je pošao dalje: 'Zbog slabosti Prodijeva vodstva, u Povjerenstvu se bore za vlast, piše list. Da bi sačuvali vlastitu kožu, neki europski povjerenici očito razmišljaju o mogućnosti da prisile Prodija da se vrati u Italiju i za nasljednika imenuje jednog među njima. (...) U tom se smislu želje pripisuju dvojici britanskih povjerenika Chrisu Pattenu i Neilu Kinnocku'. U svezi s tom istodobno teškom i neodređenom zadaćom, Jonathan Faull je istaknuo da 'uopće nije istinita tvrdnja prema kojoj se povjerenici na ovaj ili onaj način pripremaju da zamijene Romana Prodija'. Izjavivši da je 'ogorčen' zbog 'niza pogrješnih sudova', odbacio je svaku pomisao o 'uroti', kao i optužbe prema kojima g. Kinnock pokušava progurati interese Velike Britanije (napose imenovanjem britanskih dužnosnika). On je dao pozitivan prikaz o radu g. Prodija. Govoreći o osudama koje je izazvao njegov poziv pukovniku Gadafiju da posjeti Bruxelles, rekao je kako zbog 'jasnog približavanja između Libije i europske sredozemne obitelji' one danas padaju same u prigodi europsko-afričkog susreta na vrhu u Kairu. No najmanje što se može reći jest da nesporazum još traje ako je suditi po 'jakom razočaranju' koje je očitovao sam Romano Prodi nakon protuslovnih izjava šefa libijske države u egipatskoj prijestolnici. Je li riječ o još jednoj među mnogim 'neopreznostima' koje se pripisuju predsjedniku Povjerenstva? Možda. No neprijeporna neugodnost koju osjeća Europa premašuje granice samog Povjerenstva. Gospodarski gledano, Unija i njezine države članice dobro se osjećaju, uz stalan rast, kontroliranu inflaciju i nezaposlenost u osjetnom padu. Općenito gledano, petnaestorica nisu bez posla, a Povjerenstvo ima udjela u tome. G. Faull je u svom govoru pro domo s razlogom primijetio da su zaključci koje su u Lisabonu prihvatili šefovi država i vlada jako nadahnuti dokumentom koji je predložio Bruxelles. Proširenje napreduje na gotovo zadovoljavajući način, premda države članice - ali i Povjerenstvo - postaju svjesne koliko su bila lakoumna neka njihova prošla obećanja koja su s razlogom ocijenjena kao ispadi. Napokon, politika obrane gradi se brže nego je to itko mogao zamisliti. Neobično je što sve to ne umanjuje jak dojam da Europa danas plovi bez utvrđenog pravca, a možda i bez zapovjednika. Ali, osim što ustanove nisu unaprijed dale Povjerenstvu takve ovlasti, prilično je nepravedno predbacivati mu stanoviti manjak inicijative i promišljanja, premda većina vlada, a napose one koje se smatraju najborbenijim, nisu kadre točno utvrditi što žele od Europe. Primjedba osobito vrijedi za Jacquesa Chiraca i Lionela Jospina, a još više za Gerharda Schroedera. Igra Tonyja Blaira je profinjenija, budući da tjera Europu u pravcu koji više odgovara britanskoj javnosti, većinom euroskeptičnoj. Činjenica je da su prijedlozi Jacquesa Delorsa kao predsjednika Povjerenstva išli na ruku suradnji između Francoisa Mitterranda i Helmuta Kohla. Takvo pokroviteljstvo očito nedostaje g. Prodiju. Na pojmovnom planu, Europa pokazuje ravan encefalograf. Vlade u izgledu imaju tek loše pripremljeno proširenje za koje nemaju novca. Predosjećaju da će Međuvladina konferencija zadužena za reformu ustanova dati tek skromne rezultate. Zamisao o proširenju dnevnoga reda 'pojačanom suradnjom', tj. mogućnošću koja se nudi skupini zemalja da idu ispred ostalih koje ih neće kočiti svojom neodlučnošću, mogla bi biti korisna da njezini zagovarači znaju kakav joj sadržaj dati. To očito nije slučaj. Ni Francuska ni Njemačka danas nemaju snage ni volje da preuzmu vodstvo u izgradnji Europe, što bi značilo da imaju volje da reformiraju 'tvrdu jezgru'. No Europa danas ima tek djelomične ambicije. U tome je zacijelo pravi razlog njezine zbunjenosti i slabosti od koje boluje Prodijevo povjerenstvo", pišu Philippe Lemaitre i Laurent Zecchini.