ŠV 1. IV. NZZ:EUROPA AMERIKA RUSIJA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 1. IV. 2000. Europa traži mjesto pod suncem "Dok se prosperitetna Amerika na zapadu priprema za izbor novog, nesigurna Rusija na istoku instalira svog netom izabranog predsjednika, a nacionalistički raspoložena Kina upućuje prijeteće geste Tajvanu, Europa je zaokupljena osiguravanjem jačeg utjecaja u zajednici velikih. Tema nije nova. Devedesetih godina države Staroga Kontinenta uglavnom su usredotočile svoje napore na ubrzavanje gospodarske integracije i polaganje političkih temelja. Napredak nije izostao. Iako euro u odnosu na dolar trenutno glavinja iz jednog napadaja slabosti u drugi, projekt 'zajedničke valute' Europske unije ipak je veliki uspjeh, koji već sada donosi i dividende. Ipak, u bližoj budućnosti ulogu integracijskih motora manje će igrati gospodarski projekti - osim ako se flert s 'novom ekonomijom', zabilježen na najnovijem sastanku na vrhu u Lisabonu, ne razvije u ozbiljnu vezu. U središtu pozornosti nalazit će se proširenje EU na istok i razvoj djelotvorne sigurnosne i obrambene politike. Trenutno gotovo i nije moguće procijeniti kamo će taj cilj na kraju Europu odvesti. Nadalje, još nije jasno ni kako međusobno uskladiti ta dva procesa. Proširenje EU na istok prilično je težak proces. No, sve dok se uopće kreće, izlaže tijela EU neprekidnom pritisku za provođenjem reforma, koji bi mogao biti blagotvoran. Tako su svojedobno djelovali maastriški kriteriji, osnaživši disciplinu proračunskih izdvajanja među zemljama-članicama. Na sličan bi način mogao biti moderniziran i čitavi interni proces odlučivanja u EU i postati djelotvorniji, dok bi poljoprivredna politika mogla biti prilagođena stvarnim potrebama. Nadalje, gotovo nitko ne sumnja u dugoročnu stratešku korist koju će širenje na istok donijeti cijeloj Europi: postupno širenje 'acquis communautaire' (zajedničkog pravosudnog sustava - op. prev.) - možda čak do Urala i male Azije - stabiliziralo bi cijeli kontinent i bilo bi osnova za europski uzlet - u konačnoj fazi i do globalnih razina. Doduše, europski sigurnosni i obrambeni identitet ne uklapa se bez ikakvih problema u tu predodžbu. U prvoj polovici devedesetih godina činilo se da je nakon dugogodišnjeg natezanja postignut dogovor o izgradnji europskog uporišta u okviru NATO-a te o njegovoj pojačanoj stamostalnosti. Taj projekt trebao je pod jednom kapom ujediniti američki angažman u Europi i europske težnje. Nakon ustoličenja predsjednika Chiraca u Francuskoj stečen je dojam da je čak i 'grande nation' okusila plod sa stabla spoznaje. No, Francuska je ipak ostala u raju, a očigledno razborito rješenje propalo je kada su spriječeni transatlantski napori u okviru oblikovanja nove zapovjedničke strukture te kada su se u samoj Europi promijenile političke pretpostavke - naime, u Parizu, Londonu i Berlinu kormilo vlasti preuzele su nove vlade. Poticaj na promjenu smjera stigao je iz Velike Britanije. Premijer Blair i 'New Labour' trebali su instrument koji bi im pomogao pri realizaciji njihovih ambicija u sferi europske politike budući da euroskepsa ni u kom slučaju nije bila ograničena samo na torijevce, iscrpljene dugogodišnjom vladavinom. Kada je Velika Britanija odlučila ne samo držati korak s političkim zbivanjima na kontinentu već i preuzeti ulogu njihova kreatora i vođe, koja joj nije bila dostupna zbog dugotrajnijeg ograđivanja od 'eurolanda', jedina odgovarajuća prilika za korekciju nudila se u sferi europske obrambene politike. Kao što kaže poznata uzrečica - ostalo je povijest. Okolnost da uloga 'specijalnih odnosa' s Washingtonom, funkcija transatlantskog mosta, može biti istinski iskorištena samo u slučaju nastavljenog britanskog članstva u EU, predstavlja aspekt kojega su svjesni i anglosaksonski rođaci. Gotovo već ponižavajuće očigledna pouka iz intervencije na Kosovu - naime, da su Europljani u slučaju vojnih operacija, koje unatoč svemu ipak ne zahtijevaju angažman velikog broja postrojba, upućeni na pomoć Amerikanaca - posvuda je iskorištena kao obrazloženje za započete promjene. Krepki glavni tajnik NATO-a Robertson ustrajao je ovoga tjedna u Bruxellesu na zahtjevu za brzim rješavanjem problema, vezanih za nedostatnu vojnu udarnu snagu i za preustrojavanje institucija. Gledano iz perspektive institucija, cilj je uspostava transparentnih linija odlučivanja na relaciji NATO-EU, razjašnjavanje uloge savezničkih zemalja izvan okvira EU i uključivanje 'partnerskih zemalja'. Sve to nije samo pitanje psihologije i kozmetike, naglasio je Robertson; jednoga bi dana potpora Turske, Poljske ili Norveške u vojnoj operaciji EU mogla biti odlučujuća, upozorava on. U međuvremenu su zaista učestale kontroverzne rasprave o toj temi. Ovih je dana u jednom međunarodnom stručnom tijelu čak izražena sumnja da su Britanci smislili europski obrambeni identitet iz sebičnih motiva dok će ih Francuzi iz istog razloga pokopati svojim inzistiranjem na prioritetnom statusu institucionalnih rješenja. No, postalo je također jasno da još ne postoji uvjerljiv scenarij konkretnoga samostalnog vojnog nastupa EU bez Amerikanaca. Gdje bi i u kakvim okolnostima europske oružane snage trebale biti samostalno angažirane - naime, u uvjetima koji bi NATO u neku ruku činili nepoželjnima? Je li zaista u pitanju potreba, proizišla iz tvrdih činjenica - poput sve jače preopterećenosti Amerikanaca - ili je možda riječ o emancipacijskom pokretu bez istinske strategijske orijentacije? Tako zvane petersberške zadaće osiguranja mira, koje služe kao smjernica, trebale bi biti tako elastično formulirane da omoguće i primjenu u ratu - čini se da ih Francuzi tako i tumače. Činjenica je pak da ostale članice EU ne tumače tako 'Petersberg' - bez obzira na uvjerljive izjave u priopćenjima. Zbog sve većih teškoća, sve uvjerljivije djeluje pretpostavka da je cijeli taj proces mogao biti i jednostavniji. Također se čistim NATO-ovim rješenjem moglo izbjeći da se sada sudaraju 'proširenja na Istok' Saveza i Unije. Oba saveza mogla su se smisleno nadopunjavati sve dok se u NATO-u ne učvrsti sigurnosna sastavnica i isto tako jasno gospodarska i politička u EU-u. Tamo gdje NATO nije mogao dalje - primjerice kod baltičkih država - EU je bio tu da preuzme palicu. Ako se sad EU treba pretvoriti u obrambeni pakt s jamstvom potpore, ta bi mogućnost nestala. U skladu s tim i Moskva je s pravom kritički reagirala na tu naznaku promjene europskih sigurnosnih struktura. Ako EU i pored toga preuzme na svoja leđa cijeli teret širenja na Istok, a NATO ne bude htio više prihvaćati nove članice, cijela će se stvar usporiti i već primjetljiva rupa između zahtjeva i stvarnosti brzo bi se povećala. Europski napori u području obrane inače pridonose daljnjem pogoršanju trasatlantskog ozračja, već zatrovanog iz drugih izvora. Ne ulijeva povjerenje kako su europske vlade odustale od rasprave o strategijskim posljedicama ograničenog sustava proturaketne obrane. Postoji međutim politički konsenzus u Americi koji obuhvaća oba predsjednička kandidata, da se najkasnije za deset godina ustroji obrambeni sustav koji bi svih 50 država članica štitio od manjeg raketnog napada. Dok se iz Europe čuju samo upozorenja i optužbe, Washington pregovara s Moskvom o modifikaciji sporazuma ABM iz 1972. koji bi dopustio razmještanje bez otkaza sporazuma. Ako dogovor uspije i ako Clintonova vlada i njezina nasljednica uvjere kongres, Europa bi iznenada došla pod sumnju da Americi želi propisati politiku trajne ranjivosti. Ako se stekne takav dojam, to bi moglo zadati smrtni udarac sigurnosnopolitičkoj suradnji preko Atlantika. Europa bi tada morala sama pokušati osigurati svoje mjesto pod suncem" - zaključuje komentator lista H. K.