US WP 28. III. PAPINA ISPRIKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 28. III. 2000. Papina isprika "Činjenica da je rečenica iz filma 'Love Story' postala kultnom frazom naših dana, zasigurno nešto govori. Možda je to katolik u meni koji mi govori da je to stajalište potpuno pogrješno. Prema ljudima koji nas okružuju stalno činimo grješke, a prema onima koje volimo najviše. Kazati da nam je žao, najmanje je što možemo učiniti. Papinski položaj u Rimokatoličkoj crkvi nekoć je značio da se nikad ne treba ni za što ispričati. Papa Ivan Pavao II. prekinuo je s tom tradicijom, blagoslovljen bio. Možemo ga blagoslivljati čak i ako mislimo da nije otišao dovoljno daleko, ili da nije bio dovoljno određen. Možda je najdirljiviji bio u Yad Vashemu u Jeruzalemu, gdje je odao počast 'milijunima Židova koji su, bez ičega, naročito bez ljudskog dostojanstva, bili ubijeni u holokaustu.' Osudio je 'mržnju, proganjanja i antisemitizam koji su kršćani iskazivali prema Židovima, u bilo koje vrijeme i na bilo kojemu mjestu.' (...) Za ove se opaske pripremio tako što se javno ispovijedio u bazilici Sv. Petra. 'Kršćani su se povremeno prepuštali netoleranciji i nisu bili vjerni velikoj zapovjedi ljubavi', rekao je. 'Zatražimo oprost... za nasilja koje su neki primijenili u ime istine, oprost za gledišta zasnovana na nepovjerenju i neprijateljstvu koji su ponekad bili usmjereni na sljedbenike dugih vjera.' Papa je jasno kritizirao kršćane koji su, 'prepuštajući se mentalitetu moći', kršili prava etničkih skupina i naroda, i iskazivali prijezir prema njihovoj kulturi i vjerskoj tradiciji.' Da, mnogo toga nije rekao. Nije se izravno ispričao za inkviziciju, ili ulogu katolika u holokaustu, ili za vjerske ratove protiv muslimana ili protestanata. Nije se ispričao za ono što je papa Pio XII. možda učinio - ili nije učinio - za vrijeme holokausta. Nije se ispričao za bivše stavove Crkve prema ropstvu ili pravima žena. Istina je da je Papa mogao kazati više. Pa iako nije pošteno suditi ispovijedi Ivana Pavla samo na temelju toga je li voljan osuditi jednoga od svojih prethodnika, bilo bi dobro - za Crkvu i za povijest - da Vatikan otvori svoje arhive tako da se rasprave o papi Piu mogu privesti kraju. To bi svakako tebalo učiniti prije nego što itko Pija proglasi svecem. No odbaciti ono što je rečeno u ime onoga što nije, značilo bi propustiti izvanrednu povijesnu promjenu koja se dogodila u katolicizmu, još od Drugoga vatikanskog koncila 60-ih godina prošloga stoljeća. 'Grijesi o kojima Papa govori bili su izravna posljedica svete veze Crkve s državom', napisao je Leon Wieseltier u svom komentaru u New Republicu prošloga tjedna, 'i vrijedno je spomena da su moderna politika, liberalna politika, svjetovna politika, a ne išta što je Crkva kazala ili učinila, bili ono što je prekinulo tu svetogrdnu vezu vjere i moći.' To je gotovo točno. Dok su neki ekstremni svjetovnjaci bili netolerantni prema vjerskim iskazima, vjerska tolerancija bila je, zaista, izrazit doprinos liberalnih razmišljanja, u tom smislu da se Jefferson, Madison i najmoderniji konzervativci mogu nazivati 'liberalima'. Mnoge katoličke čelnike teško se može natjerati na prihvaćanje vjerskih sloboda. Pomoglo je to da je, kako se katolicizam širio, sve više katolika u svojim zemljama postajalo manjinskim skupinama, očajnički žudeći za tolerancijom kako bi mogli prakticirati svoju vjeru. No, činjenica da je Crkva odlučno i nedvosmisleno prihvatila vjerske slobode na Vatikanu II., naročito zahvaljujući papi Ivanu XXIII. i pokojnom američkom teologu Johnu Courtneyu Murrayu, od velike je važnosti. Važno je da je sadašnji papa, kojega mnogi smatraju konzervativcem, konačno odobrio to prihvaćanje tolerancije. Kao što je Peter Steinfels nedavno istaknuo u 'The New York Timesu', mnogi bi mogli smatrati upitnom ispriku koja izražava 'kajanje za grijehe koje su kršćani počinili u ime Crkve a da grijeh nisu pripisali samoj Crkvi.' Problem, tvrdi Steinfels, jest u tome što Papa Crkvu vidi kao svetu i mističnu, na neki način odvojenu čak i od onih koji njome upravljaju i govore u njezino ime. Činjenica da takvo odvajanje može djelovati kao izbjegavanje institucionalnih odgovornosti jest nešto što katolici trebaju shvatiti ozbiljno. Ono što se ne može zanijekati jest to da se Duh pokrenuo u drugom smjeru - gura Katoličku crkvu prema novom razumijevanju vjerskih sloboda - i vlastitih obveza. Ljubav prema čovječanstvu znači da se treba ispričati, i dobro je što je to Papa i učinio", piše E. J. Dionne Jr.