IT- 29. III. AVVENIRE- NAFTA

ITALIJA AVVENIRE 29. III. 2000. Oružje s dvostrukom oštricom uvijek u istim rukama "Mjesecima je skupa nafta u središtu briga čelnika kapitalističkih zemalja. Posebno onih Europljana koji su u prijelazu s 10 na 30 dolara (sada smo međutim na 25-26) našli glavni uzrok inflacijskog plamena, i prijetnju njihovu razvoju. Zato je došlo do vrlo živog iščekivanja rezultata skupa proizvođača, udruženih, ili ne, u OPEC, okupljenih u Beču. Gdje su se rečeno jednostavnim pojmovima, sukobili 'dobri' (pod utjecajem SAD-a), spremni povećati crpljenje nafte za 1,7 milijuna barela koji bi neizbježno smanjili cijene, i 'jastrebovi' (zločesti). Ovi posljednji, među kojima su Rusija, Iran, Libija, odlučni su držati Zapada pod ucjenom. To je scenarij koji nam se predlaže. Ako i nije lažan, onda je vrlo iskrivljen. Zapravo su, i ne od danas, SAD (drugi svjetski proizvođač) i anglosaksonske multinacionalne kompanije, još od vremena Rockefellera, redatelji na naftnom tržištu. Izazivajući i iskorištavajući njegove promjene. A posljednje su se, ne slučajno, podudarile s porinućem eura, valute na koju su Amerikanci gledali kao na smetnju. Postoji jedna jednadžba: jaka nafta = slab euro. (Za dodatak: dva važna proizvođača, Ujedinjeno Kraljevstvo i Norveška, ne sudjeluju u euru, te se stoga skupa nafta samo marginalno odražava na njihova gospodarstva). Kada se prati i ocjenjuje globalno tržište, dobro je uzeti u razmatranje različite strane medalje. Poneki primjer: povišenja cijena gotovo su u red dovela ruske financije, i ponovno pokrenule njezino gospodarstvo. Isto se kaže i za arapske zemlje Zaljeva, bačene na koljena ratnim troškovima. Ne možemo potom zaboraviti i pogodnosti za druge zemlje Trećeg svijeta: od Angole do Indonezije i Alžira. Od Venecuele do Brazila i Meksika. Sve u svemu, dok maastrichtska Europa drhti zbog skupe nafte, za druge se radilo o pravom daru s neba. Ne trebamo zaboraviti, i radi minimuma dosljednosti glede razgovora o međunarodnoj solidarnosti, otpuštanje duga 'siromašnima' čija je jedina krivnja što su bogati u osnovnim sirovinama i crnom zlatu. Ne isključujući a priori da se SAD zalagao za taj potez (osim što je potom izgubio potpuni nadzor radi pokretanja financijskih spekulacija) kako bi napravio novu ravnotežu u podjeli bogatstava. Daljne pitanje, konačna cijena (za potrošača) naftnih proizvoda. Jesu li 'jastrebovi' uistinu tako odbojni? Moramo ozbiljno razmisliti o izjavama odlazećeg predsjednika OPEC-a, Libijca Hamada Al-Attijaha. Po njegovim riječima, i teško je to osporiti, prvi koji bi trebali preispitati savjest moraju biti vlade Europske Unije. Ovdje, u konačnoj cijeni (primjer: litra benzina na benzinskoj stanici), samo 15,3 posto treba pripisati proizvođaču, odnosno cijeni barela. (...) Postoji dakle mnogo interesa (geopolitičkih, financijskih, poreznih) oko nafte. I s osjećajem za realizam treba se pitati zašto bi samo proizvođači trebali iskazati razboritost. To je, naravno, poželjno. No što s bogatim zemljama koje žele biti još bogatije, i vladama i njihovim porezima? Dok se ne nađe kvadratura kruga, pa i u ime planetarne solidarnosti koja ne bi bila samo površinska, nafta ostaje oružje s dvije oštrice. Čija je drška, nemojmo to nikada zaboraviti, bez obzira na sve, u rukama SAD-a. Jedan dan potpaljivači, drugi vatrogasci. Kao u Beču kod ovog posljednjeg kompromisa", piše Giancarlo Galli.