RDW 29. III. PAKT ZA STABILNOST

NJEMAČKI RADIO - RDW 29. III. 2000. Pakt za stabilnost je još nedovoljno vjerodostojan, komentar Heriberta Korfmacher. "Natezanja oko Pakta za stabilnost jugoistočne Europe kriva su što vjerodostojnost mjera koje poduzima Zapad nije baš velika. Koordinator Pakt o stabilnosti, Bodo Hombach, koji je od strane Europske unije postavljen na ovu funkciju, do sada se uzaludno borio protiv stalno prisutne distance koju pokazuju sve strane prema ovom najmlađem diplomatskom djetetu međunarodne zajednice. Ono što se do sada događalo na tom području - različiti okrugli stolovi - nisu se pokazali ništa ozbiljnijim od igre planiranja. Zemlje jugoistočne Europe koje sudjeluju u paktu s pravom postaju sve nestrpljivije jer se iz ovih igara planiranja još ništa konkretno nije izrodilo. U ovakvoj situaciji pogađa najnovije pismo američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright poput munje, ne samo Hombacha, kojemu je ono poslano, već prije svega Europsku uniju. Gospođa Albright u njemu izražava kritiku da se realizacija pakta za stabilnost odugovlači, a pogotovo da tržište Europske unije i dalje ostaje zatvoreno za zemlje jugoistočne Europe, te da je očekivana financijska pomoć do sada izostala. Od konferencije donatora u Bruesselu očekuju se konkretne odluke o većim sumama. Sjedinjene američke države i same žele još ove godine sudjelovati u financiranju pakta s 350 milijuna dolara, a za sljedeću godinu predvidjele su u proračunu 398 milijuna dolara za jugoistočnu Europu. Europska unija nije tako precizna kada su u pitanju brojke i konkretne odluke. već je i pomoć za Kosovo teškom mukom i uz proteste seljaka iskamčena iz budžeta za agrar. Dugotrajni birokratski postupci koji predstoje provođenju političkih odluka u praksi, a čiji razlozi se objašnjavaju kompliciranom strukturom EU-a, idu na ruku protivnicima Unije. Na Balkanu je to u prvom redu Slobodan Milošević. On može svojim pristašama i protivnicima u zemlji tako lako pokazati da se ne isplati računati na obećanja Zapada niti im treba vjerovati. Izgledi srpske oporbe za postizanje demokratskih promjena smanjuju se proporcionalno nesposobnosti Zapada da ispuni svoja obećanja. Mana politike Zapada, a pogotovo Europske unije, kada su u pitanju zemlje Balkana, je nedostatak psihološkog senzibiliteta. Zemlje koje svojom ili tuđom krivicom još nemaju demokratske tradicije, ne može se dovesti do miroljubive demokracije naredbama ili prijetnjama prislinim mjerama. Upravo na Balkanu se ovakav način može izjaloviti. To dokazuje i brzo oživljavanje svih mogućih mafijaških struktura. I one funkcioniraju. Poslovni profit na balkanski način znači obogatiti se na račun masa. Tu se ne radi samo o albanskim i srpskim klanovima - pridjev bi se mogao zamijeniti i makedonskim, hrvatskim, bosanskim, bugarskim ili rumunjskim. Oni koji inače jedni drugima predstavljaju konkurenciju i navodno su smrtni politički neprijatelji, mogli bi se udružiti - ako bi im to bilo u interesu. Milošević se ne smije mjerama sankcija Zapada bez razloga. U Srbiji nitko ne umire od gladi, a na ulicama se svakodnevno mogu vidjeti parade novih automobila. Ovakve strukture određuju svakodnevnicu. One idu od političkih vrhova pa do seoskih poglavara. Zapad to očito ne vidi ili ne želi vidjeti - no rezultat je isti, a to je da je svaki napor oko Pakta za stabilnost izgrađen na pijesku dok god se obični ljudi na cesti ne uvjere da im on može pružiti bolje izglede za budućnost. Miloševićeva formula da su svi protiv Srba, a ne protiv njega osobno, ima i imitatore u drugim zemljama jugoistočne Europe. Ni Hrvatska nije još imuna na to, kao što se to pokazalo na primjeru prosvjeda nakon presude Tihomiru Blaškiću koju je donio haaški sud. Ni na Kosovu stvari nisu bolje: identifikacija vodećih ljudi, bili oni izabrani ili ne, s nacionalnim interesima je balkanska bolest koju je teško izliječiti. Sada se Zapadu nudi prilika za osiguranje toliko potrebnih financijskih sredstava. I pritom ne treba graditi na povjerenju nego na kontroli. No, tu se onda pojavljuje problem ljudstva. I, onda se na kraju ipak mora priznati da je birokracija Europske unije zaista preopterećena." (RDW)